Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, Tko je tko u NDH i sl.) skinuti barem dio magle s tih 10 dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i živote ljudi na njima.

DESETI TRAVNJA, POSLIJEPODNE: PROGLAŠENJE NDH! KAKO SU PIJANI BILI, KAKO SU SE TUKLI...

Četvrtak, 10. travnja, 100. dan u godini, katolici Veliki četvrtak, pravoslavni Hilarij, sunce izlazi u 5.22 sati...

Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Ali to još nitko ne zna, osim Slavka Kvaternika i njegovih najbližih pouzdanika. Koliko god sam čin u mašti ocvalog austrougarskog časnika predstavljao veličanstveni husarski juriš (Kvaternik je, to je Krleža dobro uočio, čovjek sklon operetnoj patetici), taj mu juriš malo vrijedi bez publike. Uz to (kako su ga učili na kasarnskim špacirunzima), treba biti i legalist, barem formalno. Treba dobiti nekakav legitimitet. A gospodar legitimnosti u tom je trenutku samo jedan i zove se Vladko Maček.

"Razgovarao sam poslije objeda u svom radnom kabinetu s Košutićem što bismo imali učiniti za vrijeme njemačke okupacije sa stranačkim novinama, jednim dnevnikom i jednim tjednikom. Složili smo se u tome da je najpametnije jedno i drugo odmah obustaviti, radije nego pisati po diktatu okupatora. Spremio sam se da odmah odem u Kupinec, kad su došla u sobu dva Nijemca. Jedan je bio već otprije mi poznati ing. Dorfler, industrijalac, koji je vršio za neku austrijsku firmu istraživanja o iskorištavanju vodenih snaga u gorovitim dijelovima Hrvatske. Drugom sam zaboravio ime. Oni su mi rekli da je njemačka vojna snaga predala u Hrvatskoj vlast u ruke bivšem austrougarskom pukovniku Slavku Kvaterniku, koji da je u skladu s intencijama njemačkog Reicha proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tražili su od mene da mu predam i 'vodstvo' Hrvatske seljačke stranke i hrvatskog naroda. Ja sam im odgovorio da Nijemci pod okupacijom mogu predati vlast kome hoće, Hrvatska pak seljačka stranka i hrvatski narod nisu moje vlasništvo, koje bih mogao nekome predavati ili ne predavati. Hrvatski narod i Hrvatska seljačka stranka ne pripadaju meni - nego ja pripadam njima. Od dužnosti koju mi je hrvatski narod nakon smrti Stjepana Radića povjerio može me samo narod osloboditi. Nakon duljeg natezanja sporazumjeli smo se tako da ću narod obavijestiti o tome da je njemačka vojska zauzela Zagreb i veći dio Hrvatske te predala vlast pukovniku Kvaterniku, pa narodu ne preostaje ništa drugo nego da se tom faktu pokori. Nakon toga pozvali su telefonski pukovnika Kvaternika, komu sam predao u tom smislu vlastoručno pisanu izjavu", piše Maček.

MILOVAN ŽANIĆ (1882. - 1946.)

Milovan Žanić rođen je 17. svibnja 1882. u Senju. Bio je odvjetnik i političar, jedan od članova uže skupine koja je formirala prve institucije NDH. Pravo je završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Supotpisivao je rasne zakone i bio prvi koji je potpisao zakonsku odredbu o ukidanju ćirilice na prostoru NDH. Zbog sukoba s politikom Ante Pavelića približio se HSS-u. Na Uskrs 1945. odbio je odlikovanje. U emigraciju u Austriju otišao je u svibnju 1945., a potom u Italiju, gdje je 1. kolovoza 1946. umro u logoru Fermo.

DUŠAN ŽANKO (1904. - 1980.)

