Ove godine nagradu za najbolji dramski tekst zagrebačkog HNK podijelili su dramatrug i dramatičar Espi Tomičić i pjesnikinja Lidija Deduš, autori već poznati po svojoj autentičnosti i snažnim autorskim glasovima. Razgovarali smo s njima o pisanju, nagradama, poeziji, agažiranoj književnosti...

BestBook: Lidija, ovo je tvoj prvi korak u dramsko pisanje. Nakon puno zbirki poezije i nekoliko poetskih nagrada, kako je došlo do toga da si se okušala i u dramskom pisanju? Koliko ti je bio težak taj korak, je li pisanje dramskog teksta došlo prirodno nakon poezije? Espi, s druge strane, ti si već nagrađivan dramski pisac koji se probio sjajnim tekstovima poput ‘Your Love Is King’ i ‘Ne zaboravi pokriti stopala’. Koliko je ova drama drugačija od onoga što si prije pisao?
Lidija: Odluka o pisanju drame pala je u momentu kad sam vidjela da je HNK u Zagrebu raspisao natječaj, tako da nisam puno zdvajala ni razmišljala, uronila sam u taj tekst impulzivno. Prostor djetinjstva i djelomično odrastanje na selu, mentalitet, ruralni problemi, međuljudski odnosi i prije svega tragedija mlade djevojke (praktički djevojčice) i njene obitelji, dakle pitanja koja su me godinama proganjala, o kojima sam zapisivala bilješke i koja su me i kao osobu gradila, nametnula su se kao logična i kao dobra tema za dramu, jer je bijeg iz te sredine fizički bio lak, ali mentalno nemoguć (i nikad ostvaren) i učinilo mi se da bi se takva tema mogla jedino ispravno obraditi kroz dramsko pismo. A s obzirom na to da sam, kao krovnu temu, odabrala ubojstvo koje se zaista dogodilo, htjela sam kroz tekst preispitati i kolektivnu krivnju, šutnju i prešućivanje kao element kolektivne krivnje uzročno-posljedično povezane s nekim drugim utjecajima, kao što su obiteljsko nasilje, nasilje nad ženama, alkoholizam, sram i sramota, koji se također mogu promatrati kroz kolektivnu optiku, kao i kroz optiku pojedinca.

E, sad, poetika i poezija... Ne znam koliko zaista u bilo kojem proznom tekstu koji sam dosad pokušavala napisati mogu pobjeći od poezije pa sam tako i u drami imala poriv za poetskim trenucima. A težinu pisanja teksta opsežnijeg od poetskog sam osjetila tek nakon što je drama bila gotova. Iako sam i dosad pisala prozu, nisu to nikad bili dugački tekstovi koji bi zahtijevali logičnost u slijedu događaja i smislenost teksta koju autori teksta često možda iz svoje perspektive ne zamjećuju na prvu. Kad sam završila s pisanjem, morala sam se prebaciti u modus čitatelja da bih uopće mogla uočiti pogreške, nedosljednosti, nepravilnosti, što mi je bio najteži dio, tako da sam peglala dramu do zadnjeg mogućeg trenutka. Također, kao što to vjerojatno radi i većina, slala sam tekst prijateljima koji pišu i koji ne pišu i koji ga mogu promatrati isključivo iz perspektive čitatelja, a oni su mi velikodušno uzvratili korisnim savjetima i opaskama, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.

Espi: Drama je drugačija jer sam je mislio u odnosu na propozicije natječaja, a to je nosilo svoje zadatosti iz kojih sam krenuo u postavljanje odnosa i likova. Istina je da se cijeli tekst oslanja više na dijalog u odnosu na moje druge drame, ali i dalje cijeli tekst nosi monološka forma kroz koju su likovi naratori radnje. Tekst kroz dijalošku formu nudi situaciju egzistencijalne krize jedne obitelji, a monološka forma otvara pitanje sadašnjosti, rata koji prijeti i događa se, terapeutsku seansu, različite perspektive čitanja dijaloške situacije, ali i pregovaranje likova s autorom i protagonistom oko samog sudjelovanja u tekstu i u budućoj izvedbi.

