Iako je prošlo tek nekoliko mjeseci otkad je objavio knjigu “Opijum za narod”, u kojoj djelomično autobiografski nostalgično progovara o svom djetinjstvu i formativnim godinama tijekom ‘60-ih u Zagrebu, Vladimiru Stojsavljeviću izašla je ovih dana još jedna knjiga – “Sveti čovjek Ruđer Bošković”.

Zapravo je to dramski tekst u kojem je rasvijetlio dio života velikog znanstvenika, kojem Hrvatska tako mnogo duguje, a tako malo mu daje na važnosti.

Ali razgovor sa Stojsavljevićem o Ruđeru Boškoviću nije samo priča o Ruđeru, to je priča i o samom Stojsavljeviću, intelektualcu, eruditu, istraživaču, novinaru, redatelju, glumcu, filmašu i kazališnom producentu, bivšem djelatniku Ministarstva kulture... Ukratko, svestranom tipu koji u svemu što piše i radi, traži nešto duhovito, zabavno, bizarno, neobično, a opet ljudsko i humano. I tako u Stojsavljeviću dramaturgu i piscu proradi strastveni istraživački nerv, Stojsavljević redatelj inficiran je novinarskim nervom, a dok je bio državni dužnosnik, najviše se bavio nezavisnom kulturom.

Tako je i ovaj razgovor od Boškovića učas odletio u svemir i istraživanje drugih svjetova, da bi se stropoštao u labirint hrvatske obrazovne reforme, pa opet vratio na jezuite i Boškovića, koji se silno zalagao za obrazovanje. Ukratko – ni danas, kad je u mirovini, Stojsavljević nije izgubio djetinju radoznalost kojom strastveno prikuplja informacije i nova znanja da bi ih zatim objedinio u logički smislenu cjelinu.

Upravo to je napravio dok je još ‘80-ih pripremao ovaj tekst. Iščitao je sve što se god moglo pronaći o Ruđeru Boškoviću u raznim arhivama i knjižnicama i u Hrvatskoj, ali i širom Europe.

Naravno, sve to nije mogao staviti u tekst, ali je zato danas Stojsavljević vrhunski poznavatelj Boškovićeva životopisa.

Kako to da je knjiga objavljena tek sad iako ste ovu trilogiju ‘Sveti čovjek Bošković’ napisali još ‘80-ih? I kako je nastao rukopis?

Zapravo se ideja rodila na čudan, rekao bih sulud način. Sredinom ‘80-ih bio sam u Splitu, vodio sam propagandu i radio u organizaciji Splitskog ljeta, na kojem su radili i Dragica Čakić, urednica na Radio Splitu, i Marin Carić, koji je vodio Dramu splitskog HNK. Znalo se da za godinu-dvije on postaje ravnatelj Ljetnih igara, pa smo tako razgovarali što bi bila dobra tema za predstavu. Dragica se sjetila Ruđera i predložila da ja napišem o njemu dramski tekst. Naime, svi znaju da me svemir oduvijek jako zanima i uvijek sam na svom radnom stolu imao sliku Jurija Gagarina.

Vidi se da ste dobro proučili Boškovićev život, u trilogiji ima mnogo likova koji su stvarno postojali, navodite i mnogo činjenica iz Ruđerova života. Kako ste prikupili dokumentaciju? 

Danas o njemu već ima dosta literature, Matica hrvatska izdala je mnogo knjiga, prijevoda, njegovih pisama – to su knjige od po 400-500 stranica, no sve je objavljeno poslije 2000. Ali 1985. i 1986. nije bilo kod nas nikakvog materijala. Jednu knjižicu od stotinjak stranica, vrlo zanimljivu, napisao je Josip Torbarina, ali je više u njoj opisivao tu borbu Srba da prisvoje Boškovića. Ali Dragica Čakić – danas i Šoškić, pronalazila je nemoguće kanale kojima mi je pribavljala literaturu, a ja sam išao u bečki arhiv u potrazi za dokumentima. Tražili smo po cijelom svijetu, a Dragica je čak našla vrlo mnogo materijala u Bostonu. Zašto u Bostonu, ni meni nije bilo jasno, ali vjerojatno zato što su tamo materijale nosili i prodavali dubrovački pomorci. Uglavnom, drago mi je da je izašla i ova moja knjiga, jer je o Ruđeru napisano vrlo malo umjetničkih tekstova. Posvetio sam ju Dragici Čakić jer bez nje ne bih uspio prikupiti tako bogatu literaturu.

