Pjesnici s poezijom veze imaju otprilike koliko vlasnik voćnjaka s učinkom voćnog soka, piše na nekome mjestu u zbirci (“usputna”, kaže autor) kratkih putopisnih refleksija Marko Pogačar. “Korov, ili protiv književnosti” naslov je te zbirke u izdanju Frakture. I naslov već opušta povod razgovora, možemo o čemu god hoćemo. Pogačar je nomadski tip literarnog profesionalca (doista živi od svojega rada u literaturi) i ne sjeća se gdje je točno, kod kojeg izdavača u regiji/ili vani, objavio knjigu prije “Korova...”. Uz navedenu zbirku, važno je napomenuti da mu je objavljena i 'Knjiga praznika' (Booksa i MaMa) za koju je nedavno osvojio nagradu Stjepan Gulin (festival suvremene književnosti ŠKURE) za najbolju knjigu poezije objavljenu na području regije, 'Latinoamericana' u izdanju Sandorfa... Nismo brojili koliko je knjiga ukupno objavio, a mnoge su nagrađene i prevedene na desetak jezika. Piše pjesme, esejistiku, prozu, književnu kritiku, prevodi, uređuje antologije domaće poezije... Plus jasan politički stav, u svemu. 

‘Stigao sam u Zagreb, mrtvi grad mrtve zemlje’. To je to, odmah nam se zalijepio ovaj tezični spleen iz vaše zbirke 'Korov...' o gradovima u na proputovanjima. Nekim se gradovima vraćate, neki su privremena, neki dulja rezidencija. Zagreb bi ipak bio baza: nesigurna, prije sljedećeg puta... u što? Zanima nas trenutak povratka u bazu. Što vidite u gradu u kojemu ste studirali, iz kojega stalno odlazite?

U dvije godine, koje vremenski pokriva ova knjiga, od srpnja 2016. do srpnja 2018. stanovao sam zapravo - kao i nekoliko godina prije početka njezina knjiškog vremena - u Beču. U onom osobnom, neliterarnom trajanju, vratio sam se nekoliko mjeseci nakon njezina završetka u Zagreb, u koji sam, u tom razdoblju odsustva, navraćao redovito, kao i u primjerice Beograd ili Berlin. Zagrebačke su me godine ipak presudno oblikovale i ovdje, ne računajući obitelj, i dalje živi većina mojih najbližih prijatelja i ljudi koji taj grad za mene čine, bez kojih bi on bio što i bilo koja druga gomila betona, cigli i mesa - čista mogućnost, jedno veliko svejedno. I tu mogućnost, grad kao slijepu kartu koju tek treba obojiti, fikciju koja čeka da bude ispisana, također volim i trebam, ali Zagreb je drugo. Iz te uloge izabranoga sidrišta utemeljenog u dragim ljudima proizlazi vjerojatno i ‘spleen’ koji spominjete. Iako bih rekao da je prije u pitanju ogorčenje. Bilo je to vrijeme kad su se najžešće osjećale posljedice konzervativno-klerikalne nacionalističke rekonkviste, koja je u nekim segmentima bila doslovno ustaška, i takav Zagreb mi nije mogao u ustima ostaviti okus drukčiji od onoga sveopće propasti, stida i smrti. Vraćao sam se u višestruko poraženi grad, na čelu s mafijaškim Jokerom i njegovom plaćeničkom klikom, pa nije čudo da je između redaka posvećenih Zagrebu mjestimice prodirao ozbiljan smrad. I kroz moja usta je zaudarao leš jednoga društva. 

Druga ‘jaka adresa’ iz vaših putopisnih refleksija je Split, rodni grad. ‘Lažno proljeće. Lažan grad. Lažna fusnota - Split.’ Mitologija Splita uvijek ima aromu strasti, u autentičnoj nekritičnosti ili njezinoj gorkoj inverziji. Kod vas? Nostalgičarski refleks, ona zdrava supstanca: imate li je? Ili strukturni nomadizam negira kompleks zavičaja: u kojem sve smislu?

