"Brojnima je umjetnicima Palmižana bila i prvo predstavljanje u javnosti. A gotovo uvijek je Palmižana bila prvi dodir stranih posjetitelja, većinom moreplovaca, s hrvatskom kulturom i likovnošću. Nisu odlazili u tada, malobrojne hrvatske galerije, tražeći ih po žarkom suncu. Ovako im je uz čuvene svježe morske delicije, servirana i umjetnost. Mnogi su to znali cijeniti, pa su navraćali ubuduće baš zbog umjetnosti, da vide što je novo na palmižanskim zidovima".

Tako govori Dagmar Meneghello, najveća hrvatska kolekcionarka, te galeristica, mecena i bivša novinarka, ali i velika ljubiteljica pasa, koja je 60 godina sakupljala i izlagala radove mladih, ali i već etabliranih umjetnika na Palmižani, točnije na otoku Sveti Klement u uvali Palmižana. Na tom pustom otoku, bez struje, vode i telefona, vrlo uspješno je objedinila gastronomiju i umjetnost, ponudivši turistima puno više od mora i sunca, tako da su gosti taj umjetnički centar, s arboretumom, nazivali umjetničko-turističkim rajem. Njezina impozantna zbirka danas ima više od četiri tisuće umjetničkih djela, najviše suvremenih slikara i kipara, koji su danas renomirani i nagrađivani umjetnici kod nas i u svijetu, neki od njih su i profesori na Likovnoj akademiji, a tridesetak su članovi HAZU-a. Ta vrijedna kolekcija bila je godinama relativno nepoznata izvan hvarskog arhipelaga, a onda su uslijedile velike izložbe, od Novog Sada i Sarajeva preko zagrebačke u Klovićevim dvorima sve do najnovijih - impozantne "Boja žeđi - Nives KK i žensko pismo" u palači Milesi u Splitu i Borisa Bućana u Grazu, koju je posjetilo 50 tisuća posjetitelja.

"Uistinu veliki uspjeh hrvatske kulture, meni duboka satisfakcija mom strastvenom zalaganju", kaže Dagmar Meneghello, koja se prije tri godine vratila u Zagreb i s dijelom svoje respektabilne zbirke uselila na Krležin Gvozd. I žudi za trajnim domom za svoje vrijedne umjetnine.

Express: Kako je nastajala vaša impozantna zbirka koju ste sakupili tijekom 60 godina života na otoku Sveti Klement na Palmižani i jeste li već poduzeli neke korake za njezin smještaj, konkretno, tražili od Grada Hvara potporu ili neki prostor?

Prvi put došla sam na Palmižanu 1965., 22-godišnja djevojka velikih planova, a s malo iskustva. Zaljubila sam se i ostala. Nije to bio rajski vrt Adama i Eve, već podivljali krajolik, na kojem se vidjelo da je godinama prepušten sam sebi, bez njegovanja i brige. Nedostatak ljudskih ruku, rad i ljubav. Na početku bilo ih je malo, tek četiri, nas dvoje, uskoro i sin. Razlog više za ostanak i borbu. Komunizam je branio tuđu radnu pomoć, ali i nitko nije niti želio u takvo bespuće. Mi smo imali svoje snove, u biti ja sam ostavila svoje - bila sam mlada uspješna novinarka i žudjela za svijetom - i prihvatila muževljeve, koji je htio spasiti ostatke svoga doma i nekadašnje turističke meke za ljude umorne od civilizacije, smoga, zagađenih gradova. Mene je dočekalo užasno surovo preživljavanje na otočiću koji nije imao ni jednu civilizacijsku blagodat. Ni vode, ni struje, ni kanalizacije, organizirane veze s kopnom, telefona i svega ostaloga. Izolirani dugi zimski period okruženi morem i neverama, lebičadama i vlagom. Sunce je donosilo život i ljepotu. I posjetitelje koji su očekivali sveopću brigu.

Spoznala sam da čovjek može preživjeti surovost i najteži rad, ali duša bez događanja, komunikacije, kulture i umjetnosti počinje venuti i umire. Bilo je bježati ili uraskošiti svoj život kako se raskošila priroda svakog proljeća. Počela sam pozivati umjetnike, slikare, kipare u moj škojarski dom. Razumije se mlade, koji su prihvatili avanturu robinzonskog života. Slikali su, kiparili, radove smo vješali na pokrivene zidove i prezentirali turistima, većinom moreplovcima. Uz morske delicije i svježa dobra umjetnost. Godine 1983. sam desetak velikih plakata 2x2 metra Borisa Bućana nalijepila na šperploče, premazala drvofiksom i porazmjestila po čitavoj šumi. Jedriličari koji na djevičanskim obalama nisu opažali nikakav znak života i civilizacije, najednom su tu u potpunom usamljenom krajoliku nenaseljenog otoka naišli na vrhunsku umjetnost. Šok je bio veći nego neka uistinu velika senzacija u metropolama i oni su reagirali s velikim oduševljenjem. I mediji su objeručke prihvatili "galeriju na kraju svijeta", kako su je nazivali i pisali o njenim izložbama. Mi, ja i moji umjetnici, nazvali smo je galerija Škorpion.

