“Nisam čitao puno stripova kad sam bio dijete. Znao sam uobičajene Disneyeve stripove, Supermana, koji se tada u Italiji zvao Nembo Kid, Batmana ... ali jedini strip koji sam stvarno pratio bio je Veliki Blek. Volio sam povijesno razdoblje u koje je bio smješten. Iznad svega, obožavao sam a i danas obožavam crtanje, a strip je dio toga”, govori za Express Tanino Liberatore, slavni talijanski strip crtač, slikar, dizajner i ilustrator. Rođen 1953. u gradiću Quadriju u regiji Abruzzo u središnjoj Italiji, Liberatore je brzo prerastao stripove za djecu: u svojim je ranim dvadesetim godinama - nakon studija umjetnosti u Pescari i Rimu - zajedno sa Stefanom Tamburinijem i Andreom Pazienzom stvorio strip RanXerox, danas kultni uradak žanra cyberpunka koji je svojom eksplicitnom estetikom, crnim humorom i subverzivnim političkim porukama odavno stekao brojne obožavatelje među poznavateljima Devete umjetnosti.

Naslovni junak je nasilan, ali istodobno i tragičan android izrađen od rezervnih dijelova fotokopirnog stroja, smrtno zaljubljen u 12-godišnju Lubnu s kojom doživljava avanture u distopijskom svijetu budućnosti prepunom kriminala, korupcije i moralne dekadencije. Liberatore je svijet RanXeroxa prikazao kroz hiperrealističan crtež, kombinirajući brutalnost i nježnost u prikazu grotesknog futurizma. “Želio bih istaknuti da je Ranxov ‘otac’ Stefano Tamburini - ja sam mu u najboljem slučaju ujak”, kaže Liberatore. “Ideja o liku bila je njegova, a ja sam dao svoj doprinos sadržaju stripa, s obzirom da smo živjeli zajedno gotovo svaki dan više od tri godine. Prve crno-bijele epizode u cijelosti je crtao Tamburini, da bi ga 1980. godine, s prelaskom iz časopisa Cannibale u časopis Frigidaire, prepustio meni, dajući mi potpunu slobodu za grafički aspekt stripa. Nakon toga sam se praktički sam brinuo za rakurs, glumačku postavu, kostime i scenografiju”, govori Liberatore.

Prva epizoda RanXeroxa objavljena je u lipnju 1978. u Cannibaleu, a nakon epizoda iz Frigidairea strip je devedesetih objavljivan i u francuskom strip časopisu L’Echo des savanes, te u talijanskom Selenu.

Prošle je godine hrvatski izdavač Strip centar Tino u tri toma objavio sedam epizoda kultnog stripa u hrvatskom prijevodu Andree Sudić i Chelsea Smile. Pošto je Liberatore od druge epizode preuzeo punu kreativnu kontrolu, RanXerox je dobio boju, a sirova crno-bijela kolažna punk crtačka poetika zamijenjena je detaljnim i tehnički preciznim crtežom, s velikom pažnjom posvećenom anatomiji, teksturi kože i predmeta, te ambijentu. “Moji crtački uzori, i to bez neke svjesne namjere, bili su geniji talijanske renesanse, posebno Michelangelo. Moj stil dolazi odatle, to nije bio racionalan izbor, jednostavno je došao. Recimo da je to bilo nešto ‘najtraumatičnije’ što mi se dogodilo u djetinjstvu”, kaže Liberatore. Dramaturška poetika stripa ostala je međutim ista: surovi univerzum u kojemu se kreću RanXerox i Lubna oličenje je nihilističkog ponora čovječanstva u kojemu je opće konzumiranje droga najblaži porok, a plemenita gesta rijetka iznimka.

Sam RanXerox, antropomorfni mišićavi robot zalizane crne kose s čuperkom preko čela, koji uvijek nosi naočale za varenje, nezamislivo je nasilan i moralno ambivalentan lik kojega ipak simpatiziramo jer nije lišen ljudskih slabosti, kao ni osjećaja za pravdu, iako interpretiranu na groteskni ‘androidski’ način. Nastao je tijekom talijanskih ‘olovnih godina’ obilježenih društvenim previranjima i gotovo svakodnevnim političkim nasiljem. Radikalne skupine s krajnje ljevice i krajnje desnice počinile su tih godina niz terorističkih napada i atentata u kojima su ubijene stotine nedužnih talijanskih civila.

