Željko Ivanjek (Zagreb, 1954.) objavio je roman “Dječak za zatvor” (Ljevak). “Pripovijest o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci”, piše u sažetku, pri čemu su život dječaka i puls gradskoga kvarta neodvojivi, organski prepleteni. To je važno naglasiti jer je ovo “zagrebački roman” u najboljem smislu te (često otrcane) odrednice, ali i roman čija epizoda s političkim događajima iz 1971. ima važnu, gotovo prijelomnu ulogu za junaka/autora romana. Ivanjek je novinar, prevoditelj, autor dokumentarnih televizijskih filmova i desetak knjiga različitih formi proze - od romana do kratke priče, plus antologije američke kratke priče. Razgovaramo na razdjelnici biografskog i apokrifnog, jer je u toj točki Ivanjekova motivacija da napiše ovakav roman.

Express: Na koricama romana ‘Dječak za zatvor’ stoji - apokrifna ispovijed. Tu stječemo prvi dojam i vrlo brzo ga potvrđujemo kroz tekst: nema mjesta apologiji nego introspekciji. Apokrifnom ste odrednicom ostavili sebi i nama ‘manevarski’ prostor susreta s romanom, priskrbili ste eleganciju žanrovskog (ne)određenja na spoju autobiografije i autofikcije. Autobiografija nije dokumentarizam, a kod vas apokrifni moment ima zavodljivost prema privatnom sjećanju: nešto su biografski fakti, a nešto odjeci privatne biografije viđene očima vaših likova/protagonista biografije? U isto vrijeme, apokrifnošću ‘štitite’ autora, pripovjedača, svoj javni lik?
U podnaslovu ‘apokrifna ispovijed’ atribut ‘apokrifna’ doista je samozaštita. Odjednom vidite da se vaša prošlost sabire na tuđim, iako bližnjim ustima. Drago mi je ako je taj podnaslov omogućio prostor žanrovske slobode. Ona mi je trebala da bih uopće pisao. I meni mi je teško razlučiti između autobiografskih fakata, ili ‘privatne biografije’, između subjektivnog i objektivnog, koje se od nas traži. Na koncu, činjenice i odjeci zadobivaju u memoriji istu težinu, zaborav je jedina granica za oboje. Lažni moral nije samo stvar društva nego svakog njegovog pripadnika. Autocenzura je bila prethodnica svake cenzure.

Express: Dječak Žiža, junak romana, dijete je rastavljenih roditelja, živi s ocem, bakom i djedom, kasnije i s maćehom. Mama ga je napustila, otišla za svojim životom, javljala se tek toliko da djetetu podcrta tugu. Kaže se u romanu: ‘Pamćenje jest mehaničko, ali nije moje: čežnja za nestalim uspomenama’. Sjećanje je nepouzdano, ali emocije svakog događaja nisu? Kad odložimo roman nakon posljednje stranice, dojam je da se o tome radi, čežnja je u limbu čitavog života, rane djetinjstva godinama dobivaju drugi oblik, nema razrješenja?
Što je sjećanje: možda početak zaborava. Ono se s vremenom oblikuje, mijenja, ponekad ima običaj nestati. Tražimo od sebe bolje sjećanje. Da li ga emocije nadžive? Pa one ostaju čak i tamo gdje ih nije bilo. Izmišljamo ih. Djetinjstvo mora biti lijepo, bez obzira na to koliko su to puta doveli u pitanje sjajni pisci, kao Rilke. U ‘Dječaku’ sam težio stvarnosti kakva je bila. Dakako, svatko, pa i pisac, učini samo ono što može a ne što hoće. Mali Žiža samo je jedan od tragova ‘boom generacije’ u inozemstvu, kod nas urbanizacije i industrijalizacije. On kao stari čovjek teško prihvaća promjenjivost emocija, i nepostojanje pa nesigurnost antibaby-pilule. Da, razrješenja nema, čežnja je Sizifov posao u službi nade. Dok se svijet mijenja, zato što je promjena stalna, zaleđuju se uspomene. Oni koji su, po našoj memoriji, bili dobri, takvi ostaju. Radije se pogreške zaboravljaju nego priznaju. Svijetla prošlost može postati jedino svjetlo na kraju egzistencijalnog tunela. Čežnja mi liči na jedan neodrediv atribut: na sublimno. Može se prevesti na desetak načina, da bi ostala neuhvatljiva. Čežnja teži nekom drugačijem, drugom životu. Za prvu ruku, to je tuđi život, a u konačnici zamišljeni ideal vlastitog. 

