Tko je Nestor Mahno? Na fotografiji vidimo naočita, muževna čovjeka, s ufitiljenim brkovima koji su 20-ih godina prošlog stoljeća bili vrlo popularni - nosili su ih veliki pisci, poput Gorkoga, carevi poput Wilhelma, ratnici poput konjaničke legende Semjona Buđonija, koji se jednom, opkoljen od Staljinovih policajaca, zabarikadirao u kuću pruživši otpor mitraljezom - nakon čega ga je Staljin vratio u prve redove, tko bi odbacio takvoga junaka.

Nestor Mahno, anarhist, Ukrajinac, neka vrsta velikokladuškog solo igrača Huske Miljkovića - koji je vodio svoju vojsku i svoj rat između ustaša, četnika i partizana - u doba Revolucije i Građanskih ratova (1917. - 1922.) tukao se protiv Austrijanaca i Nijemaca, Petljurovaca, Bjelogardejaca i Crvenoarmejaca, s kojima je dva puta surađivao, a oni su se prema njemu odnosili kao škorpion prema žabi koja ga prevozi preko rijeke, pa je na polovici puta ubije i kaže: "Žao mi je, žabo, ali takva mi je priroda".

Knjiga o Mahnu, objavljena u izvrsnoj biblioteci Mali Daf (urednik Zoran Senta), vrhunski je triler, napeta pripovijest o zaboravljenom junaku ukrajinske povijesti koji je iskoristio energiju potlačenih seljaka da bi stvorio možda najimpresivniji anarhistički pokret u povijesti, koji je kontrolirao otprilike isti onaj teritorij koji danas u Ukrajini kontroliraju Rusi.

Mahnov pokret nastao je u Građanskom ratu u Rusiji. Toponimi i snage koje nalazimo u tekstu Petra Aršinova (njegova je knjiga prvi put objavljena davne 1923. godine) suvremeni su - Mahno, čovjek iz Guljajpolja, ratuje u Mariupolju, na obali Azovskog mora, u Berdjansku, Krivij Rigu, Rostovu... Naša generacija malo toga zna o Oktobarskoj revoluciji - obično se vjeruje kako je to bio jedinstveni događaj u kojemu su boljševici došli, srušili cara, preuzeli vlast i krenuli u sretniju budućnost. To je ejzenštajnovska slika povijesti, jednostavna i herojska, ali - pogrešna. Car je srušen već u proljeće, prije boljševika, na vrhuncu revolucionarnog vala koji se Rusijom počeo valjati već 1905. godine. Tad je uspostavljena demokratska vlada.

Potom je u Oktobru, u jednoj noći, izveden napad na nekoliko ključnih ustanova u Petrogradu: operacije je vodio Trocki. Idućih dana, tjedana, pa i godina malo je tko znao da se rodila socijalistička država - sve je nalikovalo na neki džepni udar koji je u vrtlogu koji je zahvatio Rusiju bio jedva primjetan. Od Oktobra do konsolidacije sovjetske države na tom je prostoru - velikom kao 350 hrvatskih država - buktio niz građanskih ratova, u kojima su sudjelovali ne samo sovjetski narodi, nego i europske sile. Što je neka odluka iz Petrograda mogla značiti u Dagestanu ili u Ingušetiji? Jedva znači i danas. Ukrajina je pak bila od slične važnosti kao i Rusija: geopolitičari kažu da je to "Hartland", strategijsko srce svijeta, pa onaj tko kontrolira Ukrajinu i Krim kontrolira cijelu Euroaziju, dakle ključni dio planetarnog kopna. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, sadašnji rat u Ukrajini - presudne se bitke vode između Dona i Dnjepra, Kurska, Rostova, Belgoroda i Harkiva. Na njemu se tuku svjetske sile, a krv teče u potocima, ritmično, svakih nekoliko desetljeća.

Borio se protiv svih

"Mahno se agresivno suprotstavljao svim frakcijama koje su nastojale nametnuti svoju vlast nad južnom Ukrajinom, boreći se redom protiv snaga Ukrajinske Narodne Republike, Središnjih sila Njemačke i Austro-Ugarske, države Hetmanata, Bijele armije, boljševičke Crvene armije i drugih manjih formacija predvođenih raznim ukrajinskim atamanima. Također se smatra izumiteljem tačanke - konjske zaprege s montiranim teškim mitraljezom", čitamo u jednom tekstu.

