“Divljaci” su čudna zvjerka. U ovom trenutku još ne postoje - ali su stopostotno stvarni. Dugometražni hrvatski igrani film “Divljaci” još je u montaži, no kao glavni scenarist i idejni začetnik pratim njegovu gradnju na montažnom stolu i mogu potpuno subjektivno posvjedočiti da će Hrvatska (najvjerojatnije) do ljeta 2020. dobiti film kakav još nije imala. 

Ova “čudna zvjerka”, u smislu da je riječ o filmu “duha” kakvog ovdje još niste gledali - akcijska komedija snimljena za ne pretjerano puno novca, a ima i eksplozija, i vatre, i rafala... Film je završen prije nego što mu je HAVC dodijelio financijsku potporu, za privatnu investiciju Joze Patljaka, glavnog producenta (Alka Film), ali i uz golemi entuzijazam svih uključenih u projekt, što se itekako vidi u svakom kadru, od glume do specijalnih efekata. 

“Divljaci” imaju dugu i zanimljivu prošlost - prva se ideja rodila još početkom 2017. godine, kad sam, tražeći po glavi ideju za relativno jeftini film koji bi se dao nezavisno realizirati u Hrvatskoj, a sadržajem bi mogao zaintrigirati i širu svjetsku javnost, koncipirao priču o ocu i sinu koji odlaze u prekogranični krivolov pa naiđu na teroristički kamp u šumi. 

Film je od ranog karpenterovskog koncepta jako narastao, gradio se dio po dio i širio. Uz redatelja i scenarista Darija Lonjaka, čiji je ovo dugometražni redateljski prvijenac, prvom kreativnom timu pridružio se i Ivo Balenović (“Metastaze”, “Ljudožder vegetarijanac”). Zajedno smo tijekom dvije godine početnu ideju preokrenuli naglavačke barem 20 puta, napisali najmanje tri verzije cijelog scenarija - tri različita filma, a onda završili i ispeglali najbolji. 

Onaj čija je radnja smještena u ljeto 2018. godine, tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva. Ususret finalu u Moskvi, u hrvatskim gradovima vlada opće “ludilo”, a to je ludilo ponijelo i naše glavne junake - hrvatskog ratnog veterana Zolju, bosanskog švercera Jasmina i romskog vozača Malog, koji odluče pljačkom nabaviti novac za put u Rusiju. 

Bježeći od policije- prelaze granicu s Bosnom i Hercegovinom, a u šumi zalutaju u teroristički kamp radikalnih islamista. U borbi za preživljavanje ispunjenoj akcijom, humorom i galerijom živopisnih likova otkrivamo prošlost glavnih junaka i negativaca, njihova prava lica i namjere, kroz putovanje od ratnih balkanskih devedesetih do strahova Europe 21. stoljeća. 

U akcijskoj komediji “Divljaci” isprepliću se lokalni i globalni motivi, a vrućoj temi islamskog terorizma film pristupa na jedinstveni način, koristeći žanrovske alate za dramsku priču o ultimativnom uspjehu i ultimativnom porazu pojedinaca, s fokusom na likove, komediju karaktera i sukobe kultura. 

“Divljaci”su, dakle, prije svega komedija karaktera, “glumački film” s impresivnom postavom koja oduševljava: Branko Janković, Borko Perić, Dejan Aćimović, Slavko Sobin, Maja Jurić i mnogi drugi odradili su vrhunski posao pred kamerom - neki su glumili više uloga odjednom, neki spajali dvije uloge u jednu, neki govorili arapski, neki se kuhali pod burkom... 

Uloga glavnog antijunaka filma otišla je Alenu Liveriću. Zadnji put vidjeli smo se na setu, a sad smo ponovo sjeli i popričali o “Divljacima”, kao i njegovu glumačkom putu, koji ga je doveo do uloge “moralnog kriminalca” Zolje - Zorana, koji je devedesetih dobio svoj nom du guerre, kao i vještine koje su mu postale korisne u situaciji u kojoj se zatekao potpuno neplanirano.

Liverić: Mogu reći da je uloga Zolje potpuno drugačija od svega što sam do sada odradio kao glumac u Hrvatskoj. No odmah bih napravio poveznicu s ‘Posljednjim bunarom’, kratkim filmom Filipa Filkovića - Philtza, za koji si također ti pisao scenarij. To je isto nekakav lik koji je off road, kako bi se reklo, apsolutno pomaknut. Zolja je definitivno u tom smjeru. On je antijunak, luzer koji ide do kraja i čini mi se da ima sve više takvih ljudi, tih antijunaka. 