Express:  Roman je zanimljiv i po pripovjednoj perspektivi, multipliciraju se aspekti, identiteti pripovjedača kao protagonista ‘prave’ i fikcionalne biografije. Sugeriraju nesigurnog, sumnjičavog subjekta iako biografija veli drugačije: dečec je prošetal kroz život od ministranta preko dramskih sekcija do prvog literarnog uspjeha, kazališta, novinarske i redateljske karijere na televiziji i onda književnog opusa. Karijerni uspjeh je relativna kategorija, ali nije to jedini plan…
Karijerni uspjeh postao je relativna kategorija, da. Od preokreta i rata. Prije toga bio je apsolutna kategorija, u socijalizmu. Danas mi se čini da je jedina podudarnost bivšega režima i mrskog nam kapitalizma bilo isto ono što sam čuo, ponovljeno s visokog političkog mjesta neki dan, u vijestima. Svaki čovjek je jedinstven, neponovljiv. Bilo bi jezivo doznati da je to fizički tako, naročito kod blizanaca, ali da smo mnogi, u onom unutrašnjem pogledu jako slični i da se podudaramo. Napokon, djetinjstvo uljepšavamo ili ga šutimo. To bi mogao biti jedan od motiva mog romana. Ali motiv je prenijet iz kaznenog prava, podjednako relativna kategorija kao i mit o samosvojnosti svake od sedam ili osam milijardi ljudskih jedinki. Pritom, moram dodati da ste vi dječakovom opisu dodali ‘književni opus’, ako se tako mogu nazvati moje knjige. Na taj način vi ste ga sto posto poistovjetili sa mnom, s autorom. Onaj Ž. ili Žiža u knjizi zapravo je dječji pisac, koji je pisao o medvjedićima, pingvinićima, ne znam o čemu. Mi se dosta razlikujemo, premda imamo brojne podudarne dionice odrastanja.

Express: Naslov romana malo zbunjuje: dječak za zatvor. Dječak predodređen za loše? Iz minusa života, kao pretpostavke?
Možda. Kakva je perspektiva sina samohranog oca, k tome teškog bolesnika, žrtve epidemije polija? Nije baš blistava. Usput, tek je nedavno proglašeno da je dječja paraliza svladana, i to u Africi. Kod mene se ovakav naslov izravnije odnosi na jedan od sižejnih ‘grozdova’, na poglavlje o 1971., kao dječakovoj stvarnosti a starčevoj legendi. Vaše čitanje naslova je razložno, s druge strane. U bezbrojnim krimić-serijama beskonačno se ponavlja da je ovaj ili onaj protagonist potekao iz socijalno nesređene obitelji, primjerice od mame prostitutke i oca alkoholičara ili, u skladu s vremenom: narkomana. Skoro svakom serijskom ubojici pronađen je korijen zla u neposrednim precima. Naučili smo se preuzimati ovaj stereotip, pa mu posredno pripada moj Žiža, dječak koga je kao malog ostavila majka. Prvo mu je otac bio dvije godine u vojsci, a zatim je mama otišla na službeni put. U našoj književnosti nekad se govorilo: taj bu mali završil na galgama, da ne velim na križu, kao baraba.

