Obojica su se zatekli u stupici, iz koje će jedan iznijeti živu glavu, dok će drugi i čašću, i glavom platiti najvišu moguću cijenu koju jedan čovjek u našemu svijetu plaća: gubitkom prava na vlastitu sudbinu i stradanje, gubitkom prava da se o njemu ispripovijeda priča. Svjestan što pritom reskiram, i kakvom se ljudožderskom i strvinarskom krdu među hrvatskim salonskim ljevičarima izlažem, u romanu “Dvojica” ja pored priče o njima dvojici - Miroslavu Krleži i Ivi Andriću, pripovijedam i priču o onom o kome se govoriti ne smije, o Krležinom prijatelju i kumu, koji mu je tih godina spasio život, Dragiši Vasiću.

Činjenica da je izbjegao iz Zagreba i da od sebe dalje nije davao glasa, dok su se oko njegova imena vodili ratovi, u kojima će se uskoro, kad započne onaj pravi rat, i ginuti zbog krivih opredjeljenja, Krleži ne samo da nije pomogla, nego ga je kod oponenata dodatno ozloglasila.

Nakon što je odbio velikodušnu njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, poslanik upravo likvidirane države pri Trećemu Reichu Ivo Andrić neko je vrijeme proveo u hotelskom zatočeništvu na Bodenskom jezeru, a onda su ih sve skupa, bivše diplomate, bivše činovnike pri poslanstvu, bivše špijune i uglavnom već bivše ljude, transportirali željeznicom u Beograd. Tamo je, na željezničkoj stanici, Gestapo, uz asistenciju Dragog Jovanovića i njegovih ljudi, vršio prvu trijažu: jedne nazad u Njemačku, pa u logor, druge na ispitivanje u policiju, a one provjerene ili sasvim nevažne na slobodu. U Andrićev kupe ulazi sijedi, vrlo markantni muškarac srednjih godina, ili možda mu još nije ni četrdeset, u njemačkoj uniformi, ali bez oznake čina. Obraća se prisutnima, SS obersturmführeru iz pratnje, koji je sve vrijeme puta bio u Andrićevoj pratnji, a da nije progovorio ni riječi, i dvojici suputnika, nekadašnjih privrednih predstavnika u Berlinu, neka izađu na hodnik i pričekaju. Način na koji su ga poslušali mogao bi u promatraču izazvati strah. Kada ostanu sami, Andriću se obrati na našem jeziku, u kojem se pozna izrazit, premda kultiviran, srednjobosanski naglasak. O onom što mu je rekao, mi ne doznajemo ništa.

Andrić je u razgovorima s Ljubom Jandrićem o svemu rekao samo to, i još: “od njegove su me ledene muške ljepote podilazili trnci jeze, osjećao sam da mi se nokti odvajaju od prstiju, kao da će pobjeći…” Tom čovjeku ne zna se ime, niti se, koliko je znano, ikad više pojavio u Andrićevu životu i u velikoj povijesti. Ali učinak njegova posjeta kupeu, koji nije potrajao duže od jedne cigarete, bivši kraljevinski poslanik pri Trećemu Reichu, koji nije htio napustiti svoje ljude i emigrirati u Švicarsku, nego je insistirao na tome da se skupa s njima vraća u Beograd, i koji je dvadeset godina diplomatske službe proveo kao uvjereni integralni Jugoslaven, bio je taj da praznih ruku, samo sa šeširom koji na glavu stavlja čim zakorači na peron, izlazi iz vlaka, i s visokim sijedim oficirom u uniformi na kojoj nema oznaka čina, napušta stanicu. O tome što su tad mislili oni koji su ga kroz prozore svojih kupea gledali, i kakvi su se narednih godina o tom napuštanju vlaka sve tračevi širili Beogradom, doznajemo iz Anala koje od 1975. i piščeva upokojenja u Bolnici Sestara milosrdnica, (koja je tad nosila ime Mladena Stojanovića) redovito izdaje Andrićeva zaklada.

