Guy Braunstein izraelsko-američki je violinist, skladatelj i dirigent. Rođen je u Tel Avivu, gdje se obrazovao pod vodstvom Valerie Blotner i Haima Tauba, a svoje je školovanje zatim nastavio u SAD-u pod Glennom Dicterowom i Pinchasom Zukermanom. Ubrzo nakon toga postao je koncertni majstor orkestra Berlinske filharmonije, što ga je učinilo najmlađim koncertnim majstorom u povijesti. U Berlinu je radio sve do 2013. godine te od tada radi kao solist, dirigent i skladatelj na mnogobrojnim projektima diljem svijeta, što ga je naposljetku dovelo u Zagreb, gdje je u rujnu 2026. godine službeno inauguriran kao stalni gostujući koncertni majstor Zagrebačkih solista, s kojima će održati nekoliko koncerata. Na prvome od njih, koji je održan 3. listopada i koji nosi naziv “Violins of Hope”, nastupio je s izraelskim čelistom Zvijem Plesserom. Riječ je o istome programu koji je 2015. godine izveo s Berlinskom filharmonijom, a tijekom kojega zapravo donosi zastrašujuću i izuzetno emotivnu priču o instrumentima koji su preživjeli Holokaust. Povodom tog koncerta, ali i onih nadolazećih, Guy Braunstein ljubazno je pristao na razgovor za Express.

'DESET DANA U TRAVNJU' (3) U Zagrebu nema voća ni cigla... Cijene lete u nebo, ali dolazi nešto još gore

Express: Rođeni ste u Tel Avivu, a violinu ste počeli svirati kada ste imali sedam godina. Što vas je potaknulo da se počnete baviti glazbom? Zašto ste odabrali upravo violinu?

Tijekom kasnih 70-ih i ranih 80-ih sva su se djeca u mojoj zemlji nečime bavila. Svi su igrali nogomet ili nešto slično, to je jednostavno bio neki hobi koji su tada imali, a onda su kasnije nastavili sa svojim životima.

Uz još nekoliko djece odlučio sam pokušati baviti se glazbom, čisto da vidim kako mi ide, ali i djelomično zato što nisam bio dobar ni u čemu drugome. Dakle, bila je kombinacija jednog i drugog.

Express: Djelomično smo se već dotaknuli mojeg idućeg pitanja koje se odnosi zapravo na vaše djetinjstvo u Tel Avivu. Možete li možda podijeliti još neka sjećanja iz djetinjstva?

Rekao bih da je bilo vrlo normalno. Znam da iz današnje perspektive, s obzirom na sve što o Izraelu čujete, čitate ili vidite na televiziji, ne možete zamisliti normalan život tamo, ali tada je sve bilo normalno. Djeca su radila gluposti kao i svugdje na svijetu, igrali smo različite igre, sklapali smo prijateljstva. Sve to bio je dio normalnog života. Također, kada sam imao 13 godina počeo sam učiti kod vrlo, vrlo iskusnog učitelja koji je također bio vrlo strog i zagorčavao mi je život nekoliko godina, kao i ostalim svojim učenicima. Ali začudo, svi smo mu zahvaljivali do posljednjeg dana njegova života, dakle do prije otprilike dvije godine. Imao je skoro 100 godina. Čudno je zapravo to, bio je jako strog, vikao je na nas, ponekad je i bacao stvari i vrijeđao nas, ali svejedno smo mu svi ostali odani i osjećamo se kao sve dugujemo njemu.

Express: Svoje ste obrazovanje nastavili u Sjedinjenim Američkim Državama, preciznije u New Yorku. Kakav vam je bio osjećaj preseliti se u drugu državu?

