Zvuči posve nevjerojatno, ali i slovenska komedija mogla je proizvesti zaljubljenika u filmski humor! U konkretnom slučaju, ta je bizarnost imala epohalan značaj. Komedija "Vesna", snimljena 1953., privukla je pažnju Josipa Broza Tita, čiju "Neretvu"- snimanu dulje od godinu danavjerojatno ne bi mogla financirati ni braća Warner, David O. Selznick ili Samuel Goldwyn. Ležerna pričica režisera Františeka Čapa oduševila je cijelu Jugoslaviju, pa ih je maršal Tito primio u audijenciju, a tad se, čini se, i zarazio filmom te nakon toga postao najveći producent jugoslavenske kinematografije. Jer ne treba se zavaravatiproducent Bulajićeve epopeje, prema američkim kritičarima jedne od deset najboljih ratnih filmova ikad snimljenih, bio je upravo on, Tito. Ni najjači američki major producenti ne bi, naime, mogli godinu dana plaćati vojsku, tenkove ili platiti rušenje pravog mosta pa onda, kad je ono loše snimljeno, slati ekipu u Češku kako bi most srušila specijalnim efektima u Barandovu.

Polimčev "Leksikon" obiluje takvim pričicama, pa se stoga može čitati kao prvorazredna zabavana primjer, na plaži. Jer svaka od leksikografskih natuknica je jedna mala povijest, prožeta, najčešće, iznimno zanimljivom pričom. Tako iz "Leksikona" saznajemo da je veliki filmski režiser Branko Bauer, inače njemačkog podrijetla, tijekom rata u Zagrebu u svojem stanu skrivao Židovku u koju je kao mladić bio zaljubljen. Nijemca, pak, koji u Bulajićevoj "Bitki na Kozari" oslijepi glumiBranko Lustig. Jedna epizoda iz natuknice posvećene filmu "Kaja, ubit ću te" Vatroslava Mimice svjedoči o tome kako je film nekoć bio oziljno doživljavan među masama. Mimicu je, naime, razočarana publika u znak kritike za loš film na premijerigađala kamenjem. Danas bi brojni naši režiseri, s tako senzibiliziranom publikom, na premijere morali ići s pancirkama i pod oklopima, no na njihovu sreću film se više ne doživljava kao "najvažnija umjetnost" (Lenjin), nego tek kao bezazlena zabava. To pokazuju i brojke. Dok su osamdesetih pojedini hrvatski filmovi mogli skupiti stotine tisuća gledatelja, danas je to nezamislivo...

U "Leksikonu" saznajemo i kako je zbog uloge u briljantnom, turobnom filmu Ante Babaje"Brezi"Velimir Živojinović Bata naučio kajkavski jer nije htio biti sinkroniziran. "Breza" je na svim izborima najuspješnijih ostvarenja hrvatske kinematografije zauzimala visoko mjesto, koje će zadržati i ubuduće, jer je riječ o "iznimno rafiniranom ostvarenju". U "Leksikonu" je navedena i većina filmova Živojina Pavlovića, briljatnog, surovog, hrabrog režisera, prvog čovjeka "crnog vala" kojemu su srpske vlasti krajem šezdesetih onemogućile snimanje u Srbiji pa je Pavlović karijeru nastavio u Sloveniji. Iako je o Brozu i njegovu režimu imao izuzetno kritično mišljenje kakvo nije javno iskazivao ni jedan drugi filmski režiser u toj zemlji (film "Zaseda" počinje skandiranjem mase u sudnici koja urla "TitoStaljin", "TitoStaljin"), ovaj režiser, pisac i filozof je krajem osamdesetih proročanski rekao kako je Titova epoha biti "Periklovo razdoblje u kulturi južnih Slavena".

Njegov oproštajni film "Država mrtvih" jednako okrutno i istinito prikazuje i raspad države i ulazak u fazu kapitalizma divljaštvatragični junak tog filma, kojega glumi Radko Polič, iz uniforme časnika JNA u eri tranzicije završava svoj život u jeftinom bordelu kao voditelj "priredaba"aukcija sa živim ljudskim mesom, čija je scenska snaga"estetika ružnog"ravna prizorima njemačkog ekspresionizma dvadesetih godina prošlog stoljeća. Filmove "Zaseda" i "Hajka" trebao bi vidjeti svatko tko želi znati kako su na ovim prostorima doista izgledali rat i revolucijato su filmovi istine, cinema verite u punom smislu riječi. Uz Pavlovića, najistinitije filmove o NOB u Hrvatskoj snimio je Antun Vrdoljak, zahvaljujući vještim adaptacijama briljantne memoarske proze generala Ivana Šibla, karizmatičnog Titova generala koji je osnovao HTV pa završio kao disident.

