Autobiografska knjiga “Pristanak” Vanesse Springore, francuske književne urednice, dolazi kao pokušaj uspostave kontrole nad vlastitom životnom pričom. Springora je kao 13-godišnja djevojčica počela vezu s gotovo 50-godišnjim piscem sredinom ‘80-ih godina. Njega u knjizi oslovljava inicijalima G. M., i iako strana publika možda neće znati o kome je riječ, francuski umjetnički milje odmah je u njezinoj tjeskobnoj ispovijesti prepoznao pisca Gabriela Matzneffa, danas 84-godišnjaka (u bijegu u Italiji), kojeg je volio čitati čak i predsjednik François Mitterrand. O pedofiliji je Matzneff pisao u svojim knjigama, za njih je dobivao nagrade, gostovao u televizijskim emisijama, država ga je stipendirala, kolege pisci zauzimali su se za njega (jedno od takvih imena je, primjerice, Emil Cioran). Zapravo sve do izlaska Springorine ispovijesti Matzneff uživa reputaciju uspješnoga književnika, čitan je i intervjuiran. Šokantnija od samog sadržaja knjige i predatorstva nad adolescenticom jest hipokrizija okoline, ali i vrlo široko i labilno poimanje dječjih prava. Springoru od predatora nije zaštitila njezina majka, nisu je zaštitili susjedi i majčini prijatelji, ni otac, ni škola, a ni društvo, a pogotovo ne kulturni milje. Matzneff je nju, ali i druge svoje maloljetne ljubavnice, vodio po kulturnim događanjima na kojima su bili mnogi poznati pisci toga vremena, i svima je to bilo šarmantno – mladost koja se uz starijeg mentora oslobađa seksualnih okova. Naziv knjige aluzija je na manipulaciju da se seksualno zbližavanje dogodilo sporazumno, da je to maloljetnica željela jednako koliko i njezin predator. Springora piše bez viška emocija, čak i bez ogorčenosti, dajući od sebe tek ono čega se želi osloboditi. Ovom pričom napokon Matzneffu uzima riječ iz usta i raskrinkava ono što je njemu kao piscu najvažnije – njegovu književnost.