Čak i prije nego što sam se preselio u New York počeo sam se kao violinist navikavati na putovanja. Tamo sam proveo nekoliko godina i to je bilo lijepo iskustvo, stekao sam nove prijatelje, morao sam, zapravo svugdje gdje sam došao, osnovati novu zajednicu, što sam i napravio. Ali, recimo, spomenuo sam ranije svojeg strogog profesora. Kada sam došao u Ameriku, nisam mogao shvatiti tu činjenicu da su svi profesori dobri prema meni. Možda su morali biti takvi, možda nisu smjeli biti grubi, ali nikako nisam to mogao shvatiti. Nisam znao zašto mi daju komplimente. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da u Americi to jednostavno tako rade. Ali bilo je to, sve u svemu, novo iskustvo s novim ljudima, novim sustavom i novim prilikama.

Express: Iz Amerike ste zatim otišli u Berlin, gdje ste bili najmlađi koncertni majstor u povijesti. Možete li nam reći nešto više o svojem radu tamo? Kako je izgledao jedan vaš tipičan radni dan?

U životu nas glazbenika ne postoji dan koji je isti kao i prethodni. Uvijek postoje iznenađenja, uvijek postoje neke nove stvari na koje morate reagirati ili za koje se morate pripremiti, a kojih prethodnog dana nije bilo. Sve to, s jedne strane, čini naš rad izazovnijim, ali, s druge strane, puno, puno zanimljivijim. Svaki dirigent predstavlja novi svijet, svaki repertoar koji svirate je drugačiji, a ja sam se također bavio i drugim stvarima neovisno o orkestru tako da mi je život zaista postao zanimljiv. Ali nakon što sam proveo 13 godina u Berlinskoj filharmoniji shvatio sam da mi ta razina zanimljivog više nije dovoljno zanimljiva te sam odlučio napustiti orkestar.

Express: Što točno mislite kada kažete da više nije bilo dovoljno zanimljivo? Što vas je motiviralo da odete i nastavite raditi samostalno?

Kada sam tek došao u Berlinsku filharmoniju, nisam imao nikakvog iskustva u orkestru, nikada prije nisam svirao u nekome od njih, pa je svako remek-djelo koje orkestarski glazbenici uzimaju zdravo za gotovo, poput Berliozove Fantastične simfonije ili Mahlerove Pete simfonije koji su za njih kao kruh i maslac, za mene bilo novo, sjajno iskustvo. Ali nakon nekoliko godina stvari su se počele ponavljati dva puta, tri puta, dvadeset puta pa sam krenuo dalje.

Express: Kako su izgledale te godine kada ste radili samostalno?

Stvar je u tome da imam problem. Iz istog razloga iz kojeg mi Berlinska filharmonija više nije bila dovoljna, isto tako nisam mogao zamisliti samoga sebe da 40 puta u sezoni sviram isti koncert Čajkovskog. Poludio bih! Trebala mi je raznolikost u životu. Zbog toga sam posljednjih 13 godina počeo dirigirati, skladati i nastojao sam barem svaka dva tjedna napraviti nešto novo, predstaviti nešto novo ili novu verziju nečega. U suprotnom ne bih osjećao zadovoljstvo. Također, još uvijek jako puno putujem i tako sam se na kraju našao i ovdje kao gost u Zagrebačkim solistima. Iako je za sada dogovor da sam ovdje godinu, godinu i pol dana, svakako osjećam poveznicu s njima i svakako bih volio jednoga dana to ponoviti, nastaviti i dalje razvijati.

Express: Prvi koncert sa Zagrebačkim solistima održali ste 3. listopada i riječ je o vrlo zanimljivom repertoaru koji nosi naziv ‘Violins of Hope’. Možete li mi reći nešto više o tome?