Mahno i njegovi pristaše pokušali su reorganizirati društveni i gospodarski život prema anarhističkim zamislima, uključujući uspostavu komuna na bivšim zemljoposjedima, rekviziciju i egalitarnu preraspodjelu zemlje seljacima i organiziranje slobodnih izbora za lokalne sovjete (vijeća) i regionalne kongresima. Međutim, prekid građanskog rata onemogućio je uspostavu stabilne teritorijalne baze za takav eksperimet, koji je ostao nostalgična uspomena svih zagovornika anarhije, neka vrsta dokaza da je svijet bez državne sile i aparata moguć.

U Rusiji je - kratka skica vremena - sve vrilo. Nakon rušenja cara oborena je i vlada Kerenskoga - koji je nizom loših poteza srušio sam sebe - pa je otvoren put boljševicima. Rusi uskoro gube rat jer žele sačuvati revoluciju, pa u Brest Litovsku potpisuju riskantno primirje, kapitulaciju, pod uvjetima gorima od onih koji su Njemačkoj iduće godine nametnuti u Versaillesu. Rusiju počinju tresti građanski ratovi - Crveni ratuju protiv Bijelih, Ukrajinci protiv Rusa, protiv Nijemaca, Kavkaz vrije, u sve se sukobe upliću Englezi, Francuzi i Česi... U pozadini tinja sukob anarhista i boljševika. Nešto što nam se iz daljine pričinjalo kao jedinstveni događaj bilo je zapravo puno kompliciranije, imalo puno više aktera, zapleta i raspleta.

"Ruska revolucija često se naziva Oktobarskom. Pritom se brkaju dva odvojena fenomena: parole pod kojima su mase provele prevrat i rezultati tog prevrata. Oktobarski masovni pokret 1917. imao je parole: 'Tvornice radnicima! Zemlja seljacima!'. Ta kratka, ali duboko smislena parola sadržavala je cjelokupni socijalno-revolucionarni program masa: rušenje kapitalizma, najamnog rada, državnog podjarmljivanja i organizacija novoga života na temelju samoupravljanja proizvođača. Zapravo, Oktobarska revolucija taj program nije ostvarila. Kapitalizam nije uništen, nego reformiran. Najamni rad i eksploatacija proizvođača ostali su na snazi kao i prije. A novi državni aparat ugušio je volju radnog naroda ništa manje nego što ju je gušila država zemljoposjednika i privatnih kapitalista. Zato se svemu mora stati na kraj svim mogućim sredstvima - pa i državnim nasiljem.

Bio je to preokret u djelovanju Komunističke partije čim je došla na vlast. Od tog trenutka tvrdoglavo se počela suprotstavljati svim masovnim socijalističkim inicijativama radnika i seljaka. Naravno, taj prevrat u revoluciji i taj birokratski plan njezina daljnjeg razvoja bili su previše bahati korak partije, koja svoj položaj duguje samo radnom narodu. U svemu tomu bilo je dosta obmanjivanja. No logika položaja koji je zauzimala Komunistička partija u revoluciji bila je takva da nije mogla drukčije. Uostalom, tako bi postupila svaka politička stranka koja bi u revoluciji tražila diktaturu i prevlast u zemlji", piše Aršinov.

Mahno je anarhist, i kao takav on je slučajni suputnik boljševika. Boljševici, apostoli slobode, praktičari su čvrste ruke. Anarhisti ne žele stege. Boljševici su za odumiranje države, ali nakon diktature proletarijata. Anarhisti joj žele dati posljednju pomast odmah. To su dva svijeta...