U drami niste samo pisali o Boškovićevu životu nego ste ubacili i niz stvarnih povijesnih ličnosti, poput Luja XVI., madame de Pompadour, nekih jezuita... 

Drama je koncipirana tako da govori o životu Boškovića, no meni je ujedno bilo zanimljivo prikazati epohu u kojoj je živio i radio jedan od posljednjih ljudi koje možemo nazvati homo universalis. Nakon njega u europskim krugovima više nema takvog znanstvenika niti čovjeka koji ima tako širok svjetonazor i koji se ne bavi samo znanošću nego i svakodnevnim životom. Firmian i Kaunitz također su ljudi koji su doista postojali. Tu je i madame de Pompadour, koja je bila velika protivnica isusovaca. Mrzila ih je jer su izrugivali njezin moral iako je bila vrlo prosvijećena i pametna žena koja je upravljala dvorom bez obzira na ljubavnički status. Zaboravljamo da je 18. stoljeće bilo stoljeće u kojem se cijeli svijet okreće velikim strastima, a osobito seksualnim. Uostalom, sjetimo se Manon Lescaut i Carmen.

Boškovića uglavnom povezujemo s astronomijom, no vi prikazujete i druge njegove vještine, osobito diplomatske.

Osim što je bio astronom i matematičar, on je bio humanist, pisao je pjesme, poznavao je dobro statiku i spasio od urušavanja apsidu i kupolu bazilike svetog Petra u Rimu. Zanimali su ga socijalni odnosi i, ono što mi je bilo silno zanimljivo, nikad u svojim istraživanjima nije htio povrijediti stavove Crkve. Bio je svjestan da su predrasude Katoličke crkve, poput one da je Zemlja ravna ploča, vrlo jake. Kao astronom znao je da to nije istina, ali sve što je htio ostaviti u naslijeđe od svojih spoznaja to je i zapisao. Pronalazio je načine da plasira neku ideju a da se ne zamjeri crkvenim autoritetima, pa je tako vrlo uspješno širio znanost. Taj svoj golemi diplomatski talent iskoristio i da spasi Dubrovnik. Osim toga, u knjizi sam ga nazvao svetim iako nikad nije postao svetac, iako je to zaslužio. Oduševilo me što je uporno odbijao bilo kakvu proizvodnju oružja. Pomagao je francuskoj mornarici, bio je njihov astronom, ali je samo usavršavao instrumente koji olakšavaju plovidbu. Nije mu palo na pamet usavršiti neki top ili bilo kakvo oružje. Bio je pravi mirotvorac, pomiren sa svijetom oko sebe i nevjerojatno konstruktivan. Svojim znanjem htio je pomoći čovječanstvu da napreduje.

Ipak, u trilogiji mnogi ne mogu niti žele uopće upamtiti njegovo ime i uvijek ga pogrešno izgovaraju ili za njega govore ‘Dalmata’, ‘taj Dalmatinac’...

Da, to sam potencirao u svojoj drami jer su oduvijek učeni ljudi iz Hrvatske ili iz sličnih malih zemalja bili minorizirani i nedovoljno prepoznati. Iako se prema njima odnose snishodljivo, zapravo ih nikad svijet do kraja ne prihvaća. Uostalom, čak ni Tesla nije bio do kraja prihvaćen u Americi dok je živio ondje. Edison mu je ukrao patent i ta ista Amerika mu se tek u posljednje vrijeme počela diviti i davati mu na važnosti koju je doista već odavno zaslužio u svjetskim razmjerima. Za Boškovićeva vremena to je bilo još izraženije. No Bošković je puno bolje kotirao iako je bio Hrvat, jer je bio član prve Mortimerove zidarske lože. Ali tad to nije bila masonerija kako je danas zamišljamo nego je to bila konstruktivna zajednica koja je spajala ljude po područjima djelovanja kako bi ih afirmirala. Malo se zna da je Bošković u Engleskoj iznimno cijenjen.  U Enciklopediji Britannici dobio je gotovo jednako prostora kao Shakespeare.

