Luca Kozina (Split, 1990.) objavila je knjigu mikroproza "Važno je imati hobi" (2021.). S Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky suautorica je knjige "Priručnica – od ideje do priče" (2023.). Dobitnica je nekoliko književnih nagrada (Prozak, Mak Dizdar za mlade pjesnike, Ulaznica – prva nagrada za poeziju). Od 2016. godine piše književne kritike za književni portal Booksa. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce. Živi i radi u Splitu kao profesionalna copywriterica.

Dom je pozornica

Prvi put kad si čula razbijanje stakla, mislila si da je mami slučajno ispala čaša. Ušla si u dnevnu sobu i ugledala: tatino krvavo lice, na podu rasprsnuto staklo, mama uplakana. Rolete su bile poludignute. Soba je izgledala kao pozornica. "Oprosti, ne znam što mi je bilo", ispričava se. Kosa joj je raščupana, obučena je u kućni ogrtač. Podiže tatu na noge. Usta su mu zatvorena. Je li ih zaključao i bacio ključić, baš kao što te je naučio da se radi kad nešto ne smiješ reći? Ne vrišti od boli kao ti. Ne žali se na krv što mu klizi niz obraze kao da se nikamo ne žuri. Nije dijete. On je snažan. Pogledaj mu ruke. Tresu se, ali su velike. Žile su izražene. Pulsiraju. Blijed je u licu. Nalikuje na krpenu lutku koju ti je jednom donio s putovanja. Mama ga odvede do kauča. Sobu osvijetli munja. Bojiš se grmljavine. Želiš se sakriti, ali istovremeno želiš saznati je li tata dobro. Nagli pljusak ti zagluši uši. Stisneš oči. Otvoriš ih. Nečija ruka te povlači prema gore. Mami i tati je trebalo dugo da primijete kako čučiš u kutu.

Tati se vratila boja u obraze. Podignuo te i odnio u sobu. "Mama ne zna što radi, pusti je", govori šapatom. Ušuškava te. Pjeva uspavanku. Djevojčica leti među oblacima, leti, leti. Čini ti se da jašeš na valovima. Oči ti se sklapaju. Njegov glas je sve tiši. Zaspiš. On te pokrije i na izlasku ugasi svjetlo. To te razbudi. Širom otvorene oči u mraku. Misli ti jure kao djeca na biciklima. Nikad nisi znala što je istina. Roditelji koje vidiš vani: u školi, u crkvi, u parku ili roditelji doma, među namještajem, zavjesama i šarenim tepisima. Ispred drugih su umiljati. Smiješe se, čak se ponekad zagrle, dotaknu se rukama. Mama je našminkana – njene punašne usnice su jarkocrvene, vjetar raznosi njene raskošne lokne. Njene haljine su šarene – bijele, ružičaste, žute, narančaste. Tatina crna kosa je zalizana, sjaji. Brada mu je tako mekana i ravna, nije gruba kao doma. Nosi odijelo od nekog sjajnog materijala. Na licima nema bora, nema suza. Lica su im ravna. Sunce ih osvjetljava i čini ljepšima. Kao glumci iz filmova. Pomisliš: Što ako ono unutra nisu moji roditelji? Što ako su ono glumci? Mama i tata se vole igrati. Možda te samo zezaju. Žele izazvati reakciju, natjerati te da budeš poslušna jer ne sviraš dobro klavir, jer nikako ne ispravljaš onu četvorku iz engleskog jezika. Djevojčice moraju biti odlične u svemu, govori mama. Djevojčice moraju biti dobre i pristojne, govori tata. Trudiš se. Učiš engleski do ponoći, vježbaš klavir tri sata dnevno. Ali ništa nije dovoljno. "Ti si za sve kriva", vrišti mama, a nekad i tata govori isto. Ta rečenica bolje pristaje mami. Ona je izgovara s više emocije. Tata zvuči umorno, ne da mu se ponavljati svaki put isto. Promatrajući ga, shvaćaš da i on želi otići, ali ne može. Ima li i on maštu, pitaš se. Maštu kojom može zamisliti da mame nema, da je slobodan, da samo ti i on putujete, smijete se i uživate. Umjesto mame, on će ti svaki dan češljati kosu, oblačiti te u tutu-suknjice, milovati kao princezu. Ako nisi u školi ili na satovima klavira, onda si u svojoj sobi. Čitaš, slušaš glazbu, crtaš, radiš sve što blokira njihove glasove. Ponekad zatvoriš oči, i sakriješ se. Najdraže ti je pokriti se preko glave. U mraku je sve moguće. Tog dana nisi ih mogla izbjeći. Sjedila si u kuhinji i jela kukuruzne pahuljice s jogurtom. S prozora si gledala nestvarno plavo nebo na kojem su lebdjeli bijeli oblačići. Da možeš letjeti, zagrizla bi ih. Imaju li okus šećerne vate? Mama i tata su sve glasniji, ne možeš ih ignorirati. Dođe ti da zaplačeš, ali se onda sjetiš – pa oni su glumci. Ponašaj se kao da slušaš radiodramu. Tata: To je bilo davno. Samo mi želiš vaditi mast! Mama: Ništa se nisi promijenio. Uvik se praviš da je to ništa. Tata: Pa i je. Nisi normalna s tim svojim histeričnim reakcijama! Tata je zavrištao. Zvučao je kao da vrišti iz duše. Otrčala si na pozornicu. Tata leži na podu. Ispod njega se širi lokva krvi. Mama kleči pored njega. U jednoj ruci drži nož. Tata je odlično odglumio umiranje. Pa ta čokolada je kao prava krv!