Express:  Zagrebački kvart Trešnjevka, topos romana, ima raskošnu ulogu: 1950-ih život skromne obitelji je u bajtici, prigradska kajkavština i detaljizam tog mikrosvijeta imaju privlačnu energiju: a nije (tek) nostalgija? Pogotovo u usporedbi sa suvremenošću tog, deindustrijaliziranoga kvarta rogobatne arhitekture. Vi ste još u tom toposu, kao Ježurka Ježić: što vam je bilo važno pokazati romanom? Jer ovo je zagrebački roman, nije licitarski parfimiran nego…
Nekad je to bila crvena Trešnjevka, pa joj je crvenilo skinuo pad Berlinskog zida i potom demokratski preokret. Polako su bila iskopana skoro sva stabla slatke trešnje po kojoj je, navodno, dobila ime. Za njom ne može biti razložne nostalgije, ona je nestala, skupa sa svojim domorocima i jezikom što se govorio desetljećima. ‘Prigradska kajkavština’ bila je prisutna i u mom omladinskom romanu ‘U sjeni Južnog medvjeda’ (1978). Mogu reći da  je njegov leksik zapravo nestao, kao što odlazimo i mi koji se toga sjećamo. Dakle, moram i jedino mogu biti u tom toposu zato što sam tu proživio vijek, bez obzira na izlete po inozemstvu i drugim dijelovima Zagreba. Nije mi bilo do nekakvog pokazivanja, ali jest do prikazivanja, kako nas je to naučio jedan američki teoretičar književnosti. Što se tiče jezika, doživio sam šok, i to od Krleže. Bio sam jedan od mladića koji su mu nosili ‘prve pjesme na oglede’. Ispravljao je rukopis spomenutog romančića debelim plavim flomasterom. Prekrižio je riječ ‘štrample’ i umjesto nje napisao ‘štrumfe’, da ne spominjem još neke korekcije. Tad još nisam shvatio da je zagrebačka kajkavština raznolika, tako reći od kvarta do kvarta, od Kaptola do Trešnjevke, pa do Radakovićeva Trnja. Logično je da se ne mijenjaju samo riječi nego jednako tako sintaksa. U ovom gradu to podrazumijeva velik broj ratnih doseljenika: stara Ljubljanica nazivala se neko vrijeme mlada Hercegovina. Usput, klanjam se sjeni Branka Ćopića i davnom vremenu kada su pisci ostavljali iza sebe legende. Imao sam u dvorištu divnih ježeva, ali nijednog nisam vidio, ne sjećam se otkad.

Express: Jedan politički događaj obilježio je vas/vašega protagonista - 1971. i takozvano Hrvatsko proljeće. Dečec Žiža, junak romana, nekim slučajem ili incidentom je upao u gužvu političke procesije i završio na policijskom ‘saslušanju’. Pedeset godina smo između historiografske mitomanije i fakata s tim događajem ali vaš dečec je to zabilježio jedino kao upitnik u svom životu? Obiteljska povijest u kojoj postoji jedan domobran, jedan partizan i rukovodilac, to tipično domaće prešućivano mjesto, od toga su ‘čuvali’ vašega junaka? Je li vas to u životu uopće zanimalo, ta ‘politička pozadina’ iz vremena vaše mladosti?

Ne znam jesu li samo moji čuvali mene od neugodnih sjećanja. Primjerice, o Bleiburgu mi nisu ništa govorili iako su neki iz obitelji stupali tzv. Križnim putem, onim dijelom po Jugi. Jednako tako, na cijeni je bio jedan djedov brat, ali nisam znao da je baš on heroj svoga gradića, dok je moj djed bio domobranski antiheroj. Možda su se tako rješavali neugodnosti i prijetećih pitanja jednoga klinca. Čini mi se da je to bila opća pojava. 1971. sam doživio, sudjelovao kao Žiža u uličnim demonstracijama, morao sam kao i svi đaci pohađati Savkine mitinge na Trgu Republike. Nakon Karađorđeva šutjelo se o Hrvatskom proljeću, to je bio isključivo tzv. masovni pokret (mas-pok). A mi omladinci postali smo bolja budućnost. Da li sam kao student uopće bio svjestan da su malo stariji studenti još bili u zatvoru, kao nacionalisti? Nisam siguran. Doznao sam onog časa kad je Čičak izašao i pojavio se na jednom Solarovu predavanju. Ono što nije u istoj prostoriji s vama, to nije postojalo. Čak i tad mi smo ga ignorirali ignorirajući sami sebe, vlastitu i neposrednu prošlost. Težilo se kolektivnom zaboravu, historijskoj gumici baš u to vrijeme koje se služilo njome, a koju često i danas koristimo. Sjećam se još kad me Branko Hribar upoznao s Vladom Gotovcem na Cvjetnom trgu. Ne znam više, ali okrenuo sam se i gledao da li nas tko gleda. Jadan je takav strah za sutra. Ne mogu zaboraviti Vicu Vukova s lektorskom taškom od kože. Tad me politička pozadina nije zanimala, ali danas me zanima, što se vidi u ‘Dječaku’. Kad su me pozvali u Maticu hrvatsku da bih režirao dokumentarac povodom 150 godina te institucije, koji, usput, nije snimljen zbog nedostatka sredstava, Gotovac je sjedio za stolom predsjednika, a sa mnom su uglavnom razgovarali Horvatić i Jelčić. Sjetio sam se davnog susreta i pomislio kako su ovakve teme specifično naše, pa nerijetko mađarske, uopće pripadaju bivšem Istočnom bloku. Koprcamo se između ovih i onih takozvanosti, tražeći pravi opis. Dodajemo im kompleks nacionalne osviještenosti, koji ističemo ubojitim razlikovnim rječnicima. 

