Ako je itko u konzervativnom međuratnom američkom društvu još kao mali trebao stradati kao protuha, propalitet najgore vrste, bio je to Louis Zamperini. Umjesto toga on je izrastao u briljantna atletičara. Sa samo 19 godina plijenio je pozornost, na Olimpijskim igrama u Berlinu i nesumnjivo bi postavio najmanje jedan svjetski rekord u trčanju na srednjim prugama, da ga Drugi svjetski rat nije “usisao” u bombarder. Postavio je, međutim, svjetski rekord u dužini preživljavanja na moru nakon pada njegova aviona u Tihi ocean, kao saveznički ratni heroj preživio je strahote u zarobljeništvu carskog Japana i na kraju svojim mučiteljima sve oprostio. Zamperinijev život bio je lud i divlji koliko je to bilo samo 20. stoljeće.

Zavolio je trčanje shvativši da najboljima plješću djevojke

Rođen 1917. roditeljima je prvi put pobjegao iz kuće sa samo dvije godine; gol i s upalom pluća. Samo malo poslije majci je bježao kroz vlak, da bi na kraju iz vlaka u vožnji čak i iskočio. Sve je preživio i rastao. S pet godina je propušio. S osam je počeo piti. Postao je šampion u krađama u gradiću Torranceu u Kaliforniji. Krao je hranu, alkohol, metal... Bio je totalna napast i nije bilo te kazne ili razgovora koji bi ga mogli dovesti u red. Usto je kao radničko dijete talijanskih doseljenika redovito dobivao batine od vršnjaka, u školi i izvan nje, ali je uvijek nastavljao prkositi.

Pa bi dobivao još batina. I tako je to išlo u krug. Njegov život ponukao je spisateljicu Lauru Hillenbrand da napiše njegovu biografiju (“Nesalomljivi”, u Hrvatskoj ju je izdao Profil), a u studenom prošle godine Angelina Jolie je na osnovi nje snimila i filmsku ratnu dramu. Mali, sitni Louis Zamperini bio je jezivo loš učenik, činilo se apsolutno bez dara za bilo što i punim gasom je srljao u totalnu propast do svoje 13. godine. 

Do tada je SAD već uvelike zahvatio val eugenike, pseudoznanosti o nužnosti istrebljenja slabih ili bolesnih, na kojoj su nacisti poslije izgradili Treći Reich. U SAD-u, doduše, nitko nikoga zbog toga nije ubijao, ali su sterilizirali mentalno zaostale, duševno bolesne i koga sve ne prema tom ključu, a 40 posto zatočenih u ustanovama za duševno zdravlje umiralo je. Shvativši što se događa, 13-godišnji Louis odlučio je da on neće biti mali Talijan na putu u popravni dom ili zatvor kojeg eugenika želi istrijebiti. Preko noći je stao dobivati petice uz pomoć dvije sestre i starijeg brata Petea koji je u gradiću bio oličenje svih ljudskih tjelesnih i duhovnih vrlina. Brat ga je uzeo pod svoje. Natjerao je Louisa da trči. Makar zbog djevojaka, zbog pljeska s tribina dojučerašnjem društvenom marginalcu, ako ne zbog zdravlja, i Louis je pomalo ukapirao. Trčanje mu je postalo smisao života, svakodnevna meditacija.

Između Goebbelsa i Jessea Owensa

Sa samo 16 godina srušio je kalifornijski juniorski državni rekord na jednu milju. Iste ga je godine i poboljšao za još osam sekundi. Više nije znao hodati, uvijek je trčao i uvijek je sve premoćno pobjeđivao. Sve je vodilo tome da se do 19. godine kvalificira na 1500 metara na OI u Berlinu. Ali je bio premlad, praktično još balav, fizički slabiji od starijih trkača. Nije išlo. A onda ga je brat nagovorio da pokuša na 5000 metara, gdje je konkurencija bila slabija, ali su trkači bili još snažniji. I uspio je. Pobijedio je u finalnoj kvalifikacijskoj utrci u kojoj je smršavio čak kilogram i pol i otputovao u Berlin. Kako je bio neviđeno balav, na njega je upravo očinski pazio sam Jesse Owens. Bio je premlad za medalju, ali je istrčao najbolji američki rezultat na 5000 metara, briljirao u posljednjem krugu i bio toliko primijećen da ga je nakon utrke Joseph Goebbels, “čovjek nalik na leš”, upoznao s Hitlerom. Njegovo vrijeme tek je dolazilo. Odnosno, došlo bi da se nacistički horor koji je tih dana u Berlinu Amerikancima bio redikulozan i komičan, koju godinu poslije nije razbuktao u Drugi svjetski rat. 

