Ugledna izraelska filmašica Adi Arbel (1969.) aktivno je zakoračila u svijet filma već u svojim ranim dvadesetim godinama, kad je dobila priliku raditi kao asistentica režije na velikim međunarodnim produkcijama koje su se u to vrijeme snimale u Izraelu. Suradnja s hollywoodskim zvijezdama poput Faye Dunaway, Sally Field ili Tonyjem Curtisom omogućila joj je prva važna filmska iskustva: kako sama kaže, “iskusila je filmsku industriju u punom sjaju”. Nakon toga radila je kao urednica, producentica, predavačica, umjetnička direktorica i savjetnica za filmske projekte, no najpoznatija je po svojim dokumentarnim filmovima. Adi Arbel kao redateljica potpisuje niz iznimno hvaljenih dokumentaraca i dokumentarnih mini serija - među kojima su “Uspavanka”, “Život kao glasina - autobiografija Assija Dayana” i “Errot” - u kojima se bavila najrazličitijim temama, uključujući žensku seksualnost, biografije poznatih osoba, egzistencijalnu depresiju, patnje palestinskih i izraelskih majki čija su djeca poginula u Drugoj intifadi. Njezin posljednji filmski projekt, dokumentarni film “Grossman”, intiman pogled u život proslavljenog izraelskog pisca Davida Grossmana, nedavno je prikazan u Zagrebu u sklopu trećeg izdanja međunarodnog filmskog festivala DA2 posvećenog filmovima o dizajnu, arhitekturi i umjetnosti. Tim je povodom Arbel ljubazno pristala na razgovor za Express.

Express: Na festivalu u Zagrebu prikazan je vaš dokumentarac o velikom izraelskom piscu Davidu Grossmanu. Kako je došlo do toga da radite film o njemu? Zašto Grossman?

Grossman je trenutačno najpoznatiji izraelski autor, poznat je širom svijeta. Radnja njegove posljednje knjige odvija se u Hrvatskoj. Kako je godinama odbijao da se o njemu snimaju dokumentarni filmovi, nakon puno nagovaranja pristao je da dođemo u Hrvatsku i snimimo sastanak njegovih prevoditelja koji se održavao u Sisku. Pristao je samo na to. On je vjerojatno jedini pisac koji to radi, poziva sve svoje prevoditelje iz cijeloga svijeta i onda zajedno čitaju knjigu od početka do kraja, postavljaju pitanja, razgovaraju o njoj. Dakle, bilo mu je u redu da to snimimo. Od početka sam smatrala da sastanak prevoditelja ne može postati film jer to je sastanak profesionalaca, a ako ljudi žele vidjeti dokumentarac o Davidu Grossmanu, onda će željeti vidjeti nešto o njegovu životu i saznati nešto o njemu, a ne o njegovim prijevodima. Stoga sam ga pitala bismo li mogli napraviti nešto drugo. Pristao je na jedan razgovor, jedan intervju u kojemu ćemo razgovarati o pisanju i o književnosti. Nisam imala nikakve druge opcije pa sam pristala na to. Proveli smo tjedan dana snimajući u Sisku i razvili međusobno povjerenje, postali smo prijatelji, što je ključno za tu vrstu dokumentaraca koji se temelje na odnosu između protagonista i redatelja. Na letu kojim smo se vraćali u Izrael rekao mi je da pristaje da se u dokumentarcu spomene njegov sin Uri. A to je bilo jako puno. Nakon toga počeli smo snimati dan za danom. Cijelo je vrijeme bio neodlučan, istodobno je i želio i nije želio snimiti taj film. Išli smo stalno naprijed-nazad, bilo je to pravo putovanje. I to je jedini dokumentarni film snimljen o Davidu Grossmanu.

Express: Što vas je najviše impresioniralo kod njega?

Kao redateljica bila sam iznenađena što je zapravo bila riječ o njegovoj već 40. knjizi. Dakle, napisao je 40 knjiga, a svaki se put osjećao kao da mu je prva. Mučile su ga sumnje, imao je dvojbe, činilo mu se da vjerojatno samo gubi vrijeme i da na kraju neće ništa ispasti iz toga. Bilo mi je to strašno inspirativno vidjeti da čak i David Grossman, kad dođe do trenutka pisanja, nije siguran da će to što piše biti knjiga, nije siguran što uopće radi, ne sviđa mu se to što radi, bori se da pronađe pravi put pisanja. Rekla sam samoj sebi, u redu, svi imaju sumnje koje imam i ja, svi imaju pitanja, svi imaju unutarnje borbe. Ima ih i Grossman. Puno smo toga zajedno uložili u taj tjedan dana snimanja u Sisku, pa na Golom otoku, premda od svega toga u filmu ima samo deset minuta. Ali uspostavili smo odnos i apsolutno je vrijedilo svakog uloženog truda.