Grgić: Kad sam pisao ‘Posljednji bunar’ (2017.), što je bilo, mislim, negdje 2015. godine, ideja je bila slična ‘Divljacima’ - kao prvo, napisati nešto što se može snimiti za malo novca, a da je žanrovskog tipa, što je uvijek teško, a da ne ispadne trash. Philatz je to uspio postići, stvorivši uvjerljivi distopijski vestern koji je dobio više od 20 nagrada u svijetu. Na kraju krajeva, među nagrađenima u SAD-u smo i ti i ja, za glumu i scenarij. A onda, ideja broj dva, bila je snimiti film u kojem glavni lik ne treba reći ni jednu riječ jer a) to nije potrebno i b) to sam naučio od Kim Ki-duka (smijeh) On je dobar dio svojih najboljih filmova snimio bez dijaloga i pri tome ih prodao čitavom svijetu, jer nije imao barijeru jezika.  ‘Posljednji bunar’ dobiva nagrade po svijetu, možda dijelom i zbog toga - tema je univerzalna i iskomunicirana s minimumom titlova. Ljudi nisu ograničeni čitanjem, lakše upijaju glumce i emociju. Koliko je tebi bilo izazovno glumiti s tako malo teksta?

Liverić: Oduvijek sam želio glumiti ulogu bez teksta i ti si mi to omogućio - hvala ti na tome! Mada, moram priznati da mi je ta uloga ponuđena prije 15 godina, vjerojatno bih se uplašio. Ona je došla baš u vrijeme kad sam je trebao. Nije trebalo puno raditi da unutarnji monolozi izađu i da se to vidi. To mi je bio veliki izazov i baš sam uživao. Pitali su me jednom zašto uzdišem u sceni seksa ako sam nijem - pa sam morao objasniti da moj lik u ‘Posljednjem bunaru’ nije nijem, samo nema potrebu govoriti. 

Grgić: Osim izazova glume bez teksta, bio ti je to i fizički izazov - morao si izgubiti mnogo kila, pustiti bradu...

Liverić: To nije bio toliki problem jer sam uvijek lagano u treninzima. Morao sam se malo ispuhati, ali išlo je. Sad vraćam masu, pripremam se za hrvatskog ‘Batmana’. (smijeh)

Grgić: Zbog toga kako si odradio ‘Posljednji bunar’, ja sam lobirao da te uzmu za akcijski lead u ‘Divljacima’. Kako je biti akcijski junak u hrvatskoj akcijskoj komediji? Jesi li se u pripremama oslanjao na američke uzore i modele?

Liverić: Nemam ti ja nikad druge modele, radim iz sebe. Kad smo pripremali film, svidjelo mi se što sam pročitao. Dao sam tome neke osnovne konture i krenuo u čisto prilagođavanje situaciji, scenu po scenu, kako smo snimali. Što u tom momentu izađe, to je prava istina. Nisam o sebi razmišljao kao o antijunaku, nego sam razmišljao kao Zolja u toj situaciji. Imao sam sreće što sam radio s izuzetnim glumcima i ljudima. Branko mi je bio cimer, živjeli smo praktički izolirani na selu tjednima, družili se i snimali, toliko smo se zbližili i zavoljeli, razvila se glumačka kemija koja će se sigurno i vidjeti u filmu. Bili smo mala elitna postrojba. Branko i Borko su partneri kakve samo možeš poželjeti. Uživao sam kao prase snimajući ‘Divljake’. To mi je najbolje iskustvo koje sam ikad imao i stvarno se jako, jako veselim ovom filmu. 

Grgić: Kad me pitaju kakav je film, volim reći da je nešto kao ‘Smrtonosno oružje’ meets ‘Alan Ford’.

Liverić: Nisam ja to ni gledao kao komediju, tj. duhovite scene sam zbilja odigrao jako ozbiljno. Komedija se ne igra da se mi kreveljimo i radimo budale od sebe, nego što smo ozbiljniji, to će neke scene biti smješnije. 

Grgić: To je i bila neka ideja, jer u Hrvatskoj kao da svi misle da se čovjek mora poskliznuti o koru od banane da bi nešto bila komedija...