Ispod natrulih drveta, Palmižana vrvi tim beštijama, one su poznate kao izrazito otporne, a to je i moj horoskopski znak. Bili smo daleko, izolirani, o meni se pisalo, ali više kao o nekoj senzaciji, nego o strasnoj ozbiljnoj galeristici i kolekcionarki. U Hvaru povodom obilježavanja obljetnice 150 godina organiziranog turizma, goste i domaće privlači bogata artefaktima izložba "Ljeto", koja tri mjeseca Hvaranima i njihovim gostima prikazuje radove vrhunskih slikara i kipara nastale na malom otočiću hvarskog arhipelaga. Hvar se duboko uklopio u povijest hrvatske likovnosti brojnim radovima nastalim u njegovim valama, šumama, inspiriranim beskrajem mora, svoda, mirisa... Kako bih sačuvala to vrlo osebujno nastajanje Zbirke, uz sporazum s obitelji, otvaram Zakladu. Slike i skulpture će ostati zajedno i biti u javnosti. Počinjem tragati za njezinim budućim trajnim domom. Bilo bi shvatljivo da ju je zaželio preuzeti Hvar, pa nastala je u njemu. Tako bi dobio bogati kvalitetan muzej recentne umjetnosti. Ali Hvar ima svoje partijanere. Za palmižanski fundus nije bilo zanimanja.

Express: U kolekciji imate više od četiri tisuće umjetničkih artefakata, uglavnom suvremenih slikara i kipara. Možete li se prisjetiti kolekcionarskih početaka i ispričati nam kako i po kojim ste kriterijima kao mlada novinarka kupovali radove?

Započnimo od fratra Ambrosa Testena, kome su komunisti zabranili izlaganje, koji je osamdesetih, unatoč tome, imao izložbu na Palmižani, a ja na ogromno zadovoljstvo otkupila čitavu izložbu ni za kakvu cijenu radova, poput velikodušne donacije, pa do potpuno podcjenjivanog Željka Hegedušića, nažalost već zaboravu prepuštenog veličanstvenog samotnika Ive Šebalja, te velikog Miroslava Šuteja, uz Kuduza i Friščića, maštovitog Lovrenčića, izuzetnog Lončarića, Sedera i Kulmera - svi su izlagali na malom škoju i sa svima me je povezivalo poštovanje i prijateljstvo. Tu su i izložbe Zlatka Kesera, Kauzlarića Atača, Željka Jermana. Od rođenih u pedesetim godinama - Zlatan Vrkljan, Igor Rončević, Boris Švaljek, Dubravko Gjivan, Ante Rašić, Boris Guina, Gera Grozdanić, Fikret Libovac, kipari Peruško Bodanić, Kuzma Kovačić, Slavomir Drinković, Kažimir Hraste, Dalibor Stošić, kiparice Dora Kovačević, Anita Kontrec, ne zaboravimo Jasnu Bogdanović...

Evo generacije 60-ih - mistični Bojan Šumonja, raspjevani kolorista Toni Franović, veseli dekorativni Bane Milenković, tu su i Banić Marina te kiparice Ljubica Buble i Sašo Sanja, impozantni Ivo Ćorković. Trideset godina pratim na njegovu trnovitom putu Ivicu Malčića, koji je tek sad došao do "pravih" galerija i velike nagrade. Izlagala sam Sadka Hadžihasanovića iz grupe Zvono, i Amru Zulfikarpašić i Fikreta Lobovca iz BIH, i Silvestra Sicoe Plotajsa iz Slovenije, od starijih Jože Ciuhu. Već smo na sedamdesetima - na Denisu Kraškovcu, Nikši Lalinu, Aleksandru Bezinoviću, Tatjani Politeo, Tisji Kljaković... Mnogo sam izostavila, previše je. Počela sam izlagati mlade jer sam shvatila da za kupnju starijih, već poznatih, nemam financijskih sredstava niti bi oni onda došli na potpuno primitivnu udaljenu enklavu. Nisam se povinovala općepriznatim pomodnim izvikivanjima potvrđenih i slavnih umjetnika, već sam radije s mladim umjetnicima širila svoj krug spoznaje i nadahnuća. Na otoku bez struje, vode i ikakve veze s kopnom, bez sanitarnih uvjeta, telefona, postojao je oduvijek piano i padom dana, zrakom se, uz miomirise bilja, širila i muzika. I, evo, nakon stoljeća umjetnici redovito stižu na ovaj otočić i napajaju dušu prirodom, a vraćaju joj svojim djelima - glazbom, kipovima, slikama, pokojom pričom i poezijom.