Express: U tom dokumentarcu ne iznosite vlastite komentare iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, nego dopuštate svom protagonistu da ispriča svoju priču. Zašto ste izabrali tu metodu?

Razgovarala sam o tome s Davidom. On se čudio zašto ne želim intervjuirati njegove urednike, profesore književnosti, prevoditelje, profesionalce koji mogu govoriti o njegovim knjigama. Od početka sam mu objašnjavala da pita li druge ljude o sebi, oni će ga samo hvaliti. A ako unaprijed znamo što će reći, koji je onda smisao toga? Isto tako, rekla sam mu, oni će analizirati vaše knjige i objašnjavati ih gledateljima, ali vi to možete bolje napraviti vlastitim riječima. Pokazalo se da je to bila dobra redateljska odluka. U filmu se on obraća kameri i to radi na prekrasan način. Kad smo mu pokazali konačnu verziju, i sam se složio s tim, bio je zadovoljan. Nije jednostavno snimiti film u kojemu uz arhivske materijale govori samo protagonist. Ali htjela sam da film bude baš takav. Tijekom istraživanja za ovaj film pogledala sam nekoliko drugih filmova o piscima. Ima jedan sjajan film o Joan Didion, snimljen je i sjajan film o Kurtu Vonnegutu, i isto tako o Paulu Austeru. Dosta sam razmišljala što će funkcionirati za Grossmana, ključno je shvatiti što je potrebno vašem protagonistu. Postoje ljudi s kojima možeš ići u kafić ili na ulicu, koji razgovaraju s ljudima i koji naprave show. Grossman nije takav, stoga sam pokušala napraviti pravu stvar za njega. Želio je da snimamo u njegovoj kući, u tišini. On je jedan vrlo suzdržan čovjek. U dokumentarcima ne smijete ići protiv svojih protagonista jer to neće funkcionirati.

Express: Vaši su dokumentarci, poput biografskog filma o sinu Moshe Dayana, višegodišnji projekti. Kako birate teme svojih projekata i kako se odlučujete koju ćete metodu rada na nekom filmu upotrijebiti?

David Grosman ima jedan krasan odgovor, da on ne bira knjige nego knjige biraju njega. Obično mi ideja samo odjednom padne na pamet. U slučaju Grossmana producenti su me sami zvali, a tko bi to mogao odbiti? U drugim projektima, iznenada bi mi pala na pamet neka ideja ili bih nešto doživjela. Assi Dayan je želio napraviti dokumentarnu dramu. Napisao je nekoliko stranica. Njegovo pisanje je sjajno, ali dokumentarac i drama zajedno, to miješanje žanrova obično baš i ne ispadne dobro. Dobila sam ideju da uzmem njegovo krasno pisanje i njegov glas poznatog izraelskoga glumca te uključim samo arhivski materijal. Kako je on sin Moshe Dayana i od mladosti se bavi glumom, postoji puno arhivskog materijala o njemu, tako da sam uzela samo taj arhivski materijal i njegov glas. To me intrigiralo. Volim raditi biografske stvari, nacrtati cijeli umjetnički portret neke osobe, njezin psihološki profil i njezin cijeli život, to volim.

Express: Surađivali ste na nagrađivanim filmovima poput ‘Valcera s Bashirom’, ali kao redateljica radili ste isključivo dokumentarce. Jeste li ikad imali želju raditi igrane dugometražne filmove?

Puno sam o tome razmišljala, jer zapravo se radi o istome materijalu. Ali mislim da nisam dovoljno hrabra da bih radila s glumcima, nemam dovoljno samopouzdanja za to. Premda bih možda mogla pokušati. Puno radim kao savjetnica na razvoju scenarija u dramskim televizijskim serijama, tako da sam cijelo vrijeme blizu toga, ali to još nisam dodirnula kao redateljica. Ali tko zna, sve je moguće.

Express: Posljednjih godina niz izraelskih filmova i televizijskih serija postigao je globalni uspjeh. Koja je tajna tog uspjeha? Je li riječ o sustavnoj politici? Koliko je tu važna državna potpora?

Mnogi se ljudi pitaju kako je moguće da izraelski scenariji tako dobro prolaze po čitavom svijetu. Zapravo, nemam neki odgovor. Mislim da dobro prolaze samo političke i vjerske teme iz Izraela. Dobar je primjer serija ‘Fauda’, ne znam jeste li je gledali na Netflixu. Druge teme ne prolaze tako dobro i ne prodaju se. Tajna kreativnosti možda je u tome što je Izrael ‘start-up nacija’ i svi u Izraelu razmišljaju izvan okvira. Možda je to ta kreativnost. Svi su u Izraelu ambiciozni, pokušavaju napraviti nove stvari, puno razmišljaju izvan nekakvih zadanosti. To je dobro za scenarije. Radeći puno s kolegama scenaristima i redateljima, utvrdila sam da oni steknu samopouzdanje i uspijevaju izvući najbolje iz sebe kad znaju da imaju potporu i da nisu sami. Nevjerojatno je koliko je to ljudima važno za uspjeh nekog projekta, taj psihološki aspekt.
A što se tiče financiranja, dramske serije su komercijalni projekti koje financiraju komercijalni televizijski kanali, dok igrane filmove financiraju državni fondovi.

