Španjolska spisateljica Maria Duenas, rođena 1964. godine, postala je svjetski poznata svojim debitantskim romanom "Vrijeme između krojenja", koji je preveden na više od 25 jezika i prodan u višemilijunskoj nakladi, koji je Mario Vargas Llosa nazvao "čudesnim romanom, punim intriga, ljubavi, tajni i nježnosti". Radnja romana vrti se oko lika Sire Quiroge, krojačice koja se s dečkom seli u Maroko neposredno prije ustanka koji će dovesti do Španjolskoga građanskog rata, gdje, nakon mnogih neuspjeha, otvara vlastitu radionicu za šivanje. Prema romanu je snimljena istoimena televizijska serija koju je producirala španjolska televizijska mreža Antena 3, koju su neki kritičari nazvali "španjolskim Downton Abbeyjem", prema hvaljenoj britanskoj seriji "Downton Abbey", čija je radnja vremenski smještena na izmišljeno seosko imanje Downton Abbey u Yorkshireu između 1912. i 1925. godine. Nakon uspjeha romana "Vrijeme između krojenja", Duenas je napustila posao na Sveučilištu u Murciji, gdje je više od dvadeset godina predavala englesku filologiju, i potpuno se posvetila pisanju.

Dosad je objavila, uključujući i posljednji roman "Ako se jednog dana vratimo", koji je objavila Fraktura u prijevodu Silvane Roglić, ukupno šest romana: "Vrijeme između krojenja", "Srce ima svoje razloge", "La Templanza - vinograd života", "Kapetanove kćeri", "Sira" i "Ako se jednog dana vratimo", koji je u Španjolskoj objavljen prošle godine. Na hrvatski su prevedena četiri njezina romana. Riječ je o povijesnim romanima smještenima u razdoblja španjolskih i međunarodnih sukoba, uključujući Španjolski građanski rat i Drugi svjetski rat, u kojima su glavne junakinje snažne i odlučne žene i svjedoci epohe, koje se nose s političkim i osobnim previranjima. Radnja njezina trećeg romana, "La Templanza - vinograd života", smještena je u Mexico City, Havanu i Jerez de la Fronteru u 19. stoljeću, dok se radnja njezina četvrtog romana, "Kapetanove kćeri", odvija u New Yorku početkom 20. stoljeća.

"Ako se jednog dana vratimo" govori o fluidnom identitetu Europljana koji su živjeli u Alžiru tijekom francuskog kolonijalnog razdoblja, između 1830. i 1962. godine. Većina je šezdesetih otišla u Francusku kad je Alžir stekao neovisnost. U posljednjem popisu stanovništva Alžira pod francuskom vlašću, iz lipnja 1960., deset posto stanovništva činili su nemuslimani. Radnja romana odvija se između dvadesetih i prve polovice šezdesetih godina 20. stoljeća. Započinje u ruralnoj Španjolskoj gdje, u velikoj bijedi, živi glavna junakinja i pripovjedačica romana: "Nisam imala krevet, čak ni madrac, samo svežanj slame na podu i komad prljave tkanine da se pokrijem. U onoj kući i u onome svijetu nitko nije nosio ni spavaćicu ni odjeću za spavanje; legli bismo u onome što smo imali na sebi tijekom dana, što je bilo isto ono što smo nosili prethodnoga dana i onog idućega, jer nismo posjedovali ništa osim tih dronjaka. Zimi bismo prebacili nešto preko sebe, ljeti bismo strgnuli višak, a djeca su hodala gola poput životinja". Nakon što je u roditeljskoj kući brutalno silovana, mlada Španjolka je ubila svog silovatelja zabivši mu srp u leđa: "Njegovo dahtanje, njegova silina, moja bol, moje gađenje: sve to, dok sam ležala u mraku, nemilosrdno mi se vratilo u sjećanje. Moji brzi prsti dok su prelazili podom u potrazi za bilo čime što mi može poslužiti da ga otresem sa sebe, moja ruka dok mu zarivam srp u leđa. Ali, mimo svih očekivanja, nisam se kajala. Osjećala sam da sam učinila ono što sam morala učiniti, ono što nitko ne bi učinio za mene da sam ga ostavila na životu. Nikad dotad moje usne nisu izgovorile riječ pravda, ali imala sam osjećaj da je moj čin najsličniji tomu". Nakon bijega iz roditeljske kuće pod lažnim imenom, Cecilia Belmonte bježi u Alžir, u Oran, u španjolsku izbjegličku koloniju. O tom dijelu španjolske povijesti, o čemu je Maria Duenas govorila u jednom intervjuu, jako se malo zna. Riječ je o gotovo neistraženoj književnoj temi, čija je radnja većim dijelom smještena na prostor na kojem su živjela dva velika književna imena: Albert Camus i književni teoretičar i filozof Jacques Derrida. Španjolska zajednica bila je koncentrirana na jugoistočnoj alžirskoj obali, gdje su u nekoliko migracijskih valova stigli u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća ili kao rezultat egzila nakon Španjolskoga građanskog rata.