BestBook: Nagrade. Sklisko područje naše književnosti. Što vam znači ova nagrada? Nagrade općenito? Koliko su smislene, koje su im mane, na što trebamo paziti kad su u pitanju? Koliko je danas moguće imati priznati autentični glas bez i s nagradama?
Lidija: Nagrade su svakako vjetar u leđa, daju nam prepoznatljivost i otvaraju nove mogućnosti za buduće tekstove. Pod time mislim da nam daju i određenu odgovornost u smislu da će, barem u mojem slučaju, i promišljanje budućih pisanja biti analitičnije i dublje. Nagrada je predivna gesta koja daje potvrdu da se trud isplatio i da svojim riječima možemo utjecati na društvene promjene i ostaje nam samo da je u budućnosti i opravdamo. U tom smislu su nagrade za mene sklizak teren - ostati dosljedan ili nadrasti samog sebe je najteža zadaća, kako svakom pojedincu, tako i autoru, ali i je istovremeno i nagrada samome sebi: ostati u mentalnome modusu preispitivanja sebe, svog utjecaja na okolinu, društvo, svojih granica (ako ćemo individualizirati) i granica koje treba probijati da bi se život svih nas mijenjao u pozitivnom smislu. Iskreno vjerujem da je pisanje alat koji to omogućuje svakome, bez obzira na stupanj obrazovanja ili ulogu u društvu.

Espi: Ova nagrada mi je važna zbog postavljanja teksta na scenu. To je stvar koja se rijetko događa u institucijama, a većina tekstova koje napišemo ostaje u ladicama, ponekad budu objavljeni, ponekad prevedeni, ali to isto sve ovisi o natječajima. A druge nagrade su mi važne ovisno o kontekstu i trenutku u kojem sam ih dobio, prijavio ili nisam dobio. Neke su mi bile važne zbog egzistencije, neke zbog otvaranja prostora za rad i prepoznavanje rada od strane publike/čitateljica i struke, a one koje nisam dobio su mi bile važne jer su ih moje kolegice dobile, a to je nekako kao da svi dobijemo. Osim izvedbe, ova nagrada je i novčana nagrada pa mi puno znači za financijsku strukturu i život.

Teško mi je odgovoriti tko je autor mimo nagrade jer čitam autorice koje nisu nagrađene, a pišu izvrsno i imaju autentičan glas. Nagrade su stvar trenutka, malo sreće i pogođene teme/ emocije u tom trenutku. Tako sam ja počeo gledati na nagrade. U odnosu na društvo i egzistenciju, naravno da one diktiraju scenu, pogotovo onu u institucijama i kroz njih taj glas postaje priznat, dobiva prostora i novčanu potporu koja je važna za radnike i radnice u kulturi. Od tribina, gostovanja, dramaturgije i nagrada se živi, ne živi se od pisanja.

BestBook: HNK, što je možda najbitnije, donosi uz novčanu nagradu i postavljanje teksta na pozornicu. Red čekanja za autore koji se tek pojavljuju s dramskim tekstovima dugačak je, nerijetko se i mnoge nagrađene drame (primjerice Držićem) ni ne postavljaju. Koliko se tome veselite? Hoćete li sudjelovati u procesu?
Lidija: Novčana nagrada je veliko veselje, ali me baš jako jako veseli utjelovljenje teksta u predstavu. Malo je to pitanje i taštine, moram priznati, jer sam velika ljubiteljica kazališta, pa uz to ide i priznanje da sam zamišljala kako će moj tekst biti jednog dana oživljen i izveden pred ljudima koje ne znam. Slala sam prijateljici nedavno iz kazališta fotografiju prazne scene pred početak predstave i napisala joj kako bi bilo divno da jednom sjednem u publiku i uprizorenu gledam svoju dramu. Sve je to bio zamišljaj, i još je, jer mi je još nestvarno da će ‘Drvene ptice’ zaista i biti predstavljene i da ću zaista jednom sjediti u publici kao gledateljica, promatračica, pa i kritičarka koja će izaći iz kazališta i davati komentare za i protiv.