Split je onaj drveni, šareno opiturani leptir na dugom štapu, koji jako glasno klepeće krilima kad ga pred sobom guraš, ali ne može u zrak. Proveo sam formativne i nezamjenjive godine u Splitu, one rane godine u kojima tek učiš boriti se da se formiraš sam, izbjegavajući koliko je to moguće da završiš kao preslika okoline, generički, offset otisak hegemone ideologije. Samo, kod nas se taj otisak prečesto ostavlja đonom na prsima. Splita koji sam želio voljeti odavno nema, a slabo podnosim to u što se, dobrim dijelom svojom vlastitom krivnjom, pretvorio. Ja sam u toj tranziciji odrastao i dobro je poznajem - baš zato mi je bilo toliko stalo da se iskorijenim. Split je jedna od najljepših fantazmi doma koje čovjek može imati. Nažalost je u pitanju utvara. Duboko vjerujem da se dom vrijedan te riječi bira, a ne prisvaja, ili na njega pristaje. 

U ‘Korovu, ili protiv književnosti’ uživate u atmosferičnosti gradova, pri čemu se, čini se, stalno provlače motivi implicitnog štulićevskog kontinua: otkud to? Rekli ste nam, usput: ‘Možda po sličnosti obiteljskih biografija’? Možda i po štulićevskom tragu u kulturi ovoga prostora, ipak?

Štulićeve pjesme nemaju neko posebno značenje za ovu knjigu, ali imaju za mene osobno. Zagreb pamtim još iz najranijeg djetinjstva, iz 1987., kad smo jednu godinu proveli ondje zbog očeve prekomande. Živjeli smo u neboderima na Savici, s pogledom na zgradu televizije, i jako se živo sjećam otvorenja Univerzijade, savskog nasipa, Trešnjevačkih mališana i Zagija na svakom koraku, pošte u prizemlju nebodera u kojoj je trebala početi raditi majka. Ipak svoj imaginarni Zagreb izgradio sam u višim razredima osnovne škole i kasnije, slušajući do iznemoglosti Štulićeve i Rundekove pjesme. Čak i nakon u njemu provedenoga desetljeća Zagrebom se, makar i nesvjesno, još šećem vođen njihovim glasovima. Lozom se danas razbija korona kriza, a s Remize i dalje kreću jutarnje tihe kolone. Nemam problem s imaginarnim gradovima. S onim stvarnima stvari su, nasreću ili nažalost, drukčije.

Pitanje formativne biografije. Što vam je i gdje bio ‘trenutak’ kad ste shvatili da ćete živjeti od literature, na kakav god način?

Studirao sam na Filozofskom fakultetu i volio studij. Čini mi se da je u to vrijeme bio jako dobar, pogotovo komparatistika. Onda sam upisao doktorske studije, koji su bili katastrofalni, mnogo ispod razine diplomskih. Sve je išlo više-manje po inerciji - činilo mi se izvjesnim da ću se, na kojoj god razini, baviti nekakvim knjiškim poslom. Zapravo, nisam previše razmišljao o budućnosti, imao sam sreće da nisam morao. Živio sam po studentskim domovima, jeo u menzi, zarađivao nešto od pisanja, uredničkih angažmana i sličnog, i bilo mi je sasvim OK to vječno sad. Nježno životarenje na ostacima strukture koju su za nas podigli drugi, a mi smo mahom dopuštali da nam to nasljeđe prođe kroz prste. Zatim se otvorilo mjesto na fakultetu, a ja sam, te iste noći, shvatio da se zapravo uopće ne želim time baviti i da je jedina opcija za mene književna proizvodnja, pod svaku cijenu. Postalo mi je jasno da, na način na koji sam to želio, ne mogu pisati usput, barem ne uz posao koji, ako ga se radi kako treba, također zahtijeva mnogo vremena, energije, strasti. Eros književnosti je pojeo konkurenciju. Prekinuo sam danje formalno obrazovanje, od tada u širokom luku izbjegavam fusnote. I ipak pomalo zavidim onima koji suvereno igraju na više frontova.

Nižete gradove u zbirci, shvaćamo to kao antiputopis, muzikalan, ljekovit u ‘usputnosti’ motiva svakodnevica koje upoznajete uvijek površno: taman? A zapravo putujete i radite, pišete na raznim rezidencijama po Europi i svijetu, prevode vam knjige i od toga se, eto, može živjeti? To je taj ‘prekarni rad’ koji omogućuje zapadnoeuropski kulturni krug, bez ravnopravnog, klasičnog radnopravnog statusa: frustrira li?