Express: U tom smislu, može li državna politika ‘stvoriti’ kreativne ljude?

Državno financiranje može puno pomoći u stvaranju okruženja kreativnosti - ono može podržati kreativce, može im pomoći. Konkretno, dokumentarni se filmovi jako puno oslanjaju na vladino financiranje. Dosta je raznih fondova na raspolaganju. Konkurencija je velika, ali se i jako puno filmova snima. Nekad smo se žalili na državnu politiku, ali umjetnički projekti zapravo imaju dobru potporu. U Izraelu postoji tradicija potpore dokumentaraca i igranih filmova, ali ne i televizijskih serija.

Express: Godine 2004. snimili ste dokumentarni film ‘Uspavanku’, u kojemu ste razgovarali s izraelskim i palestinskim majkama čija su djeca poginula u sukobima. Od tada su prošla gotovo dva desetljeća, ali se čini da se nije puno toga promijenilo na Bliskom istoku: djeca i dalje ginu u sukobima. Je li danas mir između Izraelaca i Palestinaca bliži nego što je to bio prije dva desetljeća? Ovoga ljeta se ponovno vodio rat u Pojasu Gaze...

Ne čini se da je mir išta bliže, stvari su postale još gore. Tužno je što to moram reći, ali svakog tjedna četvero ili petero mladih Palestinaca bude ranjeno ili ubijeno. To je strašno i u tom se smislu ništa nije promijenilo. A kad kažem da su stvari još i gore nego što su bile 2004., mislim na to da sam tad mogla ići na okupirane teritorije i snimati. Ali to je u međuvremenu postalo nemoguće. Izraelci tamo ne mogu ići, a čak i kad bih i otišla tamo, Palestinci ne bi htjeli sa mnom razgovarati i surađivati, dok su to prije 15 ili 20 godina željeli. I ja ih razumijem. Ne žele surađivati s izraelskim filmašima, što je odraz općeg pogoršanja odnosa. Izrael je postao nasilniji, stvari su sve gore i gore. Svakog tjedna netko pogine, mladi ljudi gube živote. Situacija je stvarno loša.

Express: Grossman je svoju knjigu ‘Žuti vjetar’ napisao nakon što je puno vremena proveo među Palestincima...

Da, sugerirala sam Davidu da ponovno odemo na mjesta koja je on posjetio dok je pisao tu svoju knjigu i da se ponovno sastane s istim ljudima s kojima se tad sastao. Odgovorio mi je: ‘Zar stvarno misliš da bih sad mogao tamo ići? Sad ne bi htjeli sa mnom razgovarati!’. A u vrijeme dok je pisao ‘Žuti vjetar’ razgovarali su s njim. Na to mislim kad kažem da se situacija dodatno pogoršala. Ljudi su na obje strane postali radikalniji. Dvadeset dodatnih godina patnje nije pomoglo. Nekad se govorilo da 70 posto Izraelaca i 70 posto Palestinaca želi mir, a samo mu se ekstremisti protive. Nisam sigurna da je i dalje tako.

Express: Gledajući izvana, iz europske perspektive, čini se da je logično rješenje bliskoistočnog sukoba uspostava dviju država, izraelske i palestinske. Koliku potporu taj scenarij ima u izraelskom društvu?

Rješenje dvije države čini se logičnim i iznutra! Ali to je doista jedno teško pitanje. Vjerujem da za to postoji velika potpora u Izraelu jer jedino takvo rješenje ima smisla, a čini se da ga nijedno drugo rješenje nema. Ali opet se svaki put nešto dogodi. Možda ja, čak i kao dokumentaristica, ne poznajem dobro svoj narod. Svi ljudi iz mojeg okruženja vjeruju da je to jedino rješenje, a opet... Izrael je trenutačno jako podijeljena zemlja. To je nešto što se doista može osjetiti, zemlja je jako podijeljena na različite skupine. Umjesto da se ujedini, osjećam posljednjih godina da se dodatno razjedinjuje. Ja sam ljevičarka, ali kao i mnogi drugi ljudi, ne vidim drugog rješenja osim uspostave dviju država.

Express: Po kojim linijama idu te podjele? Kako na to gleda javnost, a kako intelektualna i kulturna elita? Postoje li razlike?