Odmah u prvih mjesec dana od kada sam napustio Berlinsku filharmoniju otputovao sam na tjedan dana u Izrael kako bih tamo odsvirao nekoliko koncerata i kako bih posjetio obitelj. I mojoj se violini nešto dogodilo, jedna sitnica, zbog koje sam je morao odnijeti kod majstora za violine da je popravi. Bio je to isti majstor kod kojega sam dolazio još kao malo dijete, poznavao sam ga 30 godina. Trebalo mu je desetak minuta da je popravi, a ja sam ga za to vrijeme čekao i proučavao njegovu radionu. Promatrao sam instrumente i uočio sam violine koje nisu izgledale kako skupi talijanski instrumenti, već kao instrumenti koje je netko popravljao nakon što su se oštetili. Jedna od njih na sebi je imala urezanu Davidovu zvijezdu, a druga je imala nacističku zastavu. Kada se vratio, pitao sam ga o tome i počeo mi je pričati priče. Otprilike 20 godina ranije netko mu je donio violinu na kojoj se sviralo u ženskom orkestru u Auschwitzu. Violinistica koja je svirala na njoj nije preživjela logor, ali violina jest. Dobio ju je u groznom stanju i trebalo mu je nekoliko mjeseci da je popravi i obnovi. Godinu dana kasnije naišao je i na takvo violončelo i tada je shvatio da postoje različiti instrumenti iz različitih država i logora koji su preživjeli Drugi svjetski rat, a iza svakog od njih krije se fascinantna priča. Idućih godinu dana svojeg života posvetio je prikupljanju i bilježenju tih priča i tada sam ja došao kod njega. Umjesto da tamo provedem desetak minuta, razgovarao sam s njim tri sata i slušao priče, proučavao dokumente, fotografije i instrumente. I tada sam mu rekao: “Sutra se vraćam u Berlin. Daj da pokušam nešto napraviti, ovo je predobra priča da samo ostane ovdje”. Dva dana kasnije vratio sam se u Berlin i nazvao svojeg nekadašnjeg šefa koji je tada bio izvršni direktor Berlinske filharmonije i rekao mu: “Martine, treba mi 30 minuta tvojeg vremena”. On je počeo nešto o tome kako je zauzet i pitao me koliko je dobra priča koju mu želim ispričati, na što sam ja rekao da je jako, nevjerojatno dobra. Ispričao sam mu sve što sam saznao i pokazao sam mu fotografije te sam i tamo proveo tri sata umjesto dogovorenih pola sata. Naposljetku mi je rekao da moramo nešto organizirati u Berlinskoj filharmoniji, da moramo održati komemoracijski koncert i predstaviti sve instrumente te ispričati sve te priče. Bilo je jako teško doći do tih instrumenata, ali uspjeli smo. Nastupali su svi gudači Berlinske filharmonije, kao i čelist Zvi Plesser koji je sa mnom nastupio i u Zagrebu, a dirigent je bio Simon Rattle. Svi smo svirali na tim preživjelim instrumentima, a u publici je bio i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier koji je rekao da je to bilo jedno od najsnažnijih iskustava u njegovu životu.

Mnogi drugi rekli su isto, a svirali smo i skladbu pod nazivom “Violins of Hope”. Nakon što smo završili, publika nam je pljeskala i aplaudirala pola sata, nitko nije htio otići kući, bilo je to stvarno posebno iskustvo. U Zagrebu nismo koristili te instrumente, ali repertoar je ostao isti, a srce programa je skladba “Violins of Hope” Ohada Ben-Arija. Na koncert u Berlinu došli su i neki ljudi koji su preživjeli Holokaust i koji su onda u pauzama pričali svoje priče. Puno je ljudi osjećalo jezu te večeri.

Express: Kako ste se osjećali kada ste u rukama držali te instrumente?

To je nešto o čemu ne mogu prestati razmišljati. Recimo, kada su u koncentracijskom logoru Drancy u Francuskoj skupljali ljude da ih odvedu u Auschwitz, jedan je čovjek sa sobom nosio violinu i čim je saznao kamo ga vode, bacio je violinu pokraj tračnica i rekao da mu, tamo kamo ide, ona više neće trebati. I onda sam ja svirao na toj istoj violini i znam priču iza nje. Ne mogu prestati razmišljati o tome. Druga violina na kojoj sam svirao pripadala je Almi Rosé koja je vodila ženski orkestar u Auschwitzu. Dakle svirao sam violinu koju je ona svirala u logoru. To su stvari koje jednostavno ostanu s tobom, ne možeš samo tako početi misliti o nečemu drugome.