Sudjelovanje u procesu mi je, naravno, velika želja, ali s obzirom na dislociranost, ne znam koliko ću to biti u mogućnosti. Nadam se tome svakako, ali nisam dosad mnogo ni razmišljala, neka se sve odvija svojim tokom. Ideja bi bilo napretek, sve u svoje vrijeme. Unaprijed me raduje odabir glumaca, jako sam znatiželjna kome će biti dodijeljena koja uloga, svi ti procesi su mi potpuno nepoznati pa je i iščekivanje utoliko ljepše. Vezano uz kazalište moram samo reći da sam, kao dijete, često bila gošća u Narodnom pozorištu u Sarajevu, gdje je moj tata - muzičar - imao honorarne angažmane i da su me privlačila svjetla iza pozornice, velika ogledala i stolovi sa šminkom, ha, ha, ha, ha, pa mi je s tim u vezi ovo, na neki način, i ostvarenje dječjeg sna.

Espi: Upravo je ova nagrada jedina u Hrvatskoj koja garantira postavljanje izabranog teksta (tekstova) i nadam se da će se natječaj nastavljati jer je užasno važan. Jako se veselim tome, tekst je pisan i mišljen tako da nastaje i u samom procesu s autorskim timom tako da jedva čekam njegovo raspisivanje i rad na predstavi. Dramaturgija u dramskom narativu i u kazalištu je područje u kojem sam profesionalno sudjelovao samo jednom tako da vidim ovo i kao novo iskustvo.

BestBook: Za oboje bih podvukla jedan zajednički nazivnik - autentičnost. Espi, tvoje su drame na našoj sceni bile pravo osvježenje. Također, Lidija, tvoj pjesnički glas već je godinama, otkako se pojavio, vjeran isključivo vlastitom pozivu pisanja, ne naslanjaš se ni na kakve poetike, neprestano se igraš svojim tekstovima... Oboje vas povezuje i ispreplitanje osobnog i emotivnog, a istovremeno je neprestano prisutno stalno propitivanje društva i naših pozicija unutar njega. Gdje su ishodišta vašega pisanja? Kad ste započeli pisati ove dvije drame? Obje se bave teškim temama, nasilja i siromaštva, svojevrsnim društvenim ekscesima na koje se trudimo ostati slijepi. Što je bila pokretačka snaga, kako je išao taj proces?
Lidija: Promatranje uloge pojedinca u društvu, kao i utjecaj društva na pojedinca su mi bliski iz više razloga. Ono što me na našim prostorima fascinira je nestalnost kojom smo obilježeni i nesigurnost u egzistenciju i budućnost, kao i količina povjerenja koju dajemo jedni drugima u svakodnevnoj borbi za preživljavanje u državi koja se i pravno i socijalno sve više udaljava od čovjeka, a sve više približava kapitalističkom žrvnju i okrupnjavanju kapitala u korist pojedinaca. To se povjerenje, a to vidimo na svakodnevnoj razini, iz dana u dan ljulja jer nas država, koja bi trebala biti faktor stabilnosti u životu svakog pojedinca, iznevjerava na više od jednog polja. Socijalna politika se priklanja onima koji imaju, a oduzima egzistencijalni minimum onima koji već ionako nemaju. Osjetljiva sam na tu nepravdu jer sam je i sama iskusila i još je osjećam i na vlastitoj koži. Produbljivanje razlika nas vodi u neprijateljstvo prema bližnjima, prijateljima, u nedostatak empatije prema onima koji pate i voljela bih kad bih svojim pisanjem mogla barem malo pridonijeti osvješćivanju razlika te potaknuti suosjećanje i svijest kod onih koji se svjesno izoliraju na kolektivnoj razini i puštaju da se stvari događaju mimo njih. U tom smislu mislim da se moj glas i ne razlikuje puno od generacije autora u koju sam uletjela, a istovremeno se nadam da svojim djelovanjem mogu pridonijeti sinergiji u malim životnim pobjedama nad nepravdom i procjepima u društvu. I bez obzira na mjesto dešavanja, mislim da je, kad već imamo mogućnost javnog djelovanja, važno konstantno upućivati na probleme - malim pomacima se, vjerujem u to baš jako, mogu postići velike stvari, a ako moj glas, moje iskustvo ili bilo koje pitanje koje postavim kroz književno djelovanje tome mogu pridonijeti, ja sam sretna osoba.

