Na izmišljenom se otoku simboličkog naziva Janus Rock, okruženom dvama oceanima, odvija glavnina radnje romanesknog prvijenca australske spisateljice M. L. Stedman o čijem životu ne znamo mnogo. Ono što znamo jest da je roman prvi put objavljen 2012., da je diljem svijeta prodan u više milijuna primjeraka, i da je četiri godine poslije ekraniziran u režiji Dereka Cianfrancea te s Michaelom Fassbenderom i Aliciom Vikander u glavnim ulogama.

Nakladnička kuća Profil ove je godine za domaće tržište priredila i autoričin drugi roman pod naslovom “Daleki život”, a ako je suditi prema romanu o kojem je ovdje riječ, ni taj naslov ne bismo smjeli smetnuti s uma.

Zato što je roman o kojem je ovdje riječ nesumnjivo više od bestselera, kao djelo koje objedinjuje intrigantnu fabulu, razvedeni pripovjedni stil, bogatu simboliku, kao i psihološko-filozofski sloj zahvaljujući kojem romanu možemo dopisati egzistencijalistički predznak.

Neka vas ne zavara tržišni status ovog ostvarenja; predrasuda koja osporava moguću komplementarnost kvalitete i popularnosti na koncu je, ipak, samo predrasuda. Poput one da su veliki pisci, osobito pjesnici, izgladnjele ispičuture kratkog životnog vijeka i posve predani rado citiranoj budalaštini znanoj kao “pobratimstvo lica u svemiru”.

Na izmišljenom se otoku čije ime simbolizira prošlost i budućnost, u materijaliziranoj sadašnjosti koju oplahnjuju oceani svijesti i podsvijesti, odvija privid idiličnog porodičnog života.

Njemu je prethodila drama neostvarena roditeljstva supružnika Toma Sherbournea i Isabel Graysmark, obilježena spontanim pobačajima i obostranim osjećajem krivnje: kod Toma pojačanim iskustvom učestvovanja u Prvom svjetskom ratu, kod Isabel po svoj prilici patrijarhalnošću vremena nemilosrdnog prema ženi koja ne može imati djece.

Spomenuti privid započinje 27. travnja 1926., kada se na obalu otoka nasukao čamac u kojem se nalazi mrtvi muškarac i živa beba koju nesuđeni roditelji uzimaju pod svoje okrilje. Kako čudom običavamo nazvati ono što u danom trenutku nismo sposobni razumjeti – bio to grom iz vedra neba ili čamac s preživjelim djetetom – Isabel i Tom taj će splet okolnosti protumačiti kao nagradu za svu prethodnu patnju te ostvarenje sna o roditeljstvu. Simbolika svjetionika kao moralnog kompasa u čistilištu okruženom dvama oceanima – koji osim oceana svijesti i podsvijesti postoje i kao oceani krivnje i kajanja – samim se tim promeće u ciničan kontrast onome što se na otoku događa.

Iluzija kontrole nad sudbinom gubi se pri rijetkim posjetima kopnu, a nakon što jednom takvom prilikom Isabel i Tom doznaju istinu o djetetu na koje su prema vlastitom nahođenju polagali pravo koliko je samoća polagala pravo na njih, izboji krivnje dovest će do novog, dramatičnog zaokreta, sa svim reperkusijama koje proizlaze po sili svjetovnih i kozmičkih zakona.

Za Ralpha Addicotta i pomoćnika mu Jeremiaha “Blueya” Smarta, koji na brodu “Windward Spirit” povremeno posjećuju otok kako bi svjetionik opskrbili nužnim potrepštinama, novonastale okolnosti u početku nisu sumnjive. No dva pisma koja će primiti Hannah Roennfeldt, kći bogatog zemljoposjednika i poduzetnika Septimusa Pottsa, uklopit će se s prije spomenutim izbojima krivnje. Hannah Roennfeldt, supruga etničkog Austrijanca koji je s djetetom pobjegao od razularenih ratnih veterana, u jednom od dvaju pisama doznaje sudbinu svojih najmilijih.