Kozmopolitski afrički grad u koji je Cecilia stigla nalazi se pod francuskom kolonijalnom upravom, u koju iz Francuske i Španjolske pristižu izbjeglice u potrazi za životom dostojnim čovjeka. Po dolasku u Alžir, Cecilia radi teške fizičke poslove: od plantaža u unutrašnjosti zemlje, do praonica i sirotinjskih skloništa u gradskim središtima. Na jednome mjestu opisuje Alžir tog doba: "Pod suncem koje je pržilo toga dana, ni na jednome dijelu imanja nisam naslutila rezultat tih titanskih napora ljudi protiv zlog udesa. Ondje nije bilo vrtova, nasada naranče, polja pšenice ili vinograda koji su čekali skorašnju berbu. Oko nas vidio se samo očaj".

Nakon što stupi u prisilni brak s nasilnim muškarcem, na koji je pristala pod prijetnjom ucjene, Cecilia odluči naučiti čitati i pisati, čemu se njezin muž žestoko protivi: "Mojemu mužu nije po volji što sam naučila čitati i pisati. Jednostavno mu nije po volji. Pretpostavljam da misli da, naučim li stvari vezane uz okolni svijet, postoji opasnost da me izgubi". Nakon bijega iz nametnutog braka, Cecilia odlazi u Oran gdje s "mrežom žena" pokreće ilegalnu proizvodnju sapuna: "I tako, poput neke vrste paukove mreže, malo-pomalo stvarala sam mrežu žena koje su na sebe preuzele opskrbu svojih susjeda i došle smo do toga da smo dnevno prodavale nekoliko stotina kila sapuna i počele dobro zarađivati".

Duenas, odnosno Cecilia, potanko opisuje previranja i kaos tijekom alžirskog rata za nezavisnost, ubojstva i pokolje, na jedan, rekao bih, pomalo pristrani način, gdje je domaće alžirsko stanovništvo prikazano u poprilično negativnom kontekstu. Iz njezine i iz perspektive doseljenog, europskog stanovništva, Charles de Gaulle, koji je s Alžirom sklopio sporazum o neovisnosti, prikazan je kao izdajnik. Jedinu svijetlu točku iz njezine perspektive predstavljaju francuska vojska i "bijele" paravojne skupine: "Ali uslijed razočaranja, u velik dio stanovništva uvuklo se nepovjerenje prema svim francuskim institucijama osim prema vojsci, a pad morala bio je potresan. Jaz između Alžira i matične zemlje bio je sve dublji".

Povijest govori nešto sasvim drugo, o teroru i nasilju koje je provodila kolonijalna vlast nad domicilnim stanovništvom. Ovaj diskurs, naravno, ne treba povezivati s likom autorice, koja progovara iz vizure osobe koja je na tlu Alžira ni iz čega mukotrpno izgradila dostojanstveni život, koji se ruši iz temelja, što je još jedan detalj koji govori o spisateljskom umijeću Marije Duenas, koja nije željela junakinju pretvoriti u beživotnu, politički korektnu figuru.

U posljednjoj sceni romana, u kojoj se Cecilia nalazi na brodu koji se, pun izbjeglica koje bježe od kaosa i nasilja na ulicama Orana, udaljava od alžirske obale, sadržana je sva tragika ljudi bez domovine: "Rodit će se nova nacija neizvjesne budućnosti, unatoč optimizmu na ulicama. Mlada zemlja lišena francuskih institucija, tuđa svima nama koji smo svojim uspjesima i pogreškama, svojim neprospavanim noćima, zalaganjem i snovima pridonijeli da podignemo ono što je tad promijenilo i dušu i zastavu".

Na što bi sličila povijest kad bismo je prepustili isključivo povjesničarima? Bi li bez Shakespeareovih drama znali da je britanska povijest bila toliko krvava, kako se prelamala preko leđa svojih suvremenika? Ja sam takvu, zvaničnu povijest u jednom svom tekstu nazvao iluzijom po mjeri kraljeva i budala. Povijesna i kulturna pozadina na kojoj se odvija roman "Ako se jednog dana vratimo" iznimno je dobro istražena, o čemu svjedoči popis djela koja je Maria Duenas koristila pri pisanju romana. U jednom intervjuu je izjavila kako "posebno uživa u dugom istraživačkom procesu koji prethodi pisanju knjige", koji je, što znam i iz vlastitog iskustva, iznimno dragocjen i poticajan. Iako na uvjerljiv način preko poprilično dobro razrađenih likova opisuje jednu epohu, koja je obilježila povijest Francuske i Alžira, a posredno i Španjolske, gdje njezini likovi kroz više od tri desetljeća svjedoče usponu kolonijalizma i kraju "francuskog" Alžira, roman "Ako se jednom vratimo" ne spada u veliku književnost, prije svega zbog brojnih viškova i neujednačenog ritma pripovijedanja, koji je prije svega rezultat velikog razdoblja koje Maria Duenas opisuje, koje nameće svoj vlastiti ritam. Postoji još jedan, vrlo važan razlog ovakvoj ocjeni: u romanu ne postoji niti jedan demonski lik ili dobro razrađeni lik koji po svemu odudara od okoline, po kojemu bismo pamtili roman. To nije čak ni pripovjedačica, Cecilia Belmonte, koja predstavlja simbol jake i odlučne žene koja se uspješno pridigla visoko iznad svog podrijetla. Riječ je, uključujući i Ceciliju, o malim, običnim ljudima zahvaćenima povijesnim vrtlogom. Međutim, slične, iznimno dobro napisane knjige su jako važne, jer bez Marije Duenas i sličnih autora, na koje se obično s mrzovoljom gleda sa sveučilišnih katedri, povijest književnosti bi bila neusporedivo siromašnija i dosadnija.