Espi: Ja o tekstovima jako dugo mislim i razmišljam, a onda se zatvorim i istresem ih na papir. To je moja mana jer nemam vremena uz posao od 8 do 16 pa se rijetko vraćam tekstovima i rijetko stoje prije nego što ih pošaljem na natječaj. No tako sam naučio funkcionirati jer sam radio uz studij pa sam se navikao na takve procese. Sad ih čak nazivam svojima i gledam kao dio karaktera. Ne mislim o tome što je društveni eksces i na što smo slijepi kao društvo, pišem o onome što me zanima i o čemu znam ili želim saznati.

Lidija: ‘Drvene ptice’ su u potpunosti fiktivan tekst, ali je događaj na kojem je utemeljen istinit. Smrt te djevojčice, koju pamtim kao uvijek nasmijanu i vedru, a koja je prerano odrasla u surovoj okolini, u mjestu gdje je rad bio prioritetan, a škola sporedna, dakle ta smrt me godinama intrigirala jer sam i sama upoznala život u sredini u kojoj je ona rođena i odrasla, jer poznajem tamošnji mentalitet, navike, probleme, jer i sama potječem iz obitelji u kojoj se preživljavalo, a rijetko baš istinski i živjelo, jer znam kako tamošnji ljudi mogu biti istovremeno i dobri i surovi jedni prema drugima. Kad se u tako skučenoj i maloj sredini dogodi takva tragedija, selo isprva zanijemi, a potom potpuno potisne događaj, kao da se nikad nije ni desio. Istovremeno, naravno, svi sve znaju, ali nitko ne želi pričati. Ono što je mene, dok sam pisala ovaj tekst, mučilo je - koliko brzo padamo u zaborav, a istovremeno smo, i kolektivno i pojedinačno, vrlo glasni kad su u pitanju interesi koji bi nas, makar i na pet minuta, mogli istaknuti ili izdići iznad ostalih.
A pritom se obično ističu trivijalne stvari, dok se ono zaista važno ni ne spominje. Mislim da je ta misao, ne dozvoliti da jedan, pa makar je i samo jedan, život bude samo tako zaboravljen. Vjerujem da njezina obitelj i dalje njeguje uspomenu na nju, ali što je sa zajednicom i kolika je krivica na svima koji su možda posredno i mogli spriječiti tragediju? Jer radi se o djevojčici koja je odmah nakon osnovne škole započela s radom u tvornici, bez mogućnosti daljnjeg školovanja i osobnog napredovanja, i da su okolnosti više išle na ruku njoj, koliko su išle drugima, možda bi još danas bila među nama. A, naravno, u pozadini svih tih pitanja otvaraju se nova pitanja i cijeli koloplet okolnosti koje su mogle, trebale, morale biti, ali se nikad nisu desile. Puno sam takvih sudbina vidjela tijekom života, ljudi zarobljenih u ljuske svojih strahova i predrasuda, što mi je dodatno dalo poticaj da napišem ovaj tekst.