Express: Nevjerojatno izgleda, ali evo prepisujemo iz vaše službene biografije: autor ste osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova. Riječ je, u pravilu, o televizijskoj produkciji, i to onoj koja danas (arhivski) pripada HTV-u. Kad ste zadnji put vidjeli neki svoj film na toj televiziji? Deplasirano, a bome i glupo, izgleda kad uspoređujemo vrijeme dokumentarističke zrelosti tadašnje javne televizije i ovoga što imamo sad na istoj adresi. Ali što je vama to značilo - jer već desetljećima ne radite televizijsku dokumentaristiku?
Televizija je bila lijepo iskustvo, od početka osamdesetih, kad sam radio svoj prvi dokumentarni film, o Jamesu Joyceu u Puli 1904/5. Kao slobodnjak živio sam od honorara. Potom su slijedile dokumentarne serije i drugi filmovi. Kasnije sam počeo režirati, što je bio dodatak na honorar za scenarij. Ne idealiziram to vrijeme, niti čeznem za njim, ali upravo zahvaljujući putovanjima u TV kombiju, obišao sam dobar dio bivše domovine i Lijepe Naše. Urednik, legendarni Angel Miladinov, brinuo se za to kako se snalazim sa šarenom i brojnom TV ekipom. Bilo je to neko drugo vrijeme. No je li format dokumentarca bio zreliji, tko zna. U dalekoj mladosti sve je bolje. Žao mi je što nisam režirao više muzičkih spotova, drag mi je onaj za ‘Sejmene’ Haustora. A značaj TV-a za mene sigurno je bio formativan, kao što su sve egzistencijalne dionice. Kad sam u Parizu pokazivao dokumentarac o Joyceu, zvao se ‘Dan šarenih oblaka rođenih iz mora’, režirao ga je Mladen Juran, susreo sam se s tamošnjim autorima. Oni su se čudili broju mojih ‘jedinica’; imali su iza sebe po dva-tri filma, najviše pet. Što je tu nevjerojatno, zapravo? Na telefon me nazvala – mobitela još nije bilo – Gisele Freund i tražila honorar za jednu presnimljenu fotku. U knjižari Village Voice, gdje sam film pokazao na U-matic kaseti, bio je nazočan Joyceov nećak sa zlatnim nalivperom, kojim sam mu napisao adresu TV Zagreba. A on je ubrzo poslao tužbu zbog korištenja nekoliko rečenica iz pisma svog strica Jamesa.