U mjesecima prije objavljivanja prve epizode RanXeroxa, zloglasne Crvene brigade otele su i ubile talijanskog političara i bivšeg premijera Alda Mora. “Ranx dolazi ravno iz tih godina! Ranx je dijete tog vremena, on je ogledalo - i to uopće nije preuveličano - života kakav je bio u Italiji u tom razdoblju”, govori Liberatore. Bio je to, kako se čini, pravi trenutak za pojavljivanje stripa kritičnog prema društvenim normama, konzumerizmu i političkoj apatiji.

RanXerox je ubrzo postao simbol talijanske kontrakulture, snažno rezonirajući s osjećajima alternativne publike. Istodobno je u široj javnosti izazvao velike kontroverze zbog nasilnog i seksualno eksplicitnog sadržaja. Pitamo Liberatorea je li tada razmišljao o tome da pomiče granice cenzure ili se naprosto dobro zabavljao? “Mislim da umjetnici - kao i svi drugi - imaju obvezu biti ono što jesu u svakom trenutku. Tako da se može dogoditi da, dok se zabavljate, prijeđete ono što se zove ‘nametnute granice’ ... ali nametnute od strane koga?”, govori.

Na primjedbu da su od tada pali brojni tabui, ali je istodobno europsko društvo, pa i talijansko, postalo puno konzervativnije, Liberatore kaže: “Apsolutno se slažem s time. Već nekoliko godina živimo u eri licemjerne i glupe konzervativne obnove, koja nažalost još nije završila.” Ukupno je objavljeno samo nekoliko relativno kratkih epizoda stripa RanXerox. Zašto tako malo? “Budući da nisam neki radnik i, kao što sam rekao na početku razgovora, obožavam crtati, htio sam se okušati u drugim oblicima izražavanja. Recimo samo da sam više fotograf nego pripovjedač, ugodnije se osjećam s jednom slikom”, kaže.

Od sredine osamdesetih živi i radi u Francuskoj gdje je vrlo cijenjen kao ilustrator i slikar, a okušao se i na filmu kao umjetnički direktor, kostimograf i scenograf. “Ja sam intuitivna, instinktivna osoba, uvijek puštam svojim impulsima na volju. Mislim da se način na koji pristupam radu ne mijenja, bilo da se radi o stripu, ilustraciji ili slikarstvu”, dodaje.

Prema tom je obrascu kreirao i omot albuma Franka Zappe “The Man from Utopia”: Zappu je nacrtao kao RanXeroxa, golog do pojasa s gitarom u ruci, bijesnog izraza lica s neizbježnim varilačkim naočalama. “’Maestro’ Zappa želio je suradnju nakon što je otkrio Ranxa. Htio je da nekako obilježimo peripetije s njegove talijanske turneje 1982. Htio je FrankXeroxa na naslovnici! Mislim da ga je definitivno fascinirao subverzivni aspekt tog lika.” Dvojica njegovih najbližih suradnika iz mladosti, sukreatori RanXeroxa Tamburini i Pazienza, umrli su krajem osamdesetih od predoziranja heroinom, u dobi od 30 odnosno 32 godine. “Bilo je to tragično”, govori Liberatore.

“Recimo da je smrt neizbježna, ali ne u toj dobi. Ne morate živjeti kratko da biste ‘stvarali’, ali svakako morate živjeti intenzivno. Ne mislim da su Stefano i Andrea - i Jimi Hendrix ili Jim Morrison - stvorili toliko toga u tako kratkom vremenu jer su znali da će umrijeti; toliko su stvarali jer su neprestano bili aktivni vulkani. A da nisu umrli, kao i svi vulkani, nastavili bi stvarati”. Kako bilo, iza trojice mladih Talijana koji su se krajem sedamdesetih intenzivno družili i usput stvarali jedinstvenu strip umjetnost, ostao je kultni klasik omiljen među ljubiteljima subverzivnog i eksperimentalnog stripa: sirovo iskren i estetski odvažan postao je trajni simbol kreativne umjetničke slobode i kritike modernog društva. Zahvaljujući RanXeroxu, njegovi autori ušli su u povijest svjetskog stripa, a kako Tanino Liberatore gleda na svoju androidsku kreaciju - i brojne druge teme - vidjeli su posjetitelji sajma knjiga u Puli, gdje je on jedan od najuglednijih stranih gostiju.