Liverić: ‘Divljaci’ su jako, jako ozbiljan film. Istodobno zbiljan i neizmjerno duhovit. Mislim da će ta kombinacija biti pun pogodak. 

Grgić: Film se bavi s dvije velike teme - nogometom i terorizmom. Misliš li da će se netko uvrijediti? 

Liverić:: Sigurno će biti uvrijeđenih...

Grgić: Misliš na ljubitelje nogometa? 

(smijeh)

Liverić: Čim se baviš vrućim i kontroverznim temama, uvijek će biti uvrijeđenih. To nije naša briga. Naša briga, kao glumaca, bila je da budemo ti likovi. Tko shvati, shvatit će, tko ne - neka ide dalje. Ne može svatko sve shvatiti. Taj film pokazuje jedan suludi spektar međuljudskih odnosa, gdje se ista vrsta ubija zbog različitih vjerovanja. Svi smo mi ljudi s religijama koje su nas podijelile. Pitanje na kraju dana jest - gdje je ljudskost?

Grgić: U ‘Divljacima’ je religijski i politički spektar potpuno sekundaran, iako ne sumnjam da će ga neki gurati u prvi plan, samo zato što im mozak automatski odlazi u tom smjeru. Mi smo radili film o ljudima, o karakterima koje veže gubitništvo - i ‘divljaštvo’, svi su likovi na neki način ‘divljaci’ i svakako luzeri - jedni odlaze u pljačku i ne uspiju, a drugi osvajaju svijet iz šatora u bosanskoj šumi... Priča je to prije svega o nedosanjanim snovima načelno tužnih ljudi, ispričana s puno humora.

Liverić: Svi su luzeri, a jedini koji u cijeloj situaciji profitira je sistem. Kad bi ljudi shvatili da se sistem služi s njima i koristi ih kao topovsko meso, onda se stvari tek mogu mijenjati. Religije nisu same po sebi ništa loše, one te uče da na neki način budeš pošten i da se kontroliraš.

Grgić: Religija je mnogim ljudima potrebna da ne budu životinje. Ali mnoge ljude ujedno i pretvara u životinje.

Liverić: Tako je. Sve ima dobru i lošu stranu.

Grgić: Kad si 1986. počeo studirati glumu u Rijeci, što si mislio da ćeš raditi - jesi li se nadao glumi u filmovima?

Liverić: Ja sam zapravo želio biti slikar. Bavio sam se crtanjem. Danas više nemam vremena za to, ali tad sam se pripremao za Likovnu akademiju. Išao sam u četvrti srednje, a dramska sekcija iz škole putovala je u Makedoniju na festival, kad im se razbolio glumac. Kako sam ja čitao pozdravno pismo štafeti, u to doba pionira i omladinaca, primijetili su me zbog glasa pa me razrednica pozvala da uskočim kao zamjena za bolesnoga glumca. Kad sam se vratio, rekli su mi da sam bio odličan i da se otvara Akademija pa da probam upisati glumu. Prijavio sam se i, kako sam došao, tako sam i ostao. Tek kad sam otišao u vojsku, nakon Akademije, odlučio sam da ću se stvarno baviti glumom, iako do tada nisam bio pretjerano siguran što želim.

Grgić: Bolje nego da si se bavio slikarstvom... Ili glazbom, koja je isto bila tvoja ljubav, koliko znam. Mislim, financijski gledano...

Liverić: Pa kako rock and roll danas stoji, svakako je gluma bolji izbor. U zadnje vrijeme se situacija u rock and rollu doduše popravlja. U doba Jugoslavije bendovi su bili na svakom uglu, svi smo imali bendove i htjeli biti nešto. Kad je došao rat, sve je to potonulo, a isplivalo je ono što pluta. Nakon dugo vremena čini se da se budi urbana glazba, recimo zadnjih 15 godina. To je obećavajuće, ali mislim da je i dalje izuzetno teško živjeti od glazbe. Malo je ovo tržište. Gluma je u tom smislu bolja, a i mislim da ti gluma otvara puno više portala za razmišljanje o sebi, ljudima, istinama i lažima. Možda glazbenik ima drugačije mišljenje, ali ja kao glumac tako gledam na to.

Grgić:  Malo ljudi zna da si pjevao u Lauferu. Zapravo ga stvorio kao bend...