BestBook: S druge strane, gledajući u ove tekstove, jasno je da su to tekstovi koje nije bilo lako napisati, možda ponajviše s emotivne strane i radi angažmana samoga teksta. Koliko je naše stavljanje u tuđe cipele esencijalno kad pišemo? Zašto nerijetko dolazi do promašaja u tim pokušajima? Kako gledate na angažiranu književnost? Bojimo li je se?
Lidija: Rekla bih da kolektivno postoji strah od angažmana, jer on zahtijeva donekle i istraživački rad, ili dovoljno suosjećanja da bi se moglo baviti temama s kojima se, možda, i nismo spremni suočiti. Važno je kod pisanja staviti se u tuđe cipele, ali je isto tako važno biti iskren prema sebi i kroz svoje nedostatke pokušati dokučiti tuđu patnju. Svi smo mi, generacijski, na iste načine zakidani i ne treba nam puno da se možemo poistovjetiti s tuđom patnjom. Ali svejedno se opredjeljujemo ne čuti je, jer čega nema, to ne postoji, a što ne postoji, nije teško. Mislim da je ponekad teže gledati tuđu patnju i da nam nemoć da je ublažimo ili ispravimo blokira one dijelove svijesti i savjesti kojima bismo mogli dohvatiti druge i utješiti ih. Ponekad je dovoljno samo reći ‘oprosti’ ili ‘bit će sve u redu’, a istovremeno su to i najteže riječi jer u drugima vidimo sebe, drugi su samo naša zrcala.

Espi: U zadnje vrijeme me zanimaju teme i zajednice prema kojima imam predrasude ili me odbijaju, a bez da sam ikad preispitao svoju poziciju i promotrio zašto me neka zajednica odbija. Čini mi se da je to neki okvir u kojem ću se kretati u pisanju neko vrijeme, ne znam koliko, ovisno koliko dugo će mi pisanje služiti za obračunavanje sa samim sobom. Završio sam, barem zasad, procese u kojima sam liječio vlastite traume, sad sam se počeo baviti okolinom i vlastitim traumama. Nisam siguran koliko je za druge esencijalno, meni su tekstovi koje čitam oni koje osjećam ili ne osjećam i to je ono što ja mogu zaključiti o tome. Meni kao autoru je jako važno uključiti zajednicu o kojoj pišem jer je to jedini način da budem okej sam sa sobom i da vjerujem u to što radim. Tako sam u Kunstu radio predstavu ‘Ti si prvi hrabar’ o navijačima i bilo mi je užasno važno uključiti ih u proces prije izvedbe, u trenutku pisanja, čitati forume i iskustva navijača i zavoljeti ih kao zajednicu. Zaključio sam da je LGBT zajednica isto što i zajednica navijača u osjećaju življenja nekog identiteta, tj. u osjećaju zajedništva i pripadanja. Na tu je predstavu došlo desetak navijača i ljudi s kvarta koji su tad prvi put otišli u kazalište i meni je to dovoljno da budem sretan s tim procesom i tom predstavom.

BestBook: Koliko je naše društvo uopće svjesno rubova na kojima se događa nasilje, femicid i slučajevi cijelih obitelji osuđenih na puko preživljavanje i apsolutno siromaštvo? Na samo sat vremena od Zagreba moguće je pronaći obitelji s osmero, devetero djece, od kojih nitko ne ide u srednju školu. Dapače, sigurna sam da takvi slučajevi postoje i u Zagrebu i da, s obzirom na zastor iza kojega živimo, sve to ostaje daleko od nas. Možemo kroz književnost postati svjesni dubine tih klasnih podjela? Čini mi se da smo zasad krenuli polako to razumijevati, ali još smo na površini…
Lidija: Cijeloga života sam se susretala i dobar dio života proživjela u sredinama u kojima se podrazumijevalo zaposlenje nakon osnovne škole. Sva ta mjesta nalaze se nadomak grada u kojem postoje brojne srednje škole i fakulteti, ali ipak je sredina bila ta koja je određivala i diktirala prioritete, a to su najčešće bili posao i zasnivanje obitelji. Mladi iz moje generacije su pristajali na to beskompromisno, jer su njihovi roditelji tako živjeli, jer su roditelji njihovih roditelja tako živjeli, a da istovremeno nisu bili svjesni koliko su se promijenile okolnosti u kojima rad u tvornicama više nije osiguravao budućnost niti adekvatna primanja. Tranzicija je umnogome pridonijela toj generacijskoj izgubljenosti - školovanje je bilo apstrakcija, a posao se nalazio sve teže, uz sve manja primanja. Istovremeno je pomanjkanje obrazovanja utjecalo na produljenje patrijarhalnih vrijednosti zbog kojih kroz desetljeća unatrag imamo socijalnu sliku u kojoj se događaju nasilje, femicid i klasne podjele s velikim procjepom između manjine bogatih i većine na rubu siromaštva ili siromašnih. Obrazovanje je uvijek rješenje, ma koliko se danas čak i ono obezvrjeđuje od strane državnog aparata koji mlade tjera iz zemlje ne osiguravajući im adekvatna primanja, zdravstvenu zaštitu, socijalne politike... Samo se obrazovanjem može postići kritična masa mozgova koji će gurati društvo u pozitivnom smjeru. Književnost je tu svakako u službi propagande - nasuprot jeftinim vrijednostima koje se prodaju kroz web portale, naslove, klickbaitove, samo je treba forsirati i usađivati u mentalni sklop od vrtićke dobi, jer su čitanje i obrazovanje, kao i sve, sport koji se može trenirati i dovoljnom upornošću usaditi kao navika, a vjerujem i kao ljubav.

