Četrdesetosmi film Woodyja Allena, “Kišni dan u New Yorku” (A Rainy Day in New York, 2018.), možda je posljednji koji će taj američki redatelj snimiti u New Yorku i Americi, jer je danas iz svoje zemlje i svojega grada doslovno prognan.

A to zvuči gotovo nevjerojatno jer je New York njegov filmski grad, više nego Scorseseov. Allen je najviše svojih filmova snimio u New Yorku jer nije volio putovati, a sve što ga je zanimalo našao je na svojemu Manhattanu i u Central Parku. Allenov je New York pitomi, intelektualni, umjetnički, boemski, načitan, obrazovan i, na njegov neponovljivi način, smiješan i duhovit grad. 

To je New York kina, kazališta, knjižara, kafića i restorana, oslobođen politike, rasnih drama, socijalnih tema i kriminala, okrenut osobnim odnosima svojih stanovnika, njihovim ljubavima i strahovima, snovima i sumnjama, čežnjama i razočaranjima, uspavan u glazbi jazza i big bandova tridesetih i četrdesetih. 

Toliko je osoban i različit od, na primjer, Scorseseova Queensa da nam se može učiniti kao da Manhattan i Queens nisu dijelovi istoga grada. U Scorseseovu New Yorku možete naletjeti na metak i poginuti na ulici. U Allenovu ćete možda sresti nekoga s kim ste nekad hodali, znanca s kojim ćete otići na kavu ili pisca kojega volite te želite ići na promociju njegova ili njezina novog romana. Allenov New York podsjeća me na predbandićevski Zagreb, no tema ovoga teksta nije sudbina današnjeg Zagreba, nego tužna priča o tome kako se Trumpova Amerika odnosi prema jednom od svojih najboljih redatelja i umjetnika. 

A odnosi se poput Torquemadinih inkvizitora ili krvožedne rulje iz starih vesterna koja želi objesiti sumnjivog konjokradicu ne pokazujući nimalo zanimanja da provjeri je li čovjek doista ukrao konja. Traži se vješanje, a kad je posrijedi američka strast za vješanjem, tad zakon linča, danas oplemenjen političkom korektnošću, potporom udruga i agresivnih društvenih mreža, postaje jedino mjerilo kojim se sudi osumnjičenima. 

Nije važno što nikad nije dokazano da je Woody Allen napastovao dijete koje je usvojio sa svojom tadašnjom partnericom i glumicom Miom Farrow. Nije važno ni što Allen daje potporu pokretu Me Too, koji ga optužuje za navodno zlostavljanje te tvrdi da o zlostavljačima misli isto što i oni. Također nije važno, kako sam kaže, što među stotinama glumica s kojima je tijekom pedeset godina radio nema nijedne jedine koja ga optužuje (kao što mnoge optužuju zlostavljača Harveya Weinsteina) za napastovanje, silovanje ili barem ružan  pogled. 

A pogotovo nije važno što se tobožnji događaj za koji ga optužuju zbio prije više od četvrt stoljeća i sad je iskopan sa strašću arheološkog otkrića. Kao grijeh koji je u doba kad je navodno počinjen jedna institucija koja se bavi zlostavljanjem djece tad odbacila kao nepostojeći, a posinak Mie Farrow po imenu Moses, koji vrlo dobro zna, a i voli, svoju pomajku, nedavno nazvao “neopisivo netočnim i krivim”. 

Također nije važno što u svih 48 filmova, koliko ih je Woody Allen do danas snimio, nema ni traga onoga za što ga optužuju, a film ne laže i nijedan redatelj ne može, ma koliko se trudio, u svojim filmovima sakriti nijednu od svojih sklonosti. Allenova žena s kojom živi više od četvrt stoljeća, Korejka Sun Yi (koju je Mia Farrow također posvojila i koja se kao 22-godišnja djevojka zaljubila u Allena), tvrdi da je Woody naivan i prostodušan kao dijete te da ni ne shvaća što mu Amerika radi. 

Još se nada da će se “Kišni dan u New Yorku” prikazati u Americi, unatoč tome što je zbog oživljenog davnog skandala Allenov producent, moćni Amazon, s njim raskinuo ugovor, što nijedan američki distributer ne želi prikazati njegov novi film i što se većina glumaca, u strahu od gubitka posla, odrekla Allena. Oni koji su mu ostali vjerni, poput Scarlett Johansson, dospjeli su na crnu listu i pitanje je kad će dobiti iduću filmsku ulogu. 

Da može ustati iz groba, senator Joseph McCarthy bio bi zadovoljan današnjom Amerikom i protjerivanjem Woodyja Allena. I to nakon pola stoljeća i gotovo pedeset filmova, nakon Oscara i slave “Američkog komičarskoga genija”, kako krajem sedamdesetih ispod Allenova portreta piše na naslovnici tjednika Time. U Allenovu slučaju Amerika je jedinstvena, kako ona trampovska, tako i antitrampovska. Nitko ne želi Woodyja Allena, ni zadrigli provincijski primitivci, ni navodno tolerantni urbani progesivci, ni republikanci, ni demokrati, ni nezavisni. Svi su dio iste iste bakljade postrojene za linč. 

Kad su pred prošle izbore Allen i Sun Yi u znak potpore poslali novčanu donaciju demokratskoj predsjedničkoj kandidatkinji Hilary Clinton, novac im je vraćen kao da su poslali virus kuge. A kad pogledate Allenovu romantičnu komediju “Kišni dan u New Yorku”, priču o mladom paru koji dolazi u New York i prestaje se voljeti jer se zaljubljuje u grad i neke druge ljude, neće vam biti jasno zašto Amerika danas toliko mrzi autora toga filma. 

To vjerojatno nije jasno ni samom Woodyju Allenu koji, daleko od New Yorka, u španjolskoj pokrajini Baskiji, u San Sebastianu, snima novi film, romantičnu komediju “Rivkinov festival”, s producentima, glumcima i ekipom koja nije zaražena trampovskim neomakartizmom i inkvizitorskim puritanizmom novokomponiranih progresivnih krugova.  

Kad se u populistički orkestriranoj mržnji udruže oni koji se ponose nesnošljivošću i oni koji vjeruju u toleranciju, onda je to potpuno nova vrsta totalitarizma kakvu nije mogao izmaštati ni najlucidniji dijagnostičar te pošasti, George Orwell.