Liverić: U srednjoj školi su me pozvali u bend Prazni džepovi. Imali smo nekoliko nastupa. Raspadom tog benda i raspadom benda Kriptoni Veselita Mudrinića našli smo se u novom bendu. Ja sam došao s basistom i klavijaturistom, a gitarist Veselito je doveo bubnjara. Počeli smo svirati zajedno na probama, vidjeli da to funkcionira i tražili smo ime. Ja sam odlučio razmišljati o imenu. Na satu matematike u školi rješavao sam kontrolni, ali ništa nisam znao pa dok su drugi prepisivali, ja sam gledao kroz prozor. Bacio sam pogled na papir. Prazan papir, pokraj njega olovka i gumica. Na gumici sam vidio natpis - Läufer. Odlično ime za bend - Laufer! Dečki su se složili. Radio sam i prvi plakat za bend. U to vrijeme u kinima je bio Formanov ‘Amadeus’ pa sam se inspirirao, napravio plakat sa šahovskom pločom iznad koje stoji Amadeus i natpis Laufer. Bio sam pjevač Laufera godinu dana. Pjevao sam užasno, bio sam katastrofalan. Nakon što sam napustio bend, otišao sam studirati glumu, a mene je na mikrofonu zamijenio novi momak kojega smo zvali Čeh. Nakon Čeha u Laufer je došao Damir Urban. Ja sam sudjelovao na njihovu prvom albumu ‘The Best Off...’, zadnji govor na albumu je moj glas. Inače, kad je Vava zamijenio Veselita u bendu, Veselito mu nije dopustio da koristi ime Laufer. Pa je Vava nazvao mene i rekao sam im da se slobodno zovu Laufer - kao autor imena sam ih blagoslovio! (smijeh)

Grgić: Nedostaje li ti danas pjevanje?

Liverić: Više puta su me zvali u ‘Zvijezde pjevaju’, ali ja imam takav strah od pjevanja da nema šanse. Kad vidim kako klinci danas pjevaju i na kojoj je to razini, mislim da nemam tamo što tražiti. 

Grgić: Radio si mjuzikle u kazalištu i s tim nemaš problem?

Liverić: Ne, drugačije je to. 

Grgić: Možda zato što si u liku pa onda je lakše - ne pjeva Alen Liverić, nego lik.

Liverić: Upravo tako! Što ja znam, možda bih trebao otići na TV pjevati i razbiti taj strah...

Grgić: Gledatelji televizije te znaju kao lika iz sapunica. Super mi je kako naslov jednog intervjua s tobom kaže ‘Najviše mrzim glumiti zavodnike’, a onda već idući naslov kaže: ‘U ‘Zori Dubrovačkoj’ Liverić glumi zavodnika’.

Liverić: Život je skup. Sapunice dobro plaćaju.

Grgić: Sve jasno, ali postoji li u sapunici barem nekakav kreativni izazov? Osim izazova koji podrazumijeva snimiti tisuću epizoda u sto dana...

Liverić: Novac je prva stvar, ali ako je dobra ekipa, može biti genijalna zajebancija. A treća stvar, moja tehnika pamćenja tekstova je jedinstvena - crtam si stripove i tako pamtim dijalog. Tako da mi je taj proces crtanja fora pa uživam u pripremama. 

Grgić: U ‘Posljednjem bunaru’ si šutio, a u ‘Divljacima’ tvoj lik Zolja isto je dosta škrt na riječima u usporedbi sa svojim ‘antibuddyjem’ Jasminom (Branko Jankovićem), koji se ne gasi...

Liverić: Zolja je kao munja. Šutljiv tip koji ponekad bljesne. Nešto ga tu i tamo prebaci. Nadam se da sam postigao to da se osjeti da je u svakom trenutku na rubu. 

Grgić: U ‘Divljacima’ je bilo bitno da te ljudi dožive kao akcijskog junaka, umirovljenog ratnika kojem situacija budi stare instinkte, ali i kao čovjeka s emocionalnim teretom. Bila je to i fizički zahtjevna uloga, ali uz mišiće, bilo je važno da ti povjerujem i u dramskim trenucima. Kao bivšem vojniku koji balansira svoju savjest...

Liverić: Ako sam bio uvjerljiv u toj kombinaciji, odlično, iako je onda očito da sam sjeban lik! (smijeh)

Grgić: Naravno da jesi - pa glumac si! Da nisi, bio bi računovođa...