Novi zaokret neminovno će dovesti do suočavanja ključnih aktera romana s prošlošću – kako vlastitom, tako i naoko mirnoga gradića čiji su etnički motiviranom mržnjom pogonjeni stanovnici, ne samo veterani već i npr. posjetioci lokalne knjižare, pokrenuli lanac događaja kojim će apostrofirani akteri biti ovako ili onako pogođeni. Polazeći od otoka kao čistilišta u kojem se svojevoljno našao jedan bračni par, autorica metodom indukcije i u majstorskoj maniri uspostavlja “lanac krivnje” čija je posljednja (ili prva) karika takoreći metafizičke prirode.

Da su Isabel i Tom mogli imati djecu, bit će kako ne bi bili u napasti “posvojiti” dijete koje je doplutalo u čamcu s mrtvim muškarcem.

Jednom presječeni lanac krivnje akterima će pomoći uspostavu lanca kajanja, koji je ovaj put u cijelosti ljudske prirode - stoga što u priči nedostaje oprost, no ne i nerazumijevanje za ono prethodno počinjeno.

Nerazumijevanja je u tom smislu pošteđeno i licemjerje Pont Partageusea, zdušnog u suosjećanju prema gubitku koji je pretrpjela Hannah Roennfeldt, ali i u ostavljanju postrani onoga što je do gubitka dovelo.

Drugim riječima, na “višu silu” nerealiziranog roditeljstva Isabel i Toma nadovezala se netrpeljivost gradića prema etničkim Turcima ili Nijemcima (pod koje su podvodili i Austrijance). Ona je pak rezultat velikog broja poginulih na bojištima poput Galipolja.

Potonje nije isticano slučajno, budući Galipoljska bitka predstavlja jednu od najsnažnijih trauma kako australskog, tako i novozelandskog društva, o čemu, uostalom, govori kultni film Petera Weira iz 1981. godine, s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi.

Evoluciju osjećaja krivnje u pojedincu tako ne prati evolucija krivnje u kolektivu, podsjećajući na ovdašnje primjere kojih, bilo kroz dalju ili bližu prošlost, nažalost ne manjka.

Evolucija osjećaja krivnje, koja vodi ili u kajanje ili u krah, podsjeća na usporedivu progresiju zabilježenu u jednom od najznačajnijih romana ikada napisanih – “Zločinu i kazni” F. M. Dostojevskog, s dvjema, rekao bih, ključnim razlikama. Prva je ta što Raskoljnikovo čistilište slijedi na kraju, a ne na početku romana. Druga se tiče kršćanskog “modela” pročišćenja kojem je pokajnik Raskoljnikov podvrgnut, a koji osim prihvaćanja krivnje podrazumijeva i oprost.

Oprost je u prvijencu M. L. Stedman em upitan em djelomičan. Upitan zato što ni izrijekom ni sugestivno nije potvrđen, a djelomičan zato što se odnosi na kasniji suživot bračnog para Sherbourne, no ne i na djevojčičinu majku koja im prema vlastitom priznanju nije oprostila.

Ili možda ipak jest, dvadeset i četiri godine poslije, kada dolazi do emotivnog susreta koji je bio očekivan i prijeko potreban. Pa ipak, roman osim o prihvaćanju gubitka govori i o potrebi njegove malokad moguće racionalizacije.

Tada na scenu obično stupa vjera, čiju nepouzdanost ilustrira lik permanentno pripitog župnika, kojem je pošlo za rukom dvaput krstiti isto dijete.

Naposljetku, ne smijemo zanemariti niti evoluciju djevojčice, zvala se ona Lucy ili Grace, kao možda jedine koju se nije pitalo za oprost.

I kao, bit će da je tako, jedine koja je svima sve – bezuvjetno oprostila. Doduše, na tragu je onoga koji svima sve bezuvjetno oprašta bio i njezin otac Franz, o čijoj candideovski naivnoj benevolentnosti više doznajemo kroz flešbekove. Arhetipska pretjeranost njegove dobrote pritom se, kako to već ide s arhetipom, čini nestvarnom. Jasno i zašto: za uspostavu lanca krivnje potrebna je ultimativna žrtva, ona koja nikome nije niti je namjeravala nauditi.

* Daleki život M.L. Stedman, Profil. Prijevod: Mihaela Velina