U pogovoru vašoj knjizi Dubravka Lampalov Mićunović pisala je da ga se Hrvati tek prigodno sjete i da ga ne cijene dovoljno. Zašto je to tako? 

To je doista čudno. Nažalost. On je velikan na razne načine, ne samo zbog znanosti nego i zbog svog humanizma. Trebao bi biti po svemu središnja povijesna ličnost i uzor mladim naraštajima, ali ga se stalno nekim čudom gura u stranu. Zahvaljujući njemu, Dubrovnik je postao u 18. stoljeću najpoznatiji grad u svijetu ne samo zbog njegove diplomacije i političkih koncepata nego jer je i sam često isticao da je Dubrovčanin. Nije on jedina povijesna ličnost o kojoj se malo govori. Proučavao sam mnogo Jelenu  Rákóczi, kćer Petra Zrinskog, koja je bila nevjerojatna osoba. O njoj je Luj XIV. govorio kao o najhrabrijoj ženi Europe. Naši ljudi o njoj ne znaju ništa, umjesto da je iskoristimo i pokažemo da imamo osobe koje su u danom vremenu pokazivale veliku pamet ovog podneblja. No o tome se kod nas samo muca. Uostalom, čak ni o Tesli ne govorimo artikulirano. Bio sam u Beogradu i fasciniran sam što u Teslinu muzeju – koji zapravo ima dva sobička i urnu s njegovim pepelom – ljudi stoje u redovima, a u Gospiću i Zagrebu ništa.

Za jezuite, kojima je pripadao i Ruđer Bošković, to je stoljeće u kojem ih je papa ukinuo 1737., pa govorite i o tome kako je razočaran takvom odlukom.  

Pored ostalog i te svjetonazorske promjene bile su razlog ukidanja jezuita poznatih po ćudoređu. Ali baš oni su se brinuli o obrazovanju. Uostalom, u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, oni su utemeljili sveučilišta i gimnazije. Drugi indirektan razlog ukidanja ove družbe je borba za Južnu Ameriku – na koju su navalili Španjolci i Portugalci, što je, po meni, prvi pravi veliki genocid u povijesti. Isusovci su tamo osnivali tzv. redukcije – zajednice u kojima su obrazovali indijanske nomade Gvarane i privikavali ih na stabilan život, poučavali ih kako da napreduju na svim poljima od kulture do ekonomije. No osvajačima je to smetalo i isusovci su im stajali na tom putu. I Bošković je silno želio otići u Južnu Ameriku proučavati redukcije i organizaciju života u takvim zajednicama, no nikad nije za to dobio dozvolu. Iako se Crkva već razdvajala u mnogim državama od svjetovne vlasti i slutila se revolucija, Crkva je nažalost, u samom vrhu još djelovala konzervativno. 

Slično kao i danas u Hrvatskoj, ali koliko ste tu epohu uhvatili u trilogiji i može li se transponirati u sadašnjost?

Diderot i Rousseau već su tad govorili o razdvajanju crkve i državne uprave i vidi se da svaka država ima svoj rok trajanja. Još je Konfucije rekao da država traje 30 godina. Moj otac je živio u četiri. Dakle, svi misle da je neka država zauvijek, ali nije. Tome nas uči povijest, a u budućnosti će se ti procesi odvijati još i brže. To će ubrzati tehnologija, koja ulazi kroz sve pore ljudskog života. Srljamo u jedan svijet koji će se vrlo brzo mijenjati. A u 17., odnosno 18. stoljeću, nastao je svijet u kojem smo donedavno živjeli i u kojem su nacija, država, narod – vrhunske kategorije. Ali to sve će u budućnosti nestati. Svi rasizmi, ksenofobije i prebrojavanja krvnih zrnaca jednostavno moraju nestati jer, ako ljudski rod stremi putovanjima i istraživanju svemira, to se ne može učiniti s takvim kategorijama. Ljudski rod planira putovanje na Mars i ono je već sad vrlo izgledno, a vjerojatno nakon toga ići ćemo i dalje i uvjeren sam da će upravo takvi pothvati jednog dana ujediniti planet i dokinuti sve oblike rasizma. Jedna od naznaka tog ujedinjavanja ljudi je, uostalom, i Greta Thunberg, čija ideja se naglo proširila svijetom i osvijestila, više nego ikad prije, pitanje očuvanja okoliša i spašavanja našeg planeta. Tako će i putovanje u svemir pokrenuti mnoga pitanja. Prije svega ljudskog tijela, koje će morati postati kiborg da bi podnijelo letove, boravak u svemiru i neizmjerno duga putovanja. 