Dušan Žanko rođen je 10. studenoga 1904. u Trilju. Bio je književnik, kazališni djelatnik i diplomat. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je opću i nacionalnu povijest. Nakon proglašenja NDH imenovan je za intendanta Hrvatskog državnog kazališta, što je ostao do 10. rujna 1943. U kazalištu su mnogi žigosani umjetnici u njemu našli zaštitnika - među njima Dubajićevi, Binički, Vujatović, Stojković, Bela Krleža, Afrić, Rakuša, Cilić i Gavella. Početkom svibnja 1945. otišao je u izbjeglištvo, a gotovo dvije godine bio je zapovjednik logora Fermo kraj Ancone. Od 1961. predavao je na Agronomskom fakultetu Središnjeg sveučilišta u Caracasu. Umro je 23. siječnja 1980. u Caracasu.

NOVINE SE PRESTROJAVAJU

Dok se u Banskim dvorima i Mačekovu stanu odvija velika povijest, koja će završiti lošim i malim računima, u redakciji Obzora odvija se manja drama. Ili možda veća...

"Naglo se rastvorila vrata. Maixnerovo je lice pepeljasto, sijeda mu kosa daje izraz klonulog starca. Grčevito mirne geste kao u marionete. Svi smo marionete.

- ?

- Od sada je Petković predstavnik Tipografijine štampe. Već se mijenja 'glava' Obzora. Neka on daje dalje direktive. Ja sam demisionirao.

Grčevitim, mirnim korakom odlazi u bivšu Dežmanovu i bivšu svoju sobu.

- Morat ćemo i mi mijenjati glavu - primjećuje Golik.

Sliježem ramenima.

Kao vihor uletio je Petković u sobu. Zaznojen i crven. Kao potkresana krila lepršaju mu krila kaputa.

- Treba uvodni članak... onako... Članak u očekivanju 'slobodne Hrvatske'... Čim prije treba listom na ulicu", piše Josip Horvat u "Zapisima iz nepovrata: Preživjeti u Zagrebu 1941. - 1945.".

Uskoro će sve te novine zamijeniti jedne pod strogom kontrolom ustaša - Hrvatski narod. Novi šef Patković već će isti dan obući ustašku uniformu i postati šef u policiji, a to mu je, kao starom austrijskom žandaru, oduvijek bio san. Kakve novine, kakvi bakrači. Više nikad se neće u redakciji ni pojaviti.

"BILO JE I CVEĆA, ALI NE TAK' MASOVNO KAK' SE PODMEĆE"

Je li sve teklo tako elegantno, kao u bečkoj opereti? Nekako se ne čini vjerojatnim. Nažalost, svjedoci su skončali u ustaškom teroru prije nego što su uspjeli ispričati priču.

"Nekoliko mjeseci kasnije sretoh slučajno - prijateljski susreti u NDH bili su uvijek slučajni i kratki jer nevidljive oči gledahu, a nevidljive uši slušahu - Ivu Šrepla, speakera Radio-Zagreba.

- Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovijedati kako je to bilo s proglašenjem NDH. Nevjerojatno. I tragično i komično. Nadasve tužno. Kako su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to znaš, da zapišeš za historiju.

Dobri Ivo Šrepl nikad mi nije dospio ispripovijedati kako je preko radija proglašena NDH. Zaglavio je u Lepoglavi pred svršetak ustaškog terora", piše Josip Horvat.

Slavko Kvaternik ostvario je svoj san. Proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku, doduše u ime poglavnika s kojim mu se vlastiti sin već godinama vucara po nekakvim Italijama. Sve se to događa dok prvi njemački tenkovi nadiru Ilicom prema trgu.