Express: Rođeni ste kao Dagmar Gebauer. Vaši počeci vežu se za pisanje u Studentskom listu, potom i u Večernjem listu, a zatim ste se 'inficirali' umjetnošću. Je li na vašu sklonost i ljubav prema umjetnosti utjecala vaša obitelj, konkretno Drželići i Širole?

Dijete sam austrougarske obitelji. Otac, kotarski predstojnik u tadašnjoj hrvatskoj Baranji u staroj Jugoslaviji, morao je bježati na kraju rata jer su komunisti sve službenike takvog ranga proglasili ratnim zločincima. Na taj put Bleiburga nismo mogli poći, tek rođena, niti ja niti brat. Očeva obitelj, ne toliko eksponirana, kulturno jaka i stabilna, smjestila je moju majku i nas dvoje djece germanske krvi u mali prostor zagrebačkog predratnog "Dobrotvora", gdje su prije rata davali milodare za potrebite. Majka nas je u početku skrivala po selima kod rođaka, u strahu da ne završimo u logorima, gdje su očevu majku, moju 70-godišnju baku Afru Claudius von Claudenburg, komunisti zatvorili kao nepodobnu. Tamo je i umrla. Očeva rodbina, Deželići, Širole itd., zadržala je još svoje njegovane stanove prepune stilskog namještaja, knjiga, staklenih predmeta, skulptura i slika. Božidar Širola, akademik, znanstvenik i glazbenik, održavao je svoj djeci u kući, uz svog unuka, dodatnu školu. U njegovoj radnoj sobi bila je biblioteka prepuna knjiga. Vidjevši moje ushićenje davao mi je velike ilustrirane monografije i ja bih ih satima listala, a ponekad mi je objašnjavao ilustracije. Žudjela sam za tom otmjenom ljepotom. Bila je to žudnja za umjetnošću. Na siromašnom poslijeratnom tržištu majka mi je kupila dvije jeftine reprodukcije Modiglianija. Bili smo tako siromašni da ih nekoliko mjeseci nije mogla podići od uramljivača. Kad sam počela raditi u Večernjem listu, obratila sam se na jednoj izložbi Ordanu Petlevskom da kupim njegove pastele nuda. Kod njega sam srela Tonka Maroevića i prijateljstvo se nastavilo čitav život.

Express: Zbog ljubavi prema Juraju Totu Meneghellu napustili ste Zagreb, koji je tad, sredinom šezdesetih, korespondirao sa svjetskim umjetničkim trendovima. Kako je taj radikalni zaokret utjecao na vas?

Ljubav te tako neočekivano zaskoči, gotovo te drogira, omami poput kobrina pogleda, i preokrene čitav tvoj život i planove. Bila sam sretna uspješna mlada novinarka u razigranom gradu Zagreba šezdesetih i zamišljala život u metropolama svijeta. Samo najvećima. A završila na pustom otočiću, podivljaloj šumi alepskog bora, ogromnih nenjegovanih pikavih ružmarina, zastrašujućim bodljikavih opuncija, agavama i jukama. Žedna svega, a ponajviše bih rekla same vode. Cisterna nije bilo dovoljno. Što se moglo, rublje, veliko posuđe pralo se u moru, a onda isplahivalo u malo slatke vode, puštajući suncu da ga svojim žarom dezinficira. Još me ruke imaginarno bole od nošenja teških "protvana" i tava na plažu i natrag. U biti nije bilo uopće vode na otoku, nikakav izvor, nikakvo vrelo. Stalna nestašica u cisternama koje su škrto punile rijetke kiše. A kamoli tekuće vode koja je bila kao pojam nestvarna. U malim prostorima, koje je moj muž izgradio za buduće kupaonice, bile su sjedeće kade kao spremnici za vodu, koju smo gostima nosili iz cisterna da imaju za pranje. A oni su je opet sakupljali u bačvama kako bi služila za WC.