Espi: Čini mi se da su ljudi svjesni, ali da ne postoji kolektivna društvena svijest tog problema ili ona nije važna dovoljno da se provodi kroz institucije. Naravno da se ti rubovi približavaju i otvaraju sve više, ali ljudi su opterećeni problemima svakodnevice, egzistencijalnim pitanjem, guše se u kapitalizmu i patrijarhatu, bore se za svoje bližnje i zajednicu i tko bi mogao osuđivati nemogućnost borbe svakog pojedinca, ja sve manje. Institucije, vlast i zakoni su ti koji moraju tu svijest pojedinca okupiti u kolektivnu i provoditi je kroz svoje strukture. To nam nedostaje.

BestBook: Poezija-proza-drama. Kako gledate na skokove među žanrovima? Oboje ste se okušali i različitim formama tekstova. Oboje, ako se ne varam, pišete i roman? Kakvo je to iskustvo? Koliko se razlikuje iskustvo pisanja u svakom tom žanru? Gdje vam je najudobnije?
Lidija: Koketiranje sa žanrovima mi je dosta toga otkrilo o samoj sebi, o spremnosti da se bacim u nepoznato i da izađem iz ustaljenih formi na koje sam navikla, s time da mi je proza i dalje puno zahtjevnija od poezije i da se u njoj tek snalazim i pronalazim. Zato i roman koji spominješ napreduje sporo - krenulo je s dosta dobrim zamahom, ali forma romana zahtijeva puno koncentracije, discipline, vremena i odricanja, ako se želi postići rezultat. S poezijom je lakše, poezija je kod mene više stvar trenutka i nadahnuća, a pišući je već sam se s njom zbližila. Drama je nešto sasvim drugo. U drami nema kalkuliranja, kako je formom kraća od romana, moraju se naći rješenja koja će opravdati zadanu temu u manje teksta i rekla bih da je to dosta skučen prostor. Ali ipak, kroz pisanje drame događale su mi se divne stvari, poput onih u kojima sam, i ne znajući, nailazila na ideje i dolazila do novih spoznaja, otkrivajući jedan sasvim novi svijet u svojoj glavi. To je ta ljepota pisanja, u kojoj se istovremeno mogu otkrivati nove strane ličnosti unutar zadane forme. Ne kažem da s romanom ili poezijom nije drugačije, samo se u svakome od tih žanrova te spoznaje poslaguju nekako drugačije pa su istovremeno i iskustva pisanja drugačija - obogaćuju nas i, usudim se reći - oplemenjuju.

Espi: Pisanje je, kad nije preživljavanje, igra pa gledam na to kao na isprobavanje, okušavanje, probijanje vlastitih granica i igranje u raznim žanrovima i formama. A kad je preživljavanje, onda to gledam kao mogućnosti jer se otvara više prostora za rad i za potpore i zaradu. Meni je pokušaj romana udarac stvarnosti jer sam shvatio koliko je predanog rada potrebno imati za takvu disciplinu, a bez novca nema predanog rada jer je taj rad ispresijecan na sve strane. Tamo gdje mi postane ugodno ne želim više biti, čini mi se da mi, osim žanra, i same teme moraju stvarati neugodu ili zahtijevati neku vrstu izlaska iz komfora da bih mogao pisati. Tako da nisam fan udobnosti teme ili žanra, to mi je znak da nešto krivo radim, da sam prestao učiti, isprobavati i pomicati neke male, ali meni važne granice.