Olimpijske igre 1940. u Tokiju najprije su premještene u Helsinki, a potom i odgođene. Louis se fizički razbolio od  jada. A onda je pozvan u vojsku. Njega i još devetoricu kolega strpali su u B-24, “leteću ciglu”, “mrtvački sanduk” kojim su u studenome 1942. poslije obuke odletjeli na Havaje, mnogi od njih ususret svojoj sudbini. Louis je u avionu bio zadužen za izbacivanje bombi. Da bi se preživjelo tih godina i ostalo zdrav, vojnik je morao biti sve ono što je bio Louis; vrhunski atletičar u kojem čuči divlji deran koji se hrani dinamitom, a opet pametan, inteligentan i mudar. Pilot njihova aviona postao mu je prijatelj do groba; Russel Allen Phillips, Phil, s kojim je išao na zadatak eskadrile od 25 bombardera kad su tonama bombi preorali japansku zrakoplovnu bazu na otočiću Wake. Bušili su ih japanski lovci “zeroi” i protuavionska obrana. Bombarderi su im se kvarili u letu i padali. Njihovi su kolege čak i više ginuli u avionskim nesrećama svojih B-24 nego u borbi. 

Sudarali su se, eksplodirali pri slijetanju, padali su u Tihi ocean i uglavnom ih nisu nalazili jer bi ih ili rastrgali morski psi ili bi se utopili ili bi ih pobili Japanci ili... A oni koji su završavali u zarobljeništvu, često bi požalili što su preživjeli. Louis se do 26. godine nagledao smrti, raskomadanih kolega iz aviona, tisuće puta je bio siguran da je gotov, smrtni strah mu je postao svakodnevnica. Kad su u veljači 1943. bombardirali Nauru, koju su Japanci okupirali kao neprocjenjiv izvor fosfata, njihov bombarder okružili su projektili sa zemlje i “zeroi” i, prije nego što su ih mitraljesci iz bombardera ludom srećom uspjeli poskidati, tako su temeljito izbušili njihov B-24 da su na njemu u bazi u Funafutiju izbrojili 594 rupe. Jedva su se vratili izranjavani, iskidani gelerima i mecima, te poprskani kerozinom i uljem koji su šiktali na sve strane. Odmah potom preživjeli su bombardiranje svoje baze, iza kojeg su ostali deseci mrtvih i krateri duboki i do deset metara.

Preživjeli 47 dana na sirovim ribama i jednom sirovom albatrosu

Bombarder im nije stradao, ali je u prethodnoj borbi bio tako izbušen da je išao ravno u staro željezo. Ništa zato, dobili su drugi, još izraubaniji i u gorem stanju nego što je bio prvi iz kojega su se, svi osim jednog, jedva živi vratili. Do tog trenutka Louis i frendovi uglavnom su imali neviđenu sreću. Ali s novim avionom sreća ih je napustila. U svibnju 1943. poslali su ih u izviđanje za jednim od aviona nestalih nad
oceanom. Letjeli su stotinama kilometara na jug do otoka Palmyra kad su im otkazala dva motora. Srušili su se i odmah potonuli. Ludim čudom preživjeli su Louis, Phil i još jedan iz aviona. Imali su samo dva mala čamca na napuhavanje. Bez vode i hrane plutali su nošeni strujama na zapad. Sve što su imali bila je pokoja kap kiše i kakva riba koju bi nekako ulovili. Istodobno su se oko njih rojili morski psi i čekali, nekad ih čak i pokušavali prevrnuti. Trojica brodolomaca toliko su bila očajna i iscrpljena da su sirovog pojeli čak i jedno albatrosa koji im je sletio. A onda, 27. dana njihova plutanja po Tihom oceanu, napokon ih je spazio jedan avion, samo što je to bio japanski “zero”.