"U četvrtak, 10. travnja, između 14 i 15 sati, u Zagreb su iz smjera Črnomerca ušla prva blindirana kola i, prošavši kroz Ilicu, stigla do Jelačićeva trga. S prozora su žene dobacivale cvijeće i pljeskale okupatorima. Moj šogor i drugi građani krenuli su u smjeru srpske granice hrleći obavijestiti svoje drugove po oružju o prijetećoj opasnosti i okupaciji Zagreba. No nisu mu povjerovali. Morao je, štoviše, provesti nekoliko sati u zatvoru, okrivljen da je 'proširio alarmantne vijesti'. Poslije je, međutim, uspio nekako dospjeti do Dubrovnika, gdje su mu se već nalazile žena i kći; svega nekoliko tjedana nakon toga svjedočio je i bombardiranju Sarajeva, u kojem je i ranjen. U Zagrebu su u međuvremenu sve kasarne u samo nekoliko sati zauzeli njemački vojnici, koji su bili savršeno organizirani te im stoga nije bila potrebna pomoć građana. Brzo su zaposjeli cijelo područje grada, savršeno su poznavali gradsku topografiju, a mnogi su od njih govorili i hrvatski. Peta kolona odlično je obavila posao!" sjeća se Medee Brukner u knjizi Paula Schreinera "Spašeni iz Zagreba - sjećanje troje preživjelih srodnika na hrvatski Holokaust".

Tito se zatječe na ulici: ogorčen je prizorom - bahati pobjednici u trijumfu prolaze ulicama, popriličan broj ljudi ih pozdravlja. Tito se sklanja ka prijatelju, u obiteljsku kuću na Trešnjevci. Koji dan poslije, pod dojmom tih događaja, piše letak: "Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti, hrvatski narode".

Posjednik partijske knjižice broj dva Aleksandar Ranković nešto trezvenije opisuje događaje.

"(...) bio sam na Jelačićevu placu. Primetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, a da su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima cveće i pomorandže."

Isto tvrdi i tadašnji baletan HNK Žorž Skirigin, koji će se uskoro pridružiti partizanima, gdje će postati autor glasovitih fotografija: "Video sam ulazak Nemaca u Zagreb... Išli su Ilicom. Bilo je i cveća... Ne tako masovno, kao što se podmeće, ali bilo je...".

FRANJO WÖLFL (1918. - 1987.)

Franjo Wölfl rođen je 18. svibnja 1918. u Zagrebu. Bio je jedan od najplodnijih strijelaca u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog nogometa, poznat po nadimku "Mara". Nogomet je počeo igrati s 13 godina u najmlađoj momčadi zagrebačkog HŠK Concordia, gdje je igrao od 1930. do 1934., kad je prešao u SK Viktoriju iz Plzeňa. U Zagreb se vratio 1937., pristupio Građanskom, gdje je igrao do 1945., a nakon toga bio član Dinama do kraja igračke karijere 1954. Za reprezentaciju Banovine Hrvatske odigrao je četiri utakmice 1940., a za reprezentaciju NDH od 1941. do 1945. godine 14 utakmica i bio najbolji strijelac s 12 postignutih golova. Umro je 8. srpnja 1987. u Zagrebu.

BLAŽENIKOVI DOJMOVI

Kardinal Stepinac nije nimalo optimističan. Sluti da prave, krvave nevolje tek počinju.

"Veliki Četvrtak. Današnji dan je prekretnica u životu hrvatskog naroda. Jugoslavija se raspala, a Hrvatska postaje nezavisnom državom. Zapovjedništvo vojske napustilo grad, a isto tako i ban Šubašić sa svojim nekim ljudima, dok je ostavio kao svoga zamjenika odjelnog predstojnika dra Žilića. Ustaše se sve više pripremaju i pomalo preuzimaju vlast. Upravo su bile lamentacije u prvostolnoj crkvi kad je ušla njemačka vojska u grad, a neposredno prije toga proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. O najnovijim događajima izvijestio je nadbiskupa nakon svršenih lamentacija, kojima je i nadbiskup prisustvovao, svećenik Cvetan. Narod je proglašenje primio s velikim oduševljenjem te su bile odmah izvješene hrvatske zastave. Isto tako narod je njemačkoj vojsci priredio srdačan doček. Cecelja mi reče 1941. pred katedralom prigodom dolaska Nijemaca: Sve je svršeno. Mislio je reći: Gotovo je i u redu. A ja mu jednako kratko odgovorim: Sada je počelo!".