Ova knjiga žanrovski je, ako joj je žanrovsko određenje potrebno, najbliža putnom dnevniku. Ono čime je ispunjen taj okvir međutim baš i nije žanrovski uvriježeno. Ti su gradovi prije svega kulise. Pisao sam vođen promjenama mjesta - naravno, ne baš svakom u te dvije godine: bilježio sam kad mi se pisalo, kad mi se činilo da imam štogod reći, u književnom smislu, bilo to vezano za neki konkretan grad ili ga se tek očešalo. Ritam života dugo mi je, do ovoga lockdowna, bio takav da sam mijenjao mjesto oko dva puta tjedno. Puno sam putovao i poslom - na to sam pristao kad sam odlučio od pisanja živjeti. Takav visoko prekarizirani, totalno nestabilni, ničim garantirani i jako dinamičan posao može biti frustrirajući, ali ne treba smetnuti da je u pitanju privilegija, sama mogućnost da se dijalog sa svojom slobodom uopće započne. Čitava je jedna povijest privilegiranosti upisana u njega, što pisci - pogotovo bijeli, heteroseksualni, muški pisci s europskim pasošem, kakvima i sam pripadam - počesto ne primjećuju. Treba uzeti u obzir i to da je živjeti od književnosti također unutarcehovska privilegija, jer danas od pisanja, jednostavno, nije baš lako živjeti. Uz to putovati volim, nije mi to nikad bio problem. A svijet - njega se uvijek upoznaje površno, ne vjerujem da možemo biti u posjedu dubinskog poznavanja svijeta, to zvuči neoprostivo preuzetno. Površnost je, gotovo da bismo mogli reći, sukus naše kratkotrajne veze s tim svijetom. I nema u tome ničega lošeg, dok se njome ne koristimo kao oružjem, dok je ne proizvodimo aktivno i ne namećemo kao opći princip svih odnosa. U književnosti, na primjer, kao uređenome i kontroliranom svijetu, moguće najboljem i najgorem od svih svjetova istovremeno, za bilo kakvu površnost nema i ne smije biti mjesta.

Pripadate generaciji rođenoj 1984. koja je Jugoslaviju svjesno doživjela u ranom djetinjstvu, prva ste generacija koja nije ‘primljena u pionire’. Pamtite ono što se povijesno bilježi kao dekadansa bivše države, a ipak su vam tekstovi bogati motivom svakodnevice tog vremena. I sad, kao pitanje starije generacije mlađoj: otkud intimni interes prema povijesti svakodnevice Jugoslavije, koju ste ‘pogodili’ kao da ste, eh, stariji?

Odrastao sam u obitelji koja je dvije generacije bila najtipičnija moguća jugoslavenska obitelj. Bilo je tu miješanih brakova, zanatlija i pogonskih radnica, vojnih lica i službenica. Svi su se ti ljudi sami podigli iz blata i kamenjara, opismenili i teško radili da bih ja mogao besplatno, s malom državnom stipendijom, studirati književnost. No nisu oni to isisali iz malog prsta, nisu bili vođeni nekakvim ‘poduzetničkim duhom’, nego jednom borbenom idejom koja je takvu emancipaciju omogućila, proglasila i nametnula kao standard. Upravo to što nam danas zvuči relativno samorazumljivo još je u vrijeme njihova rođenja bila teška iznimka. Krenuo sam u školu 1990. godine, moje prve dvije škole još su nosile imena narodnih heroja, bilo je u mojem svjesnom životu prekomandi, bilo je Fića i Škoda, jedan Zastavin Fiat 128 i na kraju Jugo 55, koji je nas je uvezao duboko u novi milenij. Ne pada mi napamet biti sentimentalan oko djetinjstva, takvo što završi obično u estetskom i političkom kiču. Ljudi su jednostavno vozili aute koje su si mogli priuštiti, kao i manje-više svi drugi. U tome ‘svi drugi’ se, međutim, krije sukus stvari. Jugoslavija je bila država s nizom pogrešno adresiranih i teško rješivih problema, na svojem kraju već i posve nefunkcionalna, ali njezina ideja bila je bez sumnje višestruko superiorna svemu što smo u međuvremenu imali, kao i ovome što imamo danas. No vratimo se na pitanje, ta je Jugoslavija i za mene ipak bila nešto opipljivo, svakodnevno: ona predstavlja društvo i referentni okvir koji me presudno oblikovao i mimo povijesnog interesa. No nema govora ni o kakvoj nostalgiji i sličnim glupostima. Treba uzeti najbolje iz te ideje i graditi iz nje dalje, danas, u Hrvatskoj ili gdje drugdje. 