Čuvari u konclogorima uvijek su i svuda bili najgori gadovi u vojsci

Tako ih je temeljito izmitraljirao da je pilot bio siguran da su mrtvi. Ali nisu bili. Izgubili su jedan čamac, a na drugom su zakrpali rupe od metaka i nastavili dalje. Posljednjih dana treći im je kolega umro, da bi naposljetku 47. dana nabasali na japanski ratni brod kod Maršalovih otoka i završili u zarobljeništvu. Louisu i Philu više nije bilo ni posebno važno što ih je ugrabio japanski ratni brod, unatoč ozloglašenu zarobljeništvu. Veći dio japanske nacije u to je vrijeme bio krajnje indoktriniran idejama nacionalne veličine, rasne superiornosti i fanatično izdresiran na ideje o opstanku snažnih nad slabima. Slično kao i tadašnji europski fašistički i nacistički režimi. 

Ratne zarobljenike smatrali su stoga bijednicima koji su dopustili da ih zarobe, što se apsolutno kosilo s ideologijom fanatične odanosti caru i japanskom vojnom ekspanzionizmu. Ako je neki zarobljenik usto imao i čin, sramota je bila još i gora. U tom groznom vremenu japanske okupacijske snage po jugoistočnoj Aziji činile su neviđene pokolje. Nakon prvog savezničkog bombardiranja Japana 1942., samoubilačkog poteza zrakoplovstva SAD-a kako bi se Japanu uzdrmao i moral i osjećaj nepobjedivosti, posade su iz aviona iskakale iznad Kine. A kako ih nitko od Kineza nije htio odati japanskoj vojsci, ovi su ih u znak odmazde pobili čak 250.000. I to nije bila nikakva iznimka. Slične strahote proživljavali su i Korejci, Filipinci i drugi.

Japanci koji su bili na fronti zarobljenike su donekle poštovali

Stražari u logorima bili su moralni, intelektualni i emotivni talog vojske, kao što je uostalom bio slučaj u gotovo svim modernim ratovima posvuda. Batinali su ih, iživljavali se, ponižavali ih. Ipak, unatoč pritisku rasističke i nacionalističke indoktrinacije idejama nasilja, bilo je i čuvara i civila koji to nisu prihvaćali. Kriomice su zarobljenicima dobavljali hranu, svjesni da će otrpjeti i gore kazne nego zarobljeni saveznički vojnici ako ih uprava logora uhvati u pomaganju. U Louisovoj biografiji može se primijetiti i to da su japanski časnici koji su bili u bitkama, u pravilu sa zarobljenicima postupali korektnije, s određenim poštovanjem, kao prema vojnicima kao što su bili i oni sami. Na tragu nekakvog samurajskog kodeksa časti. 

Čak i obični japanski vojnici koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima, nakon ispada bijesa prema zarobljenicima i batinanja, znali su se poslije ispričavati. Jer i oni su se nagledali strahota i ginuli u tisućama, rat je i njima bio jeziv. Logore je, međutim, čuvao najgori ljudski šljam. Louis i Phil najprije su završili u logoru na atolu Kwajalein na Maršalovim otocima, gdje su ih držali kao ptice u drvenim krletkama i jezivo ih tukli. To su mjesto Amerikanci smatrali uopće najgorim za zarobljeništvo. Preživjeli su, pa su ih s nadiranjem Amerikanaca preko oceana, prebacili u logor Ofuna kod Yokohame u Japanu.