ANTUN VRBAN (1908. - 1948.)

Antun Vrban rođen je 15. siječnja 1908. u Pejakuši kraj Karlobaga, a umro 31. kolovoza 1948. u Zagrebu. Bio je ustaški časnik, jedan od onih koji su svoje dužnosti u logorskom sustavu NDH obavljali izravno na terenu, a njegovo je ime ostalo zapisano među onima odgovornima za stradanja tisuća ljudi. Po uspostavi NDH pristupio je Ustaškoj vojnici. Krajem lipnja 1941. upućen je za zapovjednika logora na Pagu, odakle je ubrzo premješten u Jasenovac, gdje je postao zapovjednik muškog dijela logora. Potom je premješten u Staru Gradišku, gdje je postao član uprave logora i Komisije za primanje i otpremanje zatočenika u druge logore. Za njegova obavljanja tih dužnosti u logorima su stradale tisuće ljudi. Na suđenju 1948. godine priznao je da je osobno sudjelovao u likvidacijama djece, uključujući trovanje 63 bolesne djece ciklonom B.

"Učestvovao sam u masovnom ubijanju u Staroj Gradišci, ne znam točno kojeg mjeseca, u zimi, u siječnju ili početkom veljače 1942. godine. Pobijeno je 150, a možda i više Ciganaca i Ciganki", odgovorio je Vrban.

"Kako ste vršili ubijanje Ciganaca?"

"U ležećem stavu. Odvodili su ih i ubijali željeznim polugama, šipkama. Bilo je mnogo prisutnih, a među njima Luburić i Brkljačić."

Kasnije je opisao kako je slao logoraše na rad u Njemačku. Isprva se slalo sve zatočene.

"Poslije se slalo samo sposobne muškarce i žene", rekao je,

"Što je bilo ako su te žene imale djecu?"

"Oduzimala su se djeca."

"Što ste radili s tom djecom?"

"Ta djeca su određivana za domove u Sisku, Zagrebu, Jaškom i Feričancima, a slabu djecu ja sam otrovao", rekao je Ante Vrban ljubazno.

"Kako ste ih otrovali?"

"Odveli smo ih u jednu sobu, nije bila velika, ni četiri na četiri metra, ondje sam bacio plin."

"Kakav?"

"Ciklon."

"Koliko je moglo biti te djece?"

"Djece je otrovano samo šezdeset troje."

"Kako su velika, kako su stara bila ta djeca?"

"Bilo ih je od dvije do deset godina. Možda i dvanaest godina", precizirao je.

Vrhovni sud NRH u Zagrebu osudio ga je 27. kolovoza 1948. na smrt.

MOMČILO ĐUJIĆ (1907. - 1999.)

Momčilo Đujić rođen je 27. veljače 1907. u Kovačiću kraj Knina, a umro 11. rujna 1999. u San Diegu u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je pravoslavni svećenik, četnički vojvoda i zapovjednik Dinarske četničke divizije. Započeo je kao seoski paroh, a završio kao simbol četničkog terora nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Povremeno je održavao veze s vlastima NDH, kao i s njemačkim vlastima u Hrvatskoj. S Dinarskom divizijom sudjelovao je u nizu akcija protiv partizana. Pod njegovim zapovjedništvom četnici su počinili mnoge zločine nad hrvatskim pučanstvom, među kojima se osobito ističe pokolj u Gatima 1. listopada 1942., kad je ubijeno 96 osoba, među njima i osmero djece. Četnici pod njegovim zapovjedništvom počinili su zločine i nad Srbima koji nisu prihvaćali četništvo.

U prosincu 1944., uz poglavnikovo odobrenje, prebacio je Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, gdje se u svibnju 1945. u okolini Soče predala zapadnim saveznicima. Uhićen je i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, ali je uspio izