Uvijek vjeruj glumcu koji u srednjim godinama počinje bivati svjestan apsurdne strane svoje pojave, napisao je u svojem tekstu o Jacku Nicholsonu filmski povjesničar David Thomson. 

To je upravo ono što nam danas nedostaje u kinima: inteligentan, zabavan, nepredvidljiv, šarmantan, opasan i duhovit glumac koji se ruga ljudima i svijetu filma u kojemu glumi, ali se još više ruga samome sebi i svojoj ulozi. 

Jack Nicholson je u svojim ulogama istodobno glumac i svoj osobni kritičar koji podrugljivo gleda što radi i mjeri svoj posao zabavljajući se više od partnera s kojima glumi i publike koja uživa u njegovoj pojavi. 

Ta vrsta glumačke samosvijesti i inteligencije nestala je iz holivudskih filmova u kojima se glumci više trude ostaviti dojam i održati imidž nego biti zabavni na vlastiti račun, ne brinući o tome jesu li ćelavi, debeli ili neuredni. Nicholson danas o svojem izgledu kaže:

“Sa sunčanim naočalama sam Jack Nicholson. Bez njih sam debeo i imam 70 godina”. Kad je 2010., nakon uloge u romantičnoj komediji “Kako znaš da je to ljubav” redatelja i prijatelja Jamesa L. Brooksa Jack Nicholson odlučio prestati glumiti, s ekrana je nestao cijeli jedan svijet s kojim smo živjeli od 1968 i njegove uloge odvjetnika koji se “Golima u sedlu” pridruži na lutanju Amerikom. 

Od te uloge Nicholson postaje ikona inteligentnog filmskog buntovništva i nepristajanja na kompromise, postaje ono što su pedesetih bili James Dean i Marlon Brando: utjelovljenje prezira prema bilo kakvom obliku autoriteta, laži i pokornosti. 

Ili pak postaje sve ono protiv čega se buni: sadistički autoritet, čovjek koji sa zadovoljstvom uništava druge i ne daje im ono što oni žele. Nema između. Ili junak koji traži potpunu slobodu ili zlikovac koji nikome ne daje slobodu. Zanimljiv glumac.

Poput Humphreya Bogarta, Nicholson je urbani junak s podrugljivim smiješkom na licu, znalac svijeta i ljudi koji ništa ne prihvaća zdravo za gotovo i sumnja u sve.

Nije zaludu baš Nicholson ostvario najbolju ulogu privatnog detektiva nakon Bogartove smrti u filmu “Kineska četvrt” (1974.) Romana Polanskog.

Nicholsonu, kao i Bogartu, vjerujemo da je vidio sve najgore stvari koje čovjek može vidjeti i doživio ono što malo tko doživi u životu te pritom ostao trezven i sposoban raditi svoj posao, bez psihičkih poremećaja ili PTSP-a. 

Nijedan pravi detektiv nema iluzija o ljudima i ljudskoj prirodi, pa tako ni o samome sebi, a to Jack Nicholson utjelovljuje u svim svojim ulogama, bez obzira glumi li negativce, poput Jokera u “Batmanu” (1989.), i sadističkog pukovnika Jessupa u vojničkoj sudskoj drami “Malo dobrih ljudi” (1992.) ili pozitivce, poput mizantropskog pisca ljubića Melvina Udalla u romantičnoj komediji “Bolje ne može” (1997.) i nepokornog recidivista McMurphyja u drami Miloša Formana “Let iznad kukavičjeg gnijezda” (1975.), filma koji je premijeru imao prije točno 40 godina, 19. studenoga 1975.

Zamislite “Let iznad kukavičjeg gnijezda” bez Nicholsona u ulozi McMurphyja i shvatit ćete što biste mogli izgubiti. Naravno, McMurphyja bi izvrsno mogli glumiti, na primjer, Robert De Niro ili Al Pacino, ali nije u tome stvar. 

Stvar je u neposlušnosti. Takav je rođen. Danas, kad ima 77 godina i više ne glumi jer ga ne služi pamćenje kao prije te ne može zapamtiti tekst, kad više nije ženskar i ne voli izlaziti iz kuće, danas kaže, trezveno i bez samosažaljenja, da je usamljen, bez žene i obitelji te da će umrijeti sam. 

Nije mu smiješno, ali tako je kako je. Za glumca koji je u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” glumio lik koji je utjelovljenje životnosti, društvenosti i dijeljenja životnih zadovoljstava s drugima to je tužno, ali Nicholson je, trezven kakav jest, to najavio zadnjom velikom ulogom u komediji “Bolje ne može”.

Njegov Melvin Udall naizgled je mizantrop, samac koji nikoga ne podnosi, nikome ne vjeruje, u restoranu jede s vlastitim priborom, pločnikom hoda tako da ne napravi “pogrešan” korak, ne podnosi susjede, njihove pse, zvukove, ukratko ne podnosi nikoga i ništa.

Poznanstvo s jednom majkom bolesnog djeteta mijenja ga polako i nadasve zabavno te mi gledamo kako se iza mizantropske ljušture Melvina Udalla pojavljuje čovjek koji je sasvim drugačiji, po mnogočemu nalik McMurphyju iz “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”. 

I opet gledamo Nicholsona između dviju krajnosti: ili voli sve ili nikoga, ili daje sve ili ništa. A to je neopisivo zabavno, uzbudljivo i, u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”, potresno. I pomalo nalik Nicholsonu kakav je u stvarnosti. 

Živi u vili pored prazne kuće Marlona Branda, s kojim je dugo prijateljevao. Nakon Brandove smrti kupio je njegovu kuću, preselio u nju svoju zbirku slika i ostavio je praznu. A kupio ju je, u stvari, s namjerom da je spali. Da se ne bi do njega netko doselio.

Neposlušan po naravi

De Niro i Pacino su veliki poslušni glumci, Nicholson je neposlušan, pa makar radio s redateljima kojima se divi, poput Kubricka ili Antonionija, ili koji su mu prijatelji, poput Romana Polanskog i Jamesa L. Brooksa. To što je neposlušan ne znači da je neuljudan, sebičan ili loš suradnik. Nicholson je neposlušan po svojoj naravi.