Karizmatični vođa

Na prostoru Ukrajine, kao i danas, tukli su se Istok i Zapad. Prozapadni vođa je Simon Petljura, čiji odredi štite prozapadnu buržoaziju i tamane Židove. "Ugovor iz Brest-Litovska, koji su boljševici sklopili s njemačkom carskom vladom, širom je otvorio vrata Ukrajine Austro-Germanima. Potonji su u nju ušli kao pravi gospodari. Nisu podredili sebi samo vojni, nego i politički i gospodarski život zemlje. Cilj im je bio opljačkati njezine prehrambene resurse. Da bi to postigli što potpunije i bezbolnije za sebe, u zemlji su obnovili vlast zemljoposjednika i plemića, koje je svrgnuo narod, nametnuvši mu autokratsku vlast hetmana Skoropadskog. Vojnike koji su okupirali Ukrajinu obmanjivali su njihovi časnici, koji su ih neprestano hranili lažima o ruskoj revoluciji. Situaciju u Rusiji i Ukrajini prikazivali su im kao mahnitanje divljih, slijepih sila koje ruše poredak u zemlji i teroriziraju cjelokupno pošteno radno stanovništvo. To je u njima raspirivalo neprijateljstvo prema svim pobunjenim seljacima i radnicima, čime se pripremao teren za gnusno i otvoreno razbojničko ponašanje austro-njemačke vojske u revolucionarnoj zemlji.

Pljačka prehrambenih resursa Ukrajine, koju su pokrenuli Austro- Nijemci uz svesrdnu pomoć vlade Skoropadskoga, bila je neizmjerno velika i odvratna. Odnosili su sve - kruh, stoku, perad, jaja, sirovine itd. - i sve to u takvim količinama da se jedva stizalo prevoziti. Kao da su se našli u divovskim skladištima hrane osuđenima na grabež, Austrijanci i Nijemci žurili su se uzeti što više, tovarili vlak za vlakom, stotine, tisuće vlakova, i odvozili ih k sebi. Ondje gdje se seljaštvo oduprlo toj pljački i nastojalo ne odreći se svog radnog bogatstva, bilo je izvrgnuto represiji, nabijano i strijeljano. Austro-njemačka okupacija Ukrajine predstavlja tamnu stranicu u povijesti njezine revolucije. Uz otvorenu vojnu pljačku i nasilje okupatora, pratila ju je i crna reakcija veleposjednika. Hetmanski režim znači potpuni povratak u prošlost, uništenje svih revolucionarnih tekovina seljaka i radnika. Ta nova situacija dala je silan poticaj ubrzanom razvoju pokreta koji su seljaci već prije navijestili", čitamo u knjizi.

Među tim pokretima Mahnov je bio najjači, a njegov vođa najkarizmatičniji.

"Zemljoposjednička kontrarevolucija u Ukrajini, koju je predstavljala hetmanština, nedvojbeno je bila umjetna pojava koju su nasilno nametnuli njemački i austrijski imperijalizam. Ukrajinski zemljoposjednici i kapitalisti u Ukrajini ne bi izdržali ni jedan dan burne 1918. bez podrške njemačkih vojnih snaga. Prema gruboj procjeni, austro-njemačke i madžarske snage koje su okupirale Ukrajinu brojile su najmanje pola milijuna vojnika. Možda i više. Sva ta vojska bila je sustavno raspoređena po Ukrajini, pritom u velikom broju na revolucionarnijim i turbulentnijim područjima. Već od prvog dana invazije na Ukrajinu, okupacijske snage počele su revno štititi kontrarevoluciju, a prema radnom seljaštvu ponašali su se kao pobjednici u zemlji pobijeđenih. Tako se ukrajinsko seljaštvo tijekom cijelog razdoblja kontrarevolucije moralo boriti ne samo s njom, nego i s brojnim austro-njemačkim postrojbama. Ali ni uz tu potporu kontrarevolucija nikad nije mogla čvrsto stati na noge, a razvojem seljačkog ustanka počela se postupno raspadati. Naravno, od udaraca dobivenih u ustanku raspadala se i austro-njemačka vojska."

Sam Mahno odmah je počeo djelovati. Prvi zadatak koji je stajao pred njim bio je formirati vojni revolucionarni odred koji bi bio dovoljno jak da jamči slobodu agitacije i propagande u selima i zaselcima te koji bi pokretao partizanske operacije. Odred je formiran u kratkom roku.