Istina je da su intelektualci skloniji tom rješenju, ali mislim da je i šira javnost svjesna da je to jedino rješenje. Samo nije dovoljno hrabra da bi poklonila povjerenje drugoj strani.

Express: Snimili ste i dokumentarac u kojemu žene govore o svojoj seksualnosti. Čini se da su neke liberalne vrijednosti, uključujući i prava žena, u čitavom svijetu u padu, čak i u Americi. Kakva je situacija u Izraelu?

Izrael je jako moderan. Nije nimalo puritanski, osim ako ne odete u male zatvorene vjerske zajednice. Izrael je vrlo otvorena zemlja. Feministički i rodni studiji u Izraelu su vrlo popularni, vode se otvorene rasprave, novinski su članci vrlo otvorenog duha. Ženska prava u Izraelu svakako nisu u padu, ali su zato ljudska prava u prilično problematičnom stanju.

Express: Podržavaju li Izraelci iranske žene koje već više tjedana izlaze na ulice nakon smrti Mahse Amini?

Svakako. Godinama nas je Bibi Netanyahu plašio prijetnjama iz Irana, ali ljudi su prestali vjerovati u to. Mislim da i izraelsko i iransko društvo žele mir. Kad god postoji prilika, izraelski filmski redatelji razgovaraju sa svojim kolegama iz Irana. A tad stvari izgledaju puno drugačije nego kad ih vidiš napisane u novinama. Kontakti su među običnim ljudima potpuno drugačiji. U Iranu ima sjajnih filmskih redatelja. Kad god dođu na neki filmski festival ili na neki filmski događaj ili na raspravu preko Zooma, komunikacija je uvijek jako dobra, atmosfera prijateljska.

Express: Izraelska politika zbog poznatih razloga ima ambivalentan stav prema ruskoj invaziji na Ukrajinu: kako rat u Ukrajini vidi izraelska javnost?

Šira javnost, ‘obični’ ljudi, od početka snažno podupiru Ukrajinu. Nekolicina mojih prijatelja otišla je tamo kako bi pomogla u gradnji dječjeg vrtića. Mislim da je većina ljudi u Izraelu jako protiv Rusije, premda su mnogi Izraelci ruski imigranti. No čak i oni gledaju na tu zemlju kao na nasilnika i pitaju se što se zbiva. Izraelci snažno podupiru Ukrajinu, čak i one zajednice koje dolaze iz Rusije, jer taj rat i Rusiju uništava, i svi ga doživljavaju kao nešto što će tu zemlju prilično unazaditi. A to ne može biti dobro ni za koga. O tome se dosta razgovara u Izraelu. Mnoge nevladine udruge odlaze u Ukrajinu kako bi pružile pomoć, skupljaju novac, odlaze i liječnici i medicinsko osoblje. To je duh koji prevladava, želja da se nekako pomogne Ukrajini u obrani od neopravdane ruske invazije.

Express: Stranka izraelskih Arapa ušla je nedavno prvi put u izraelsku vladu Bennett/Lapid. Kako je ta zajednica integrirana u Izraelu? Postoji li diskriminacija protiv Arapa koji su lojalni izraelskoj državi?

Ulazak arapske stranke u vladu dobio je veliku potporu. Napokon se i to dogodilo. Važno je da oni budu uključeniji u politiku i da imaju veći utjecaj. Uvjereni smo da je to dobra stvar. Ali jesu li izraelski Arapi ravnopravni? Još ih se tretira kao drugorazredne građane, nisu ravnopravni s drugim građanima, Izrael ih diskriminira. Činjenica da imaju predstavnike u parlamentu je dobra, ali na ulicama, u njihovim životima, postoji puno rasizma. Nemaju iste uvjete kao Izraelci. Njihovi gradovi su drugorazredni gradovi. To nije službena politika, ali to je život. Odete li u njihova sela, u njihove gradove, oni ne izgledaju kao Tel Aviv ili Jeruzalem. Ipak, vlada ulaže puno napora da se to promijeni, ali to nije tako lako i trebat će puno vremena.

Express: Kao što ste već spomenuli, dokumentarac ‘Grossman’ dijelom je sniman i u Hrvatskoj. Kakva su bila vaša iskustva snimanja u toj zemlji? Imate li neki savjet koji biste mogli dati hrvatskim filmskim djelatnicima?

Imali smo sjajna iskustva, sjajno smo se proveli na tom putovanju, imali smo hrvatskog producenta i sve je funkcioniralo odlično. Hrvatska je prekrasna zemlje, raj za filmske redatelje. Ako imam neku poruku za hrvatske filmaše, onda je to ova: mislim da nam je svima potrebno još dokumentaraca, trebaju nam filmovi o kulturi, istraživački filmovi. Molim vas, snimajte filmove! Potrebni su ljudima, oni svijet čine boljim mjestom.