Filmovi "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor" briljantna su ostvarenja, iz kojih će naraštaji koji dolaze moći vidjeti kako se na našim prostorima doista odvijao Drugi svjetski rat. Manje upućenima "Leksikon" donosi i siže jednog slabije poznatog filma Fadila Hadžića"Lov na jelene"u kojemu je prikazana sudbina povratnika iz Australije čija je obiteljska kuća zaplijenjena jer mu je otac bio u ustašama. U tom se filmu naslućuje moralno rasulo tranzicije. "Junak filma je povratnik iz Australije. On se po dolasku u provincijski gradić u kojem je odrastao i iz kojega je pobjegao dva dana prije dolaska partizana odlučio riješiti žiga ustaštva i zatražiti natrag roditeljsku kuću. Po zakonu o amnestiji imao je sva građanska prava ako se ne ustanovi da je ratni zločinac, a po zakonu o povratu imovine ta je kuća opet trebala biti njegova.

Nevolja je što se u nju uselio bivši partizan, kasnije milicajac, demobiliziran zbog nedostatka stručne spreme (Crnoja onih dana?) koji je, prepoznavši nove društvene trendove, postao privatnik, tj. gostioničar i zarađivao puno više od predsjednika općine." Hadžićev je scenarij komisiji bio sumnjiv "ne samo zbog ovakve slike društva, nego i zbog središnjeg dramskog motivakako je moguće da se nekome otme kuća samo zbog sumnje da je bio pripadnik ustaškog pokreta?". Taj bi film svakako trebalo emitirati na televiziji. Treći program nakon smjene Šoše zjapi s puno rupa koje treba popuniti, a hrvatska kinematografija ima mnogo uradaka koje bi trebalo prikazivati. Godišnje jednom svakako bi trebalo prikazivati remek-djelo Zorana Tadića "Ritam zločina", čija turobna atmosfera nije inferiorna znatno skupljim radovima Carola Reeda. Nagrađivani autor dokumentarnih filmova Zoran Tadić trebao je, piše Polimac, debitirati još 1976. godine dugim igranim filmom "Proleće bu naše", ali projekt je obustavljen jer se tema o navijačima Dinama nekome nije učinila podobnom.

Naslov filma i danas bi biomožemo primijetitiaktualaln, ali kao satira na obećanja mogula iz Maksimirske šume koji frazu o "proleću koje bu naše" ponavlja već godinama... Napravljen u gerilskim uvjetima, s malom ekipom i samo troje glavnih glumaca, film se okoristio činjenicom da se kuća filmskog teoretičara Hrvoja Turkovića na zagrebačkom trnju trebala rušiti (on se uskoro preselio u novi stan), što se moglo upotrijebiti u priči, a i jeftina lokacija bila je od velike koristi. Film je dovršen pod naslovom "Dobri duh Zagreba" (HRT ga i danas tako emitira), ali nije odmah pušten u program jer je procijenjen kao suviše dobar za svoju prvotnu namjenu, emitiranje u "3-2-1 kreni". Zagrebački distributeri su ga odbili, ali na sugestiju Slobodana Šijana prihvatio ga je beogradski Centar film, prebacio na 35 mm vrpcu i prijavio na Pulski festival, gdje je prikazan u bivšem kinu Beograd i odlično primljen.

Poslije je dobio dvije nagrade, za glavnu mušku nagradu (Šovagović) i scenarij na uglednom festivalu Fantastporto, postavši klasikom. U anketi Vjesnika potkraj tog desetljeća proglašen je najboljm hrvatskim filmom osamdesetih. Hrvatski fimovi sedamdesetih i osamdesetihnaročito filmovi Krste Papića (Lisice), Nikole Babića, Kreše Golika, pa i Fadila Hadžića, danas mogu ono što ni jedna povijest ne možeoni rekonstruiraju duh epohe, bilo vremena. Iz njih jasno vidimo da se sustav promijenio, ali su mnoge navike ostale, dapače, i produbljene sukod dotičnog Tadića, u "Snu o ruži", jasno vidimo zametke mafije koja je devedesetih procvala, a u "Medenom mjesecu" Nikole Babića vidimo crvenu buržoaziju, vlasnike butika, ispod čije je kabanice kasnije iscurila naša tajkunska "elita". U Polimčevoj knjizi nije skupljeno sve što je jugoslavenska kinematografija dala, ali ono najvrednije jest. On je i jasna preporuka za gledanje fimova.