"Osnova za partizanske akcije bilo je načelo prema kojemu sve zemljoposjednike koji su progonili seljake, sve vartovoje (policajce), sve časnike ruske ili njemačke službe, kao najljuće neprijatelje seljaštva i njegovih sloboda, treba samo tamaniti. Osim toga, prema partizanskom načelu, kažnjavan je smrću svatko tko je sudjelovao u ugnjetavanju siromašnog seljaštva i radnika, u povredi njihova dostojanstva ili u pljački njihova rada i imovine. Za dva-tri tjedna djelovanja taj je odred postao predmetom užasa ne samo lokalne buržoazije, nego i austro-njemačkih vlasti. Područje Mahnova vojno-revolucionarnog djelovanja bilo je golemo - od Lozove do Berdjanska, Mariupolja i Taganroga te od Luhanska i Grišina do Ekaterinoslava, Aleksandrovska i Melitopolja. Brzina kretanja bila je obilježje njegove taktike."

Sve to neodoljivo podsjeća na film "Doktor Živago" - u priči u Mahnu vidimo Strelkova, Antipova, Komarovskog..., a negdje u kutu je i Lara, s kojom će Mahno provesti zadnje godine života.

"Brzi kao vihor, ne znajući za strah ni sažaljenje prema neprijateljima, upali bi na vlastelinski posjed, sasjekli sve neprijatelje seljaštva koji su bili na popisu i iščezli. A sljedećeg dana Mahno bi više od stotinu vrsta dalje od tog posjeda izveo prepad na neko veliko selo, sasjekao sve tamošnje policajce, časnike, zemljoposjednike i iščeznuo, ne dajući vremena njemačkim vojnicima koji su bili u blizini da se priberu i shvate što se dogodilo u njihovu susjedstvu."

Sutradan bi se, nezamislivo daleko od tog sela, obračunao s nekim mađarskim kaznenim odredom koji je smirivao seljake ili povješao policajce.

"Policija se usplahirila. Usplahirile su se austro-njemačke vlasti. Poslali su nekoliko bataljuna da poraze i zarobe Mahna. Ali uzalud. Izvrsnim konjanicima, jahačima od djetinjstva, koji su pritom putem mijenjali konje, Mahno i njegovi partizani pokazali su se potpuno neuhvatljivima, u jednom danu prelazeći udaljenosti koje su za uobičajenu konjičku postrojbu bile nezamislive."

Uspostavljajući slobodno društvo anarhizma, Mahno je bio trn u oku boljševika, no kad su Bijeli - potpomognuti Britancima, Francuzima i Česima - počeli dominirati na ratištu, pozvali su ga u savez, koji naravno nije bio iskren.

Odredio je povijest svijeta

"Mi, u skladu s povijesnom istinom, moramo ovdje reći da čast pobjede nad Denjikinovom kontrarevolucijom ujesen 1919. pripada uglavnom mahnovcima. Da nije bilo umanjskog proboja i kasnijeg uništenja pozadine, topničke baze i cjelokupne opskrbe denjikinovaca, oni bi otprilike u prosincu 1919. vjerojatno ušli u Moskvu", čitamo u knjizi.

Ako je to točno, Mahno je odredio povijest svijeta.

"Bitka crvenih i denjikinovaca kraj Orjola bila je od male važnosti. U biti je povlačenje Denjikinovih trupa na jug počelo još i prije - upravo zbog uništenja pozadine. Cilj svih njihovih kasnijih vojnih operacija bio je, po mogućnosti, bezbolno se povući i odvesti imovinu. Cijelim putem od Orjola i Kurska do obala Crnog i Azovskog mora, crvene su trupe nesmetano prolazile. Njihov ulazak u Ukrajinu i na Kavkaz išao je, kao i nakon hetmanova pada, već raščišćenim putovima. Napori koje su mahnovci uložili u borbi protiv denjikinizma bili su kolosalni. Njihovo junaštvo i šestomjesečna borba u posljednjem je razdoblju bila vidljiva svima. U cijelom prostranom oslobođenom kraju oni su bili jedini koji su revolucionarno grmjeli u zemlji i pripremili grob Denjikinovoj kontrarevoluciji. Tako su široke mase gradova i sela shvaćale događaje koji su se zbili."

