Sedamdesetih je godina jugoslavenska kinematografija još bila čedna. Tu i tamo provirio bi pokoji komad mesa, kod Žike Pavlovića je bilo “ševkanja”, u Sloveniji su snimili “Maškeradu”, ali sve je išlo polako. Zapad još nije bio razularen, ali je probijao led. U kinima se 1972. godine pojavio “Posljednji tango u Parizu”, šokantan film od kojega se glavna glumica, Marija Schneider, nije oporavila cijeli život. Sljedeće godine završio je rat u Vijetnamu, američki vojnoindustrijski kompleks je izgubio rat, dobila su ga djeca cvijeća i hipi pokret, a onda se 1974. na platnima pojavio film “Emmanuelle”.

Bila je to mlada, gracilna Francuskinja koja dolazi u Bangkok kod muža, ambasadora, pa se u slobodoumnom društvu upušta u niz seksualnih pustolovina s oba spola. “Emmanuellea” se savršeno uklopila u okvire bunta koji je prožeo cijelu postvijetnamsku epohu. Istoimeni roman Emmanuelle Arsan pretočen u film u režiji modnoga fotografa Justa Jaeckina poharao je kino dvorane, postavši ogledni primjerak “seksploatacije”. U francuska kina pripušten je bez poteškoća. Francuskom je kulturom, naime, upravljao neki liberalni ministar koji nije imao poteškoća sa slobodnim scenama, čak ni s onom najopscenijom, u kojoj bangkonška striptizeta puši cigaretu iz vlastite vagine. Nekoliko stotina godina prije, Giovani Giacommo Casanova, Chevaliere du Seingalt, u “Povijesti mog života” naredao je desetke takvih scena - pri čemu ga je pretekao slavni markiz De Sade, briljantni filozof trošnosti našeg svijeta, upamćen kao seksualni manijak koji je život skončao u ludnici. No nije isto pisati knjige i snimati filmove. Komercijalni uspjeh “Emmanuelle” potaknuo je stvaranje novih standarda eksplicitnosti erotskih sadržaja u francuskoj kinematografiji, pa su Francuzi godinu dana nakon prikazivanja “Emmanuelle” pornografiji dali pravo građanstva. Jugoslavenske komisije film je, međutim, namučio kao vrag grešnu dušu: pune četiri godine nisu znali što bi s njim, da bi dozvolu za prikazivanje dobio tek 1978., možda baš zbog te cigarete. Napastovanje iz Tanga u Jugi je lakše prošlo, valjda se patrijarhalnim cenzorima ta stvar činila prihvatljivijom, ako već ne i normalnom - ili možda poželjnom...

Producent “Emmanuelle”, Yves Rousset-Rouard, nije krio da je ideju za film dobio zahvaljujući “Posljednjem tangu u Parizu”, koji je pokazao da se na maslacu može zgrnuti brdo novca, čak i ako niste vlasnik Lactalisa, poznate mljekarske industrije. Kontroverze koje su pratile film bile su samo dobrodošla besplatna reklama. Rousset-Rouard nije previše ni riskirao - glavnu ulogu nije dodijelio nekoj skupoj glumačkoj zvijezdi, nego slabo poznatoj, ali atraktivnoj nizozemskoj manekenki Silviji Krystel. Ubuduće će se to ime izgovarati s poštovanjem, kao drugo ime slobode i erosa.

Po Francuskoj se šaputalo kako je ‘Emmanuelle’ ljubavnica, ni manje ni više, nego Giscarda D’Estainga, predsjednika republike koji je uživao reputaciju šarmera i bio javno povezivan s nekoliko poznatih žena, mada nije potvrđeno da je Sylvia Kristel bila među njima. Ove su glasine često bile dio medijskih nagađanja, jer su oboje bili dio celebrity svijeta a moć je, kako je znanstveno zaključio Henry Kissinger, najveći afrodizijak - i djeluje obostrano

Alain Cuny, koji glumi Emmanuellina ljubavnika Marija, bio je jedini slavan glumac u filmu. U jednom intervjuu taj glumac s licem Jamesa Cagneya rekao je da je “ulogu u takvom filmu preuzeo u namjeri da iskaže svoj prezir prema korumpiranoj i licemjernoj francuskoj filmskoj industriji”. Film je ostvario učinak kulturne termonuklearne bombe. Nakon “Emmanuelle” uslijedila je cijela međunarodna epigonijada. Snimljen je nastavak “Emmanuelle antidjevica”, Talijani su snimili “Crnu Emmanuelle”, koju je glumila božanstvena Laura Gemser, a filmova koji su se oslonili na ovaj bilo je cijelo more.

To se osjetilo i u Jugoslaviji. Jugoslavenski su režiseri krajem sedamdesetih - nakon stanovitog vraćanja režima svim vrstama konzervativizma i ortodoksije - pomahnitali. Jedva da je bilo autora koji nedostatak erosa u životu nije kompenzirao viškom erotike na setu. Opravdanja su se lako nalazila: “povezanost erosa i tanatosa”, “skidanje glumice ima umjetničko opravdanje”, “pomicanje granica slobode” i tako dalje, i tako redom, svašta su se naši režiseri nabrbljali kako bi opravdali vlastiti voajerizam... Ovako napamet govoreći, razgolićavanje - ali i glumica i glumaca - imalo je smisaono i umjetničko opravdanje u malo djela, poput, recimo, “Ljepote poroka”, velikog Živka Nikolića.

Razlog? Pa radnja filma odvija se u nudističkom kampu - uvjerljiviji razlog teško je smisliti, ako ne snimamo raj s likovima Adame i Eve prije skidanja jabuke s drveta spoznaje. Taj je film (što je inače srpska, a ne crnogorska specijalnost) dobro prikazao sudar svjetova - ultrapatrijarhalnu brdsku Crnu Goru, u kojoj se starci ubijaju maljem, i Primorje, koje u petoj brzini hvata korak sa Zapadom. Film “Medeni mjesec” Nikole Babića bio je pak opisivan kao “prvi jugoslavenski pornić”, premda je, zapravo, ogoljavao kapitalističku klasu - pratajkune ili prototajkune - u nastajanju. Tim bi se predikatom mogla okititi cijela serija filmova, poput recimo “Haloe” Lordana Zafranovića. Kasne osamdesete bile su razdoblje neviđene slobode i kreativnosti, kakvu ni prije ni kasnije nismo vidjeli i kakvu više nikad nećemo doživjeti. Društvo, politika, film, muzika... - sve je bilo idilično, kako samo u djetinjstvu može biti.

A onda su došle devedesete. Takozvani kotač povijesti se na ovim prostorima vratio unatrag. Nacionalni mitovi i povratak Crkvi, više konjunkturan nego stvaran, proizveli su novu konzervativnost koje se dugo nismo mogli riješiti. Svijet je, međutim, išao prema ukidanju svih tabua.

Emmanuelle se sada vraća u filmu 'Emmanuelle - senzualna osveta'. Glumi je Francuskinja Noemie Merlant. 

Pogledajte trailer: