Antonis Georgiu je odvjetnik i pisac, iako se prema opusu njegova rada može zaključiti da mu karijera više inklinira prema književnosti. Georgiu je dosad napisao više knjiga, zbirki kratkih priča, poezije, pa i kazališne predstave, a njegova knjiga “Album priča” dobitnik je Europske nagrade za književnost. “Album priča” je dosad dobio i kazališnu predstavu te je Georgiu tijekom zadnjih godina dobio zapaženo mjesto na ciparskoj književnoj sceni. “Album priča” počinje se otvarati u trenutku smrti bake Despine, a Georgiu nas prvo upoznaje s njom i njezinom životnom pričom. Despina je klasični lik onih snažnih žena koje život na surovim otocima brzo nauči da se same moraju brinuti za sebe, ali s vremenom postanu i stup svojih obitelji. Despina je u mladim danima bila borac pokreta EOKA, koji su se borili za okončanje britanske kolonijalne vlasti na Cipru, da bi život završila s Alzheimerom, kad je više zaboravljala nego se sjećala, osim događaja iz malo dalje prošlosti, koji su joj ostali u sjećanju. Njezin život bio je ispričan u starim fotoalbumima, koji ne pričaju samo priču njihove obitelji, nego cijeloga mjesta, pa i Cipra.

Fotografije su svjedočanstvo života koje se nagledalo i doživjelo smrti, ratove, izbjeglištvo... Pored fotografija, tu su isječci iz novina, recepti, dječji crteži, narodne pjesme, basne... I, naravno, gomila i gomila fotografija iz obiteljskog albuma u kojima se traže brojni odgovori - tko su ti ljudi, jesu li bitni, jesu li bitni događaji u kojima su fotografirani, gdje su nastale fotografije i zašto baš tad, koje je godišnje doba bilo kad su se slikali... Georgiu je u jednom intervjuu rekao da je imao ideju o hrpi priča i da mu se ideja o fotoalbumima naprosto u jednom trenutku otvorila, a on je odmah počeo raditi na njoj. “Osobno su me uvijek zanimale priče svakodnevnih ljudi, koji vjerojatno nikad neće imati priliku napisati svoju priču. Kako žive, kako se vole, kako se suočavaju sa svakim novim danom, boli, boje li se smrti, kako umiru, koje su im strasti... Mi se svi svaki dan suočavamo s tim stvarima. Kao što i sama knjiga kaže, svi naši albumi imaju slične fotografije i priče te nam se zato tuđe priče često čine toliko poznate. Ako se nakon čitanja ove knjige čitatelju nameću neka pitanja, onda znam da je vrijedilo ovo napisati”, rekao je Georgiu. Zato i napominje da ovo nije njegova autobiografska knjiga, ali bi vrlo lako mogla i biti. Georgiu kaže da mu nije ispočetka namjera bila napraviti knjigu u kojoj priča priču kroz obiteljske fotografije. Međutim, materijal koji je dobio ga je zapravo gurnuo u taj ne baš svakidaš- nji način pisanja, unatoč tomu što postavljanje ovakve forme za čitanje nije bilo jednostavno.