Još iz mladosti ste prijatelj s Draganom Živadinovim, ljubljanskim umjetnikom, suosnivačem Neue Slowenische Kunsta, koji je još 80-ih pokrenuo Kozmokinetički kabinet Noordung i prema vašoj ‘Elizabetinskoj trilogiji’ napravio 50-godišnji kazališni koncept koji će završiti njegovom smrću u svemiru 2045.

Živadinov je zanimljiv jer uporno ponavlja da će postojati umjetnost i u svemiru, ali će imati drugi jezik. Svojim predstavama pokušava konstruirati taj drugi jezik. On sad ima 59 godina i, dakle, mogao bi doživjeti svoje posljednje lansiranje u svemir, koje planira 2045. U stalnom je kontaktu s Rusima, pa sam i ja jednom s njim bio u tom ‘Zabranjenom gradu’, 150 km od Moskve, gdje su se pripremali letovi u svemir. Oduševilo me ono što sam tamo vidio. Kad gledaš u američkim filmovima, onda su ta mjesta prepuna nekih sofisticiranih kompjutora i aparata, a ovdje se zapravo vidi što su Slaveni - što smo mi. Najkompliciranije probleme na stanici rješavaju selotejpom, koncem i zihericama. Doslovno. Nekoliko dana prije leta piju hektolitre maslinova ulja, pomiješanog s još nekim biljnim dodacima i povraćaju da očiste jetru. Odu u svemir i, kad se vrate, odmah krenu s votkom. To je svijet koji mi je puno uvjerljiviji od ovog američkog akademskog pristupa jer ljudi baš jesu to – šlampavi, ali pametni i korisni – a baš tako je razmišljao i Bošković. 

Prije nekoliko godina spomenik Boškoviću postavljen je u Milanu, no zbog toga je bilo mnogo skandala. Spomenik – rad Marije Ujević, otkrio je Milan Bandić u društvu dvojice talijanskih činovnika, jer se s talijanske strane nije pojavio ni milanski gradonačelnik ni nitko iz talijanskog ministarstva kulture.

Zato što su naši neznalice i htjeli su pošto-poto postaviti njegov spomenik u Milanu ne znajući da je Bošković svojim novcem osnovao zvjezdarnicu i opservatorij u Breri – predivnom gradiću nedaleko od Milana. Dakle, to je nesporazum ove politike, koja ne zna povijesne činjenice i često forsira nešto što se ne može ostvariti jer se uvijek pojave ljudi koji nešto znaju. Uostalom, nije važno da spomenici budu na glavnim trgovima u velikim gradovima. Političarima je to očito svejedno, ali umjetnicima i znanstvenicima treba postavljati spomenike na mjesta s kojih su mijenjali svijet. Tako da je nakon dugog natezanja Bošković napokon postavljen u Breri. No postavljanje spomenika bilo gdje ne umanjuje tragikomično stanje u nas, u kojem se tog nevjerojatnog čovjeka javnost vrlo, vrlo rijetko sjeti. Boškovića spominju mnogi filozofi i znanstvenici, poput Nietzschea, a posve je vjerojatno da je i Einstein pročitao njegov tekst koji se zove ‘O relativnosti vremena i prostora’. Naprosto je vrijeme da se počnemo ozbiljnije baviti njegovim znanjem i životopisom.