BestBook: Oboje ste zapravo relativno kratko u književnom polju, nekoliko godina, ali ste relativno brzo došli do čitatelja, publike. S tim da ste krenuli s različitih pozicija godina - Espi, ti u dvadesetima, a Lidija, ti krajem tridesetih, i oboje ste nekako pokazali da za književnu kvalitetu nije bitno kad autor započinje pisati. Koje savjete imate za nekoga tko se želi baviti pisanjem? Što vas uzbuđuje od književnosti? Što ulazi u izravan dijalog s vama?
Lidija: Pa evo, ja sam prije nekoliko dana došla do spoznaje da je prošlo već devet godina otkako sam počela pisati. Netko je u tome od mladosti, ja sam se probudila kasnije, kad su se životne okolnosti posložile tako da sam iskustvo mogla početi zapisivati. Nije važno kad se počinje pisati, važno je da pisanje dolazi iz onoga dijela nas koji je spreman priznati da smo površni, nesavršeni, da smo ljudi. A ako bih morala davati savjete, rekla bih da treba biti spreman na sve, ali vjerovati u sebe i svoju intuiciju, vjerovati u ono što pišemo. Iskrenost je važnija od svega, čitatelji uvijek prepoznaju iskrenu emociju, ali prije svega važno je biti iskren prema sebi. Samokritika također nije naodmet, a uz sve to još i rad, disciplina te volja. Književnost je svakako teže promatrati kad se uđe u određenu fazu pisanja, u kojoj se više ne možemo odmaknuti od sebe kao autora, a istovremeno više nismo ni čitatelji. S pisanjem postajemo analitičniji i kritičniji, i prema svom i prema tuđem stvaralaštvu, ali ipak je dobro zadržati onu djetinju emociju i ushit, i kad nam je nešto dobro, priznati si to bez suvišnih promišljanja. Književnost je kompleksna, ali je i jednostavna i u toj dihotomiji je njena ljepota. Ako tekst koji čitam ne ide, ne ide. Više ne forsiram čitanje knjiga do kraja samo zato da si nešto dokažem, kao što sam to radila u mladosti. Sad čitam zbog zadovoljstva, zbog učenja, zbog inspiracije ili zbog vremena koje želim provesti ležerno i bez suvišnih potpitanja. Pa bih rekla da s takvim knjigama, bez obzira na žanr, mogu i lijepo popričati.

Espi: Da bude iskrena prema sebi i ne fejka, to je meni pomoglo da stojim iza stvari. Bilo da se radi o suradnjama ili temi, motivaciji i namjeri teksta koji pišem, toga sam uvijek svjestan. Naravno da neke stvari radim samo zbog novca, ali i u tom procesu pokušavam ne zaboraviti na igru i biti okej s tim što radim. Mislim da je to najvažnije. A što se tiče vidljivosti i otvaranja mogućnosti, za mene je najbitnije ne zamjerati, biti sretan zbog drugih i tuđih uspjeha te ne očekivati da mi svijet, a ponajmanje krug književnosti, kazališta i filma, nešto duguje. Tek sam se nedavno približio književnoj sceni i osjetio sam jako puno toksične energije, odnosa i čudnih zamjeranja. Ne osuđujem to jer ne znam motive tih ljudi i možda nekad ja postanem ta osoba iz egistencijalne krize ili nečeg drugoga, ali to je ono što me odbija od te scene i približava kazališno/ filmskoj, koja je ipak u svojoj srži kolektivan proces i uvijek postoji skupina ljudi koja zajedno mora stajati iza nekog produkta koji su stvarali, to je oslobađajuće. Moj savjet je: ‘Rokaj svoje, voli tuđe’.