Express: Postavila bih vam sada jedno osobno pitanje. Imate li i vi neke članove obitelji koji su ubijeni tijekom Holokausta?

U obitelji nemam one koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Većina moje obitelji došla je u Izrael još prije rata iz različitih razloga. Neki su ostali u Europi, ali nitko nije preživio tako među rodbinom nemam one koji su preživjeli logore.

Express: S obzirom na ono što se ispričali o tome kako je publika u Berlinu reagirala na koncert, kakva su bila vaša očekivanja od zagrebačke publike?

Takvo pitanje može se postaviti za bilo koji normalni koncert. Čak i kada sviram Beethovena, nikada ne znam što očekivati. Ali svirao sam ovdje puno puta i hrvatska, osobito zagrebačka publika ostala mi je u jako lijepom sjećanju te mislim da ljudi ovdje znaju cijeniti bolje izvedbe. Ovo je potpuno novo iskustvo i nitko ne zna što očekivati, a upravo je u tome leži ljepota izvođenja nečega uživo.

Express: U Zagrebu ćete održati još tri koncerta, jedan je 7. studenoga, kada ćete nastupiti s Martinom Filjak, a posljednji je 8. svibnja iduće godine, kada nastupate s Mirellom Hagen. Možete li nam reći nešto više o programima na tim koncertima?

Tako je, u studenom nastupam s Martinom, ona je divna pijanistica i ona će tada biti naša solistica, a također imam jedan koncert u siječnju, kada ću surađivati s legendarnim gitaristom Petritom Çekuom koji je svjetska zvijezda, a živi upravo ovdje u Zagrebu. A koncert u svibnju djelomično je povezan s programom “Violins of Hope”, tada će solistica biti vrhunska njemačka sopranistica Mirella Hagan. Taj koncert ima dvije jako posebne izvedbe. Jednu je napisao mađarski skladatelj Ivan Fischer, koji ju je pratio na klaviru, i riječ je o predivnoj pjesmi o židovskoj tradiciji žalovanja, žalovanja za mrtvima. Kada uopće prestaje žalovanje i kada se može nastaviti sa životom? I kako to napraviti? Pjesma govori upravo o tome, o nošenju crnine nakon što žena izgubi muža i postane udovica te o tome koliko se nosi ta crnina, ponekad nekoliko mjeseci, a ponekad sedam godina, i što se dogodi kada napokon skinete crninu i nastavite sa životom. Mislim da je to jako lijepo te sam Ivana pitao da prilagodim pjesmu gudačkom orkestru tako da će to biti jedan koncert.

A drugi ima malo jezovitiju priču. Pitali ste me imam li članove obitelji koji su preživjeli Holokaust i rekao sam ne, ali moja supruga Gili ima. Njezina baka i sestra njezine bake preživjele su Auschwitz i druge logore. I sestra je napisala knjigu o svojem iskustvu i o tome kako je izgubila apsolutno sve. Svu svoju braću, majku, svi oni završili su u plinskim komorama, a ona je bila u četiri različita logora te je rekla da joj se Auschwitz, u usporedbi s ostalima, činio kao odmor. Bilo joj je jako teško, neopisivo teško. Morali su hodati otprilike 1.000 kilometara i nosile su svoje stvari, a onda je i majka nju nosila na ramenima. Tako je bilo sve dok ih nisu pronašli sovjetski vojnici, što je značilo da su slobodne. Obje su odvezli u bolnicu. Ona je tada imala 16 godina i 22 kilograma, a njezina majka imala je 36 ili 38 godina i 33 kilograma. Majka ju je nosila 400 kilometara i preminula je u bolnici. A ona je nekako preživjela, ali izgubila je sve što je imala na svijetu, a tijelo joj je bilo polu živo, polu mrtvo.