No tim su junaštvom ukrajinski borci za slobodu pripremili grob i svojoj republici. Nakon poraza Bijele armije na Krimu u studenom 1920., boljševici su pokrenuli vojnu kampanju protiv njega. Nakon što je pobjeda osigurana Trocki je naredio napad na Mahnov stožer 27. studenog 1920. "Dolazak crvenih divizija u bilo koje selo uvijek je pratilo zarobljavanje lokalnih seljaka, koji su zatim strijeljani ili kao mahnovci ili kao taoci. Zapovjednici raznih crvenih postrojbi, izbjegavajući borbu sa samim Mahnom, osobito su zavoljeli taj divljački, sramotni način borbe protiv mahnovštine. Jedinice 42. i 46. streljačke divizije Crvene armije uglavnom su se i koristile tom metodom. Selo Guljaj Polje, koje je desetke puta prelazilo iz ruku crvenih u ruke mahnovaca i obratno, najviše je stradalo od toga. Pri ulasku u selo ili pri povlačenju iz njega, zapovjednici crvenih jedinica uvijek bi zarobili nekoliko desetaka seljaka, većinom jednostavno na ulici, i strijeljali ih. Svaki stanovnik Guljaj Polja može ispričati nevjerojatne priče o toj boljševičkoj praksi. Prema najkonzervativnijoj procjeni, tijekom takve prakse boljševičke su vlasti u različitim ukrajinskim mjestima strijeljale i osakatile do 200 tisuća seljaka i radnika. Isto toliko protjerano je u udaljena mjesta Rusije i Sibira."

Nakon duljeg otvorenog otpora protiv Crvene armije, Mahno je pobjegao preko rumunjske granice u kolovozu 1921. Otišao je u Pariz sa suprugom Halinom i kćerkom Jelenom, pišući memoare i brojne članke za radikalne novine, no umro je mlad, 1934. u Parizu, u dobi od 45 godina zbog posljedica tuberkuloze.

Anarhistička ocjena boljševizma je porazna.

"Bez sumnje, boljševizam je povijesni fenomen koji nije važan samo u ruskom, nego i u međunarodnom kontekstu. On ne izražava samo socijalni, nego i psihološki tip ljudi. Istaknuo je veliku skupinu osoba - tvrdokornih, vlastohlepnih, kojima je strana bilo kakva društvena i moralna sentimentalnost i koji ne prezaju ni od kojeg sredstva u borbi za svoj trijumf. Istaknuo je i rukovodioca prikladnog za tu skupinu. Lenjin nije samo vođa partije - on je, što je mnogo važnije, vođa određenog psihološkog tipa ljudi. U njemu se taj tip savršeno i najsnažnije očituje, prema njemu se odabiru i grupiraju ofenzivne borbene snage svjetske demokracije. Glavna je značajka psihologije boljševizma afirmacija vlastite volje nasilnim uklanjanjem volje svih ostalih, potpuno potiskivanje osobe, njezino svođenje na neživi predmet. U tim značajkama nije teško prepoznati drevni gospodarski soj ljudi. I doista, tijekom cijele ruske revolucije boljševizam se očituje isključivo autoritarnim postupcima. U njemu nema ni sjene onoga što će činiti glavno obilježje buduće istinski socijalne revolucije radnih ljudi - žudnje za radom, za radom ne štedeći ruke, ramena i leđa, za radom do posljednje snage, za samozaboravom u ime narodnog dobra. Svi njegovi napori, katkad golemi i ustrajni, sveli su se na stvaranje autoritarnih organa koji su u odnosu na narod stara opasnost i prijetnja vlasti", čitamo u knjizi.

Anarhisti i boljševici, dva pola ljevice, nisu mogli ostvariti sretnu vezu.

- Htio bih staviti kao epigraf odgovarajućem dijelu knjige riječi koje je svojedobno izgovorio načelnik tajnog operativnog odjela Čeke Samsonov (u zatvoru, kad me je 'isljednik' pozvao na ispitivanje). Na moju primjedbu da je postupak boljševika prema Mahnu u vrijeme sklapanja sporazuma s njim bio izdajnički čin, Samsonov je živo odvratio: 'Smatrate to izdajom? A prema našemu mišljenju, to samo pokazuje da smo vješti državni političari: kad nam je Mahno trebao, uspjeli smo ga iskoristiti, a kad nam više nije trebao, uspjeli smo ga likvidirati' - piše autor ove knjige.