Književna nagrada Kiklop, koju je 2004. osnovao festival Sa(n)jam knjige u Istri, i koja je dodjeljivana tijekom tog pulskog sajma knjige, ove godine neće biti dodijeljena.

To je odlučila skupština udruge Sa(n)jam knjige, a objavili su to 31. srpnja ove godine. Kiklop je godišnja nagrada koju su dodjeljivali za postignuća u knjižnoj produkciji nakladnika iz Republike Hrvatske.

Sastoji se od skulpture i diplome, a dodjeljivali su je u više kategorija. Nagrada je bila specifična jer je obuhvaćala širok dijapazon izdavačke scene, od pisaca, prevoditelja, urednika, ilustratora... 

Ono što izaziva najviše nedoumica je pitanje odnosi li se ovo (samo) ukinuće na ovu kalendarsku godinu ili je nagrada upokojena za sva vremena, poput nekih drugih književnih nagrada, primjerice Nagrade Jutarnjeg lista.

Obrazloženje uredničkog odbora prilično je nemušto i nejasno. Radi se o kratkom tekstu iz kojeg je prilično teško shvatiti pravi razlog ukidanja ovogodišnjega Kiklopa.

“Kada smo 2004. osnovali i osmislili knjišku nagradu koju će u više kategorija dodjeljivati struka, nismo mogli ni sanjati u što će se ona razviti, i što će tijekom sljedećih deset godina značiti piscima, prevoditeljima, urednicima... ... Ova je nagrada postala zrcalo hrvatskoga nakladništva i književnosti. Ponekad zrcalo može pružiti i uljepšanu sliku svijeta koji se u njemu ogleda. Tako je bilo i u svih sedam godina ekonomske krize, koja se u nakladništvu više osjetila nego i u jednom drugom segmentu hrvatske kulture. Ali nakon što je godišnja knjiška produkcija desetkovana i nakon što su mnogi nekad veliki i slavni izdavači gotovo prestali izdavati knjige, ili su se, da bi opstali, preorijentirali na prijevode lake bestseller literature, Kiklopa nije moguće dodijeliti, a da se ne naruši izvorni smisao nagrade.”

Prve ocjene su kako obrazloženje o ukidanju nagrade ne drži vodu. To je prilično blaga ocjena, rekao bih, ne samo da obrazloženje ne drži vodu nego ona curi na sve strane. 

Sajam knjige u Puli je sjajno organizirana smotra koja se, ne bez razloga, reklamira kao sajam u čijem je središtu pisac.

Ovo obrazloženje pomalo ruši taj koncept jer u njemu postoji neskriveni omalovažavajući diskurs prema mitskoj “struci”, prvenstveno piscima.

Nagradu Kiklop “dodjeljuje struka” (ili je dodjeljivala?), odnosno članovi Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Hrvatskoga knjižničarskog društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, članovi Hrvatskog PEN centra, profesori hrvatskih visokih učilišta, direktori i urednici nakladničkih kuća registriranih u Republici Hrvatskoj, novinari u kulturi, književni kritičari. 

Upravo je ovo najsporniji detalj. Ako uzmemo u obzir godišnju nakladničku produkciju u Hrvatskoj, postavlja se pitanje tko je to sve mogao fizički stići pročitati. 

Tu dolazimo do pitanja kompetencije te famozne struke, odnosno struka je, htjela to ili ne, u startu pristala biti nekompetentna, iako u nagradu s druge strane ulaže nekakav svoj simbolički kapital.

Veliki dio glasačkog tijela, zapravo najveći, nema uvid u cjelinu i često donosi odluke tipa koja je od nepročitanih knjiga po njima bolja. 

Ovako široko glasačko tijelo koncipirano je pomalo po uzoru na američku Filmsku akademiju koja dodjeljuje Oscara i koja ima nekoliko tisuća članova. 

Upravo ta brojnost unosi sumnju u vjerodostojnost nagrade, iako su osnivači tvrdili suprotno. Zapravo se radi o estradizaciji književnosti po uzoru na film. 

Oscar je u svojoj biti plitki spektakl i ništa više. Ako Filmska akademija “ubode” pravi film, to je samo dodana vrijednost nagrade, a ne njena namjera.

Prenijeti taj princip na književnost jednostavno nije moguće a da se ne dogodi slučaj Nives Celzijus, koja je prije nekoliko godina dobila Kiklopa za hit godine.

Nagrada je zapravo u samom startu imala problem sa zdravom logikom i krila u sebi klicu estradizacije, koju je slučaj Nives Celzijus ogolio do kraja. 

Kiklop jako mnogo “duguje” upravo njoj, jer nijedna nagrada u Hrvatskoj, u bilo kojem području, nikad nije dobila takav publicitet, čak se u rašomon oko (ne)dodjele nagrade umiješao Čičkov i Bančev Hrvatski helsinški odbor. Nives je do svoga zasluženoga Kiklopa došla sudskim putem. 