Vaša prva zbirka priča ‘Bog neće pomoći’ (Algoritam, 2012.) otkrila vas je kao pripovjedača u (post)apokaliptičnim atmosferama: to još detonira? U kojem smjeru? I sad, kad živimo vrijeme drugačije realnosti, o čemu mislite: o principu nade, ‘organizaciji pesimizma’ situacije?

Ne bih nipošto uvjetovao pripovjedne svjetove onim ‘opipljivim’ niti obrnuto. No oni se, naravno, ne moraju nužno ni isključivati: za realnog je, krvavog čitatelja u svakom slučaju nemoguće da tu vezu stavi posve u zagrade, zanemari vlastiti kontekst. Te su apokalipse u mojim pričama prije svega metaforičke, i u toj knjizi kruže oko posljedica eshatološke rastemeljenosti na svakodnevni život. Drugim riječima, ono hiljadu puta postavljeno, istodobno dozlaboga banalno i presudno pitanje: kako živjeti i djelovati kad boga nema (a temeljito ga, oduvijek i okrutno nema), kad je život konačan, a čovjek odgovoran za sve svoje postupke, sa svojim vlastitim i životima ljudi koji ga okružuju kao ulogom? Ne kažem da mogu ponuditi odgovor ili da onaj univerzalno vrijedeći postoji. Ali s tim se mora živjeti, a kako je fikcija po staroj dobroj definiciji prostor mogućnosti, ima sve preduvjete da bude poligon za eksperimente. A inače, trudim se da ne mislim pretjerano. Što reče Alberto Caeiro, jedna od inkarnacija prelijepe, stoglave hidre Pessoe: ‘Misliti znači imati bolesne oči’. Karikiram, ali zaista pokušavam držati oluju govana koja nas suvereno šamara s one strane stakla, koračati malim koracima, radujući se svakom koji pronađe oslonac i, koliko god je to za mene moguće, aktivno participirati u sve mršavijoj svjetskoj zalihi nade.

I što bi to, konačno, bila kulturna politika ovdje? Zvuči oksimoronski, ni jedna politička opcija suvremene Hrvatske, od račanovske socijaldemokracije nadalje, nije pripustila kulturno polje u pojam javne politike. A ima li ovo pitanje uopće smisla, nismo ni sigurni...

Ne vjerujem u kulturnu politiku. Postoji samo politika, koja se na ovaj ili onaj način reflektira na sve aspekte našega života - uključujući i one najintimnije - pa tako i na kulturno polje. Mislim da se u tome kriju i problem i odgovor. Još ni jedna politička opcija u ovoj zemlji, koliko god to porazno zvučalo, nije vodila zaista konstruktivnu politiku usmjerenu na opće dobro većine, sa svim konzekvencama koje to podrazumijeva. Prije svega, da takva politika nužno mora biti emancipatorna. Sam resor kulture se, u dnevnopolitičkom smislu, vodio više ili manje (uglavnom manje) uspješno iz različitih tabora, ali sveukupna bilanca naše politike i jednako tako kulture u posljednjih nekoliko desetljeća je jedan temeljit i zapravo u svojim razmjerima po svemu strašan poraz. Nije taj poraz, da se razumijemo, samo naš - njegove posljedice su, primjerice, još mnogo gore u Srbiji. Ponekad je, uslijed šarenih konfeta spektakla i konzumerizma koji nas sa svih strana zasipaju, lako previdjeti da živimo zapravo na jednom zgarištu, koje se još puši. A tip ‘kulturne politike’, koji se ovdje prakticira, pokušava stvari svesti na po svemu lažnu dihotomiju folklorne smotre i rock koncerta. To je neopisivo promašeno. Na pirevima i sprovodima će nam, jebi ga, ionako svirati Bijelo dugme.