Grijala sam vodu na samim plinskim bocama, kao kamperi ili štednjaku na drva i kupala djecu redom. Kao što jednom ispriča moj sin, mama prvo kupa najmlađu, pa srednju, pa mene, onda Trefa /psa/. Mi smo se, moj muž i ja, prali plivajući svako jutro, zimi i ljeti, u moru. More je bilo 13, 14 stupnjeva, puno toplije od vode iz cisterne. Čitali smo uz svijeće. Moram priznati da sam prvih godina pokušala pobjeći. Znala sam da će biti teško, ali bilo je užasno surovo. Sami bez vode, struje, telefona, bez ijedne pomoći. Dijete sam hranila kozjim mlijekom koje sam sama muzla, a kozu sam prvi put vidjela na Palmižani živu. Muzla bih je i po noći, hodajući po kamenju, pa onda prekuhavala na plinskoj boci, pa razrjeđivala s malo vode koju sam također prokuhavala. Moj muž je donosio velike kocke leda na kojima smo preko dana držali ribu ili meso. Vječnost je prošla do prvih starih agregata rashodovanih od vojske, koji su se stalno kvarili. A struja, to je čekalo 21. stoljeće. Uvijek mi je nedostajao život u kulturnom okruženju. Ali čovjek uvijek mora birati u životu. Izabere. I to je to. Kako mi je rekla moja stara omama: "Čerce, kad skočiš, skočio si...". Pokušaj osigurati što bolji doskok. Povratka, skoka unazad nema.

Express: Vaši stalni suputnici na otoku bili su psi, koje ste tijekom tih desetljeća udomljavali od ljudi, udruženja, iz azila. Oni danas počivaju na jednom dijelu Palmižane.

Kad sam ostajala zimi živjeti potpuno sama sa svojim psima, često sam se šalila da je pseći jezik koji najbolje govorim. Na Palmižani, na jednom dijelu, imam čitavo groblje mojih suputnika. Prvo su bili lovački od mog muža, koji su postali prijatelji za igru mom sinu. Mrzim lov, to ubijanje zbog razonode. Onda su to bili male pudle, pa mali Lhasa Apso kako bi mogli putovati s nama. Veliki su ostajali na otoku, labradori, retriveri, šarplaninci, tornjaci, čak newfoundlandei koji obožavaju more. Udomljavala sam ih od ljudi, udruženja, iz azila... Svi su mi pružali ogromnu ljubav, uvijek sam im govorila da ću uzeti ponovo psa, da uzvratim ljubav kako bi ponovo netko živio sit i slobodan, a dio obitelji. I sad, ovako vremešna, ne mogu više uzeti velikog psa koji mora imati sportski život. Imam ostale u leglu, dva mala Shih Tzua. Njima je kućni balkon džungla, a nakon trčanja spavaju. Uvijek sam uzimala dva psa, da žive svoj život, jedno s drugim te sa mnom.

Express: Obitelj vašeg supruga - Meneghello je na Palmižani uzgajala ljekovite pripravke od ružmarina još od 19. stoljeća, a imala je i pansion. Možete li nam reći više o tome?

Moj svekar botaničar, profesor Eugen Meneghello, rođen 1878., već je 1906. započeo s vizijom stvaranja utočišta za umorne od strke i stresa civilizacije. Uzor mu je bio prekrasan arboretum habsburškog nadvojvode Maksimilijana na dubrovačkom Lokrumu. Eugen Meneghello je bio profesor na dubrovačkoj gimnaziji i Nautičkoj akademiji. Njegovi bivši učenici, kapetani duge plovidbe, donosili su mu rijetke meksičke i južnoameričke egzote za vrt na Palmižani. Profesorov san uništili su komunisti koji nisu trpjeli ništa privatno. Profesor je 1947. bio natjeran da se ubije, bez ikakvih političkih grijeha, jednostavno kao veleposjednik i istaknuti turistički vizionar, nepodoban. Njegov sin, moj muž Toto, kasnije sa mnom, nastojao je nastaviti i ostvariti njegov san. Obitelj Meneghello je imala tvornicu za preradu balzama od ružmarina "Quintassenzu", koji je navodno liječio baš sve. Narod ga je zvao kvitašenca i držao obavezno u kućnoj apoteci. Govorimo o 1800. godini.

Express: Kako ste uspjeli zainteresirati za Palmižanu sve te goste i od nje stvoriti prepoznatljivo mjesto kulture, poznati i izvan granica? Naime, Palmižanu su svojedobno posjetili Orson Welles i Jacques Cousteau, ali i nobelovac Lavoslav Ružička i skladatelj Boris Papandopulo...