Tada još uvijek nije bilo Izraela i to je situacija u kojoj jednostavno ne znaš što napraviti. I ona je pisala o svemu tome, kako je uspjela nastaviti sa životom, kako se udala i sada ima svoju djecu i kako svake večeri sanja svoju braću. Moja supruga Gili je skladateljica i napisala je izuzetno lijepu pjesmu za sopran naslovljenu “Freida’s Tale”, iz perspektive pripovjedačice Freide. I svi u ansamblu ćemo je pratiti tako da mislim da će to biti jako lijepo i snažno iskustvo.

Express: Imate li, kada govorimo o glazbi, neke uzore? Odnosno, neke skladatelje ili glazbenike koji vas na poseban način inspiriraju?

O tome je često bilo mnogo rasprava među mojim kolegama u Berlinskoj filharmoniji. Uvijek su govorili da se posebno dive dirigentu Claudiju Abbadu i da ih on posebno inspirira, ali kod mene je bilo drugačije. Ne dobivam inspiraciju od njega ili Daniela Barenboima, već izravno od Mozarta, Brahmsa ili drugih skladatelja. Ne treba mi netko u sredini iako mi se čini da je inspiracija ovdje pogrešna riječ, više su tu u pitanju ljudi kojima se divim i koje bih volio uzeti kao polaznu točku. Ne volim nikoga kopirati, uvijek se trudim paziti na to i nastojim nikoga ne kopirati jer kopiranje nikada nije prava stvar, nikada. Čak i ako ste odlični u kopiranju nekoga, a taj netko je najbolji, to nikada nije dobra ideja. Uvijek je dobro čuti one najbolje i vidjeti što je sve moguće. Postoji mnogo različitih dirigenata, pijanista, violinista i skladatelja kojima se divim, ali nikad nikoga ne pokušavam kopirati, ni kao skladatelj, ni kao dirigent, ni kao glazbenik. To jednostavno ne funkcionira.

Express: Naposljetku, voljela bih vas pitati (ako je uopće moguće odgovoriti na takvo pitanje), što vama znači glazba?

Ne mogu zamisliti svoj život bez nje. Čak i ljeti, kada sa ženom i svojih dvoje djece odem na Tajland ili u Vijetnam ili negdje drugdje i zaboravim na sve, nakon dva tjedna već mi nedostaje glazba. Ona je za mene kao voda, bez nje ne mogu.

Express: A kakvi su vam planovi za budućnost?

Iduće godine obilježava se 30 godina diplomatskih odnosa između naših dviju država, između Hrvatske i Izraela. U Izraelu trenutno prolazimo kroz jako teško razdoblje. U Hrvatsku sam prvi puta došao točno mjesec dana nakon što je stekla neovisnost, dakle prije 35 godina i još uvijek se sjećam da sam fax dobio od Zagrebačke filharmonije u Jugoslaviji, a kada sam došao, rekli su mi da je to sada Hrvatska. Pratio sam strašan rat koji ste ovdje imali i kada vidim kako ste uspjeli izaći iz toga i stvoriti nešto dobro, možda nam to može dati nadu. Možda se i nama posreći na takav način. Ali nastojimo uspostavljati suradnje. Primjerice, ja sam i umjetnički direktor glazbenog festivala u Izraelu, gdje nastupaju i izraelski i strani umjetnici i imam jako snažnu potrebu, čak i neovisno o godišnjici, da dovedem Zagrebačke soliste u Izrael. Tamo je stvarno divna publika i mislim da bi oni znali cijeniti kvalitetu ovog ansambla. To je zaista moja velika želja i trenutno istražujem kako to ostvariti. Pa evo, ako itko od čitatelja ima neku ideju... Ovdje u Hrvatskoj imate divne orkestre, ali Zagrebački solisti su nešto posebno, vrlo jedinstven ansambl kakav još nigdje u svijetu nisam vidio. I volio bih da to iskusi i izraelska publika jer tako nešto sigurno neće čuti nigdje drugdje. A bilo bi lijepo i da najbolji od izraelskih umjetnika dođu ovamo jer obje države imaju jako puno toga što mogu dati. Volio bih kada bih to mogao realizirati, kada bi se to moglo ostvariti, to mi je za sada najvažnije.