Express: Posljednjih desetljeća, evo vas u novinarstvu. Dvadeset godina već luta avet smrti tiskanih medija, ali, nasreću, tehnologija nije presudila na taj način. Televizija je moćan medij, ali ljudi u kriznim vremenima vole čitati, traže sadržaj, objašnjenje, fabuliranje: kao eskapizam ili argumentaciju trenutnoga, svejedno? Kako mislite o tom paketu problema s medijima? Optimizam volje, pesimizam intelekta? 
Da ponovim onu staru, ‘kanadsku poslovicu’: medij je poruka. To nisam dobro razumio prije interneta, televizija mi nije bila dovoljna, a nisam je ni gledao kao mlađi. U novine me vratila potraga za poslom. Krenuo sam od omladinske štampe i Večernjaka, ostario u Jutarnjem. Dok sam radio za pečalbu, nisam dobro razumio koliko je jaka gazdina zapovijed. Bili smo frendovi u Poletu. Onako kako je to rekao jedan njemački pisac, da su partijski šefovi bili mila majka prema kapitalističkim. Nova pragmatičnost je daleko šira, tiče se većeg paketa proizvoda na tržištu, reklo bi se svih. Stara se doticala jednopartijske ideologije, povijesti i izuzetaka. Socijalna nesigurnost je obveza. Ako čitatelji ne traže sadržaj, onda ga traže političari koje su izabrali. Mediji su javni servisi kao što smo mi konobari bogatijih turista iz inozemstva, čekamo narudžbe. Pad tiskane naklade je jeziv. Bilo bi super da su ti čitatelji prešli na internet, ali bojim se da u vremenu krize nemamo love za novi kompjutor.  

Express: Pandemija i potres, lockdown i tko-zna-kako-dalje. Kako se nosite? Ako je pandemija samo simptom još teže situacije iz budućnosti, u čemu je šansa? Neka nategnuta solidarnost? Ionako sve upropastimo, ali u što da se uzdamo? 
Pandemiji je bilo stalo da otkrije što smo postali i bili do njene pojave, ona se zanima za sadašnjost, a mi se tlapimo budućnošću. Poučila nas je: ako vam je nesiguran posao, neka vam bude jednako tako nesiguran život. Zašto ne?! Svaka je jednakost i svako bratstvo palo s cjepivom, bez imalo stida, u slavu straha i parole: doživjeti stotu. Ono što je proricao Fischer, nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova, to se dogodilo. Države su lokomotive i vagoni baš kao i ljudi. Bespomoćnost svakom dolazi na večeru. Uostalom, empatiju su promovirali američki predsjednici za interne potrebe, na van ona je bila i ostala milosrđe. Ništa novo na Zapadu. Još se možemo uzdati u se i u svoje kljuse. Možemo zahvaliti na pomoći EU i drugima. Oko nas zvoni alarm. Italija je jasno pokazala da je ekonomska reforma preduvjet preživljavanja, zato je njen predsjednik promovirao ‘tehničku’ vladu ekonomista Draghija. Jer nije dovoljno preživjeti, treba jesti. Nitko ne govori o tome kojom svotom talijanska država pomaže svojim stradalnicima, ili američka. Kad je usporedimo s pomoći hrvatske države, možda ćemo razumjeti ‘visokodržavne’ odnose velikih i malih, naš istinski položaj u repu za cjepivo.

Express: Kad bismo postavljali ono retoričko foulcaultovsko pitanje ‘Što sam ja?’, vi ste jedan od onih koji, u ime čitalačke svrhe književnosti, očito znaju odgovor? Eto, i na kratkoj videopromociji vašeg romana rekli ste da slažete, preslagujete biblioteku, a to smo vidjeli kao događaj dugog trajanja... A što pišete, kojom se temom, u kojoj formi, bavite sad?
U Sartreovoj ‘Mučnini’ junak Roquentin čita po nekom redu, abecednom. Kod mene je nešto drugo, preslagujem knjige zato da ne ostavljam kaos iza sebe. Zapravo, ne znam odgovor na pitanje ‘što sam ja’. Tražeći ga, pišem knjige. Možda je bio privilegij toliko čitati u nekom drugom vremenu, možda je bilo lakše baviti se pisanjem. Trenutno me zaokupljaju dvije teme. 
To je generacija koja je devedesetih, uoči rata, bila u dvadesetim godinama života. Druga tema su socijalistički poslanici koje je Titova Jugoslavija poslala u SAD davnih ‘70-ih. To su bili uglavnom srednjoškolci. 
Otići onamo bilo je živo čudo, to je bio svemir u kojem su ovdašnji omladinci zastupali ‘bolji’ svijet socijalizma. Pritom, moram priznati da mi ne bi bilo prvi put da od toga čime se bavim počnem pisati nešto deseto. Ako mi to dozvoli zdravlje.