Na Palmižanu su dolazili ljudi koji su željeli uživati u djevičanskoj prirodi, zbog toga su i prihvaćali nedostatak komfora na koji su navikli. Sunce, kristalno čisto more, morske delicije, prekrasna priroda i - razgovori uz prstohvat umjetnosti. To je bio recept tadašnjeg uspjeha. Govorite o gostima mog muža, ja sam se tad tek rodila. Imali smo i kasnije svjetski poznate glumce, književnike, političare, ali dolazili su k nama da imaju privatnost i mir, i mi smo to poštovali. Kad je pala "željezna zavjesa," mnogi su iz stranih zemalja pohrlili da vide kako je u komunističkoj zemlji na Jadranu koji su posjećivali ranije. Turizam je kod nas bio u povojima, privatnicima je gotovo sve bilo zabranjivano i otežavan rad. Moj muž Toto je bio i prvi hrvatski turističko-ugostiteljski poduzetnik, ali i poznati šampion u jedrenju, najbolji sportski ribolovac.

Ronio je tridesetak metara na dah i zvali su ga "kraljem kirnji" koje je vadio iz velikih dubina. Zbog njega je Jacques Cousteau uplovio u palmižansku uvalu i spavao u staroj pitoresknoj roza kući između stabala juka, opuncija, magnolija... O svemu tome je 1954. pisano u njegovoj knjizi izdanoj u Francuskoj. Na Palmižani su se snimali filmovi s europskim i hollywoodskim glumcima. Onda sam došla ja, šezdesetih, sa strasnom ljubavlju i željom napraviti otok umjetnosti. S dolaskom tehničkih olakšica životu, struje, vode, telefona, došlo je i do mijenjanja strukture gostiju. Došli su i nečastivi, a cvrčak cvrčaka prekrili preglasni decibeli modnih šlagera.

Express: Važan je podatak da je Vladimir Bakarić, predsjednik SRH, pokušao nakon Drugog svjetskog rata prisiliti obitelj Eugena Meneghella, Totina djeda, da proda zemlju na Palmižani i iseli se s otoka. No obitelj je obranila svoj posjed, premda u to doba nije bilo lako biti privatni ugostitelj i poduzetnik.

Ponovo se vraćate u daleku prošlost, kad sam bila tek rođena. Govorite o velikoj borbi mog muža da sačuva barem komadić doma, jer mu je otuđen ogroman dio zemljišta 1947. godine. Srce, stojna kuća, farma sa životinjama, nekoliko objekata su ostali kao dozvoljeni minimum. Bakarić je htio stvoriti hrvatske Brijune i to mu je smetalo. Moj muž, tad 24-godišnjak, rekao mu je: "Prodati ne mogu jer mi je rodni dom, oduzmite". Osjećajući osjetljivost naših ljudi nakon Drugog svjetskog rata i ogromnih promjena, Bakarić je odustao: "Ne želim da kažu da oduzimamo na silu". U osamdesetima prošlog stoljeća jednostavno su oborili drveće, izgradili objekte i napravili ACY Marinu ne pitajući nas ništa. Na terenu koji su nam i prvi komunisti ostavili kao minimum. Marina radi bez papira 40 godina. Država donosi zakone i pušta da se ne poštuju. Osiromašili smo zbog sudova na kojima smo sve izgubili iako su tereni upisani na nas od pamtivijeka.

Express: Kad se danas osvrnete na svoj život kolekcionarke, galeristice i mecene na Palmižani, mislite li da vam je kao ženi bilo teže nego muškarcima, bez obzira na to što ste dali izniman doprinos hrvatskoj kulturi?

Iako sam od početka ravnopravno teško radila i vodila turizam, muž se bavio brodovima i izletima, kasnije bila samohrana majka, bila je velika borba kako od "žene od Tota" ne postati "majka od Đenka". Uspjela sam biti Dagmar. Bila sam i ostala nakon 60 godina furešta u Hvaru, iako imam, slobodno kažem, velikih zasluga za razvoj kulturnog turizma u tom gradu na tom otoku. Ušla sam u knjigu o stotini svjetskih hotela koji njeguju umjetnost i preporučuje ih se zbog toga posjetiti. Ujedno koliko slika i kipova nose u imenu Palmižanu i Hvar te su nastale pod utjecajem ove hvarske, mediteranske ljepote prirode. Važni priznati umjetnici kao tvorci. "Otišla sam u šume, jer sam željela živjeti slobodno, željela sam se suočiti samo s bitnim činjenicama života, vidjeti mogu li osvojiti ono čemu me uči. A ne kad dođe smrtni čas, otkriti kako nisam živjela", prisvajam citat Henry Davida Thorea iz 1854. godine. Živjela sam, ostavljam iza sebe bogatu dokumentaciju o vremenu u kojem sam živjela.