Ovo “zasluženoga” nije ironija: ona je u tom srazu samo igrala po pravilima koja su postavili drugi, odbor za dodjelu nagrade i “struka”. Vratimo se sad spornom obrazloženju i pođimo redom. 

Kako ta “stručnost” zapravo izgleda u praksi? To je moguće vidjeti na primjeru možda najvažnije kategorije za koju je nagrada dodjeljivana, one koja je bila novost u odnosu na ostale književne nagrade u Hrvatskoj, a radi se o izboru knjige godine inozemnog autora ili autorice, nekakvoj ovdašnjoj verziji nagrade The Man Booker International Prize. 

Tako su, između ostalih, tu nagradu do sada dobivali Flannery O’Connor za svoje remek-djelo, zbirku priča “Teško je naći dobra čovjeka”, Alice Munro, dva puta, 2011. i 2013., a Orhan Pamuk čak tri puta, 2006. za “Istanbul”, 2007. za “Snijeg” i 2009. za “Muzej nevinosti”. 

Zanimljivo da Pamuk nije tu nagradu dobio za svoj daleko najbolji roman “Zovem se crvena”, dok je Umberto Eco dobio Kiklopa za svoj vjerojatno najlošiji roman, “Praško groblje”. Mogli bismo nabrojiti niz knjiga koje tu nagradu nisu dobile a morale su. 

Navest ću nekoliko: Carverova zbirka priča “Početnici”, koja je zapravo integralna verzija njegove najbolje zbirke “O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi”, bez uredničkih kraćenja Gordona Lisha, koja je zanimljiva s dva aspekta, kao književno remekdjelo i knjiga koja ima značajnu povijesno-književnu vrijednost, roman Roberta Bolana “2666”, “Salaminski vojnici” Javiera Cercasa, “Cesta”, “Ovo nije zemlja za starce” i “Krvavi meridijani” Cormaca McCarthyja... 

S pravom se postavlja pitanje je li Pamuk toliko dobar pisac da Kiklopa dobije tri puta u četiri godine. Nije, naravno. Sad se treba prisjetiti tog vremena, kad je Pamuk iskakao iz svake književne paštete, ne svojom krivicom. 

Radilo se o čistoj estradizaciji, iako je Pamuk izvrstan pisac. A od “struke” se, ipak, očekuje mnogo više. Rečenica iz obrazloženja o nagradi Kiklop kao zrcalu koje daje uljepšanu sliku svijeta ima problema s elementarnom logikom. 

Nagrade u principu, ili im je barem to namjera, odnosno trebala bi biti, uzimaju najbolje od najboljeg, tako da svaka nagrada zapravo zrcali ne uljepšanu nego idealnu sliku (književnoga) svijeta. 

Zatim, jesu li se baš ove i protekle godine “veliki izdavači” preorijentirali na “laku” literaturu? Ne vjerujem da je situacija bila mnogo bolja i prije sedam godina, prije recesije. 

Je li protekla godina bila baš toliko očajna da nije bilo moguće izdvojiti nekoliko knjiga ili autora koji kvalitetom zaslužuju “mitskoga Kiklopa”? Ili je sistem naprosto morao pasti?

Konačno, tko može ovogodišnju “berbu” proglasiti nekvalitetnom: upravni odbor ili glasačko tijelo? Gdje je tu famozna “struka” koja donosi krajnji sud? Bilo je logično da je glasačko tijelo donijelo ovakvu odluku. 

Ovako, imamo niz nelogičnosti koje je nemoguće povezati u smisleni niz.

Nažalost, teško je vjerovati da će se Kiklop sljedeće godine vratiti jer je Sa(n)jam knjige (ne)sretno sročenim obrazloženjem i upitnim subjektivnim procjenama uništio sve ono što su marljivo gradili godinama. 

Unatoč manjkavostima, jedna ovakva nagrada ipak je bila dragocjena, posebno u vremenima nesklonim knjizi. Upravni odbor nagrade mogao je (samo)ukinuće izvesti mnogo elegantnije, mogao je, primjerice, uzeti ghost writera za pisanje obrazloženja, jer ovako nemušto i nelogično nabacane fraze mogu izazvati samo podsmijeh i služiti za uveseljavanje letargične književne javnosti. 

S pravom se stoga može postaviti pitanje je li uistinu nelogičan onaj prastari stereotip po kojemu je kovačeva sjekira najtuplja. Čini se da nije. Ili jedan drugi, po kojemu je pero, odnosno olovka, jače od mača? 

Ovaj je drugi djelomično točan jer treba ponekad, pa makar i mačem, naoštriti olovku, bez obzira pravite li popis za kupnju ili pišete, na primjer, obrazloženje koje se tiče ljudi koji žive od pisanja.