Službenim mercedes benzom, jednom od onih crnih automobila kakve ćemo gledati u televizijskoj seriji “Otpisani”, Ivu Andrića odvoze u Zemun. Tamo ga dočekuje Gustav Krklec, koji je malo prije doselio iz Beograda i tu je već primljen u činovničku službu - Nezavisna Država Hrvatska u Srijemu i Zemunu nema mnogo takvih intelektualaca, a i Krklec je šarmantan i snalažljiv… - tu je sa ženom, što kod Andrića stvara novu nelagodu, ali domaćin insistira: zajedno će ručati, prespavat će kod njih, a ujutro put pod noge, pa u Zagreb! Način na koji mu se Krklec osvećuje za ono što se događalo između njega i gospođe, a što se zacijelo nije smjelo dogoditi, Andrića užasava. On ne može podnijeti tu mjeru indiskretnog sramoćenja, usprkos prividu da nije on taj osramoćeni, ali oficir koji ga je Krklecu doveo u međuvremenu se negdje izgubio, a on, Andrić nikog u Zemunu ne zna. Prema keju se, sa svih strana, obrušavaju skupine krajnje sumnjivih ljudi. Trgovci, krijumčari, razbojnici, vojske u svim mogućim i nemogućim uniformama, ustaše u odorama saharskih Mussolinijevih postrojbi, Wehrmacht, Gestapo, SS, do zuba naoružani i podnapijeni vojnici u uniformama nestale kraljevinske vojske, koji se naokolo kreću, praćeni Nijemcima ili ustašama, pa zarobljenici, ranjeni, izbezumljeni ili isprebijani, u uniformama iste te nestale vojske… Zemun tog Andrićevog zemunskog popodneva, kada on pokušava pobjeći od Krkleca i od gospođe Perside, izgleda kao sama granica pakla. Samo s koje je strane taj pakao, s lijeve, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili s desne, u okupiranoj Srbiji, pod komesarskom Aćimovićevom vladom? Andrić to ne zna, ali se pita s kime to, s kojom zemljom i kakvim to svijetom pakao graniči, i je li čovjeku uopće dano da zamišlja granice pakla?

Tu zemunsku noć Ive Andrića, o kojoj jedva da nešto malo znamo iz dva-tri fragmenta u “Znakovima pored puta”te iz jednog Krklecovog možda pomalo i mazohističkog, ili krajnje ciničnog predsmrtnog spisa, pisac je u “Dvojici”uglavnom rekonstruirao, fikcionalizirao, imaginirao mimo prethodnih saznanja, iz onog što bismo mogli nazvati književnom maštom ili čovjekovim suživljavanjem.

Sedam dana u Zagrebu je, ni živ ni mrtav, Andrić čekao da se nešto dogodi. Smjestili su ga u Hotel Esplanade, koji više i nije bio hotel, nego, kako je to njemu tada izgledalo, rezidencija visokih njemačkih oficira: Wehrmacht, SS, Gestapo, svi su bili tu. Uz njih i neka starija gospoda s gospođama, ljudi iz drvne industrije koji iz Zagreba vode preuzimanje bogatstva bosanskih šuma, rudarski inženjeri, pa čak i dvojica arheologa. Bila je tu i klasična hotelska posluga, konobari, barmeni i sobari, koji su mu se, premda domaći ljudi, obraćali na njemačkom. Jedni su herr Andrić izgovarali s njemačkim naglaskom i artikulacijom, dok bi drugi Andrić izgovorili prirodno, onako kako im je prirodno dano da kažu. Njemački su svi jednako dobro govorili, kao što su jednako dobro govorili i svoj materinji jezik. Njemu su, pak, draži bili oni koji bi njegovo prezime izgovorili po jeziku u kojem je ono i nastalo.

Tu su ga smjestili da bi ga kompromitirali, mislio je. To ga je vrijeđalo, ali ga je istovremeno oslobađalo straha. Samo je gađenje ljudsko nadmoćno svakome strahu! Samo gađenje i žeđ! Gladan čovjek i dalje je smrtno uplašen, ali zgađen i vode žedan ničega se više ne boji. U meni, rekao je, već nakon prvoga dana u Esplanadi nikakvog više straha nije bilo. I bio sam spreman da čekam onoliko dugo koliko je nužno. U čekanju čovjek čvrsne, ili se razmekša i rastopi. Netko se pretvara u kamen, netko u kristal soli. U što ćemo se pretvoriti, mi ne znamo dok nas ne stignu iskušenja. A možda to ne znamo ni za svako svoje vrijeme u životu, ili za svaku nevolju i muku kojima bivamo podvrgnuti. Ja sam se, eto, u sedam dana Esplanade samo od gađenja kamenio, govori Andrić. Bio sam ni živ ni mrtav, i bilo mi je svejedno.

Osmoga jutra, bio je ponedjeljak, Andriću za doručkom prilazi hotelski recepcioner, stariji gospodin, okrugla tijela, zapazio ga je već prvoga dana, vrlo autoritativan, visokim njemačkim oficirima obraća se kao sebi ravnima, i prvi put mu govori hrvatski: u jedanaest pred hotel po vas stiže samovoz, pa vas molimo da budete pripravni. Andriću se podigoše obrve: tu novoriječ zna iz novina - svakog mu jutra pred vratima sobe ostavljaju komplet hrvatskih i njemačkih dnevnih izdanja - ali nikoga još nije čuo da je izgovori. Ima riječi koje prosto ne mogu biti izgovorene, jer kada ih greškom netko kaže, rasipa se i mrvi svijet.