Batinanje se nastavilo i tu, ali uz barem nekakvu slobodu kretanja i uz nešto manje jeziv režim prehrane. I tu je bilo teških prebijanja, čak i medicinskih pokusa na zarobljenicima, ali su preživjeli i to da bi ih u rujnu 1944. prebacili u logor Omori na umjetnom otočiću u tokijskom zaljevu. Kad su mislili da je najgore prošlo, dopali su najozloglašenijem logorskom kaplaru u Japanu, Mutsuhirou Watanabeu, teško poremećenom sadistu, kojega su godinama nakon rata vlasti tražile kao ratnog zločinca, sve do američke amnestije tijekom Hladnog rata. Watanabe se posebno bio okomio na Louisa i svaki drugi dan ga prebijao tako teško da nitko nije vjerovao da bi Louis to mogao dulje preživjeti. Ne jednog savezničkog zarobljenika čuvari su zatukli batinama, posebno Watanabe. 

Logorski čuvari su krali hranu za zarobljenike koju je slala vojska. Zarobljenici su bili izgladnjeli kao u logorima smrti u Europi. Ropski su radili, umirali su od iscrpljenosti, dizenterije, skorbuta, beri-berija, upale pluća i, naravno, od batinanja. A što je rat odmicao, sve su češća i razornija bila bombardiranja obližnjeg Tokija. Američki bombarderi prelijetali su iznad logora. Logoraše je brinulo da bi ih čuvari u trenutku očaja zbog poraza mogli sve pobiti, što se znalo događati. Ali onda je u siječnju 1945. logorski kaplar Watanabe, kao prebrutalan čak i za zarobljenički logor u Japanu i očit psihopat, prebačen drugdje. Logorašima se probudila nada da bi ipak mogli preživjeti. Posebno je laknulo duboko traumatiziranom Louisu koji je svake noći sanjao Watanabea kako mu prijeti i batina ga. U ožujku 1945. svi su iz Tokija razorenog bombama i napalmom prevezeni u logor Naoetsu, zabit na zapadnoj obali Japana. Kad tamo, šok, kao upravitelj dočekao ih je - Watanabe s još gorom torturom i izgladnjivanjem. Sve do kapitulacije Japana nakon nuklearnih eksplozija nad Hirošimom i Nagasakijem. 

Naravno da je Louisa vojska SAD-a odavno bila proglasila mrtvim. Ali je ispalo da je on posljednji koji bi umro iako su do oslobađanja već mnogi bili ubijeni, a preživjeli su se pretvorili u žive kosture. Ti mladi izmrcvareni ljudi godinama su poslije u sebi nosili traume, pa tako i Louis. Imao je noćne more, propio se i stao potpuno propadati. Izgubljen u noćnoj mori, u snu je jednom umalo zadavio svoju suprugu. Koju godinu nakon rata, uhvatio se kako razmišlja o tome da su i ti njihovi zlostavljači, ljudi koje su nakon američke okupacije Japana vlasti naganjale kao ratne zločince i nerijetko ih vješale, i sami bili žrtve; samo indoktrinacije zločinačkim idejama, te da su u svojoj mržnji i nasilju ostali očajnih, razorenih duša. U tom trenutku, pričao je poslije Louis, osjetio je kako se njime širi mir koji će mu potrajati do njegove smrti u srpnju prošle godine. Za Watanabea se nakon rata mislilo da se 1945. ubio, da bi ga 1997. novinar TV kuće CBS pronašao i u jednoj emisiji pitao Louisa pred kamerama bi li se htio sresti s njim. Louis je isprva prihvatio. SAD je još na početku rata u Koreji zbog savezništva s Japanom amnestirao sve preživjele zločince, pa je Watanabe bio slobodan.

Uoči ZOI u Naganu trčao je s olimpijskom bakljom pored logora

Watanabe je postao uspješan i bogat, no kad je o zločinima bila riječ, krivio je rat i ispiranje mozga i nije priznao svoja zvjerstva. Naposljetku se Louis ipak odbio naći s njime. Samo mu je poslao poruku u kojoj mu je napisao da mu sve oprašta. Ipak je Louis bio pobjednik. Osjećao je da je svog ratnog demona davno izbacio iz sebe, da je u stanju opet živjeti sretno. Uoči Zimskih olimpijskih igara u Naganu 1998., nosio je olimpijski plamen. Imao je već 81 godinu kada je opušteno trčao s bakljom pored logora u Japanu u kojem je robovao. Bio je sretan i slobodan i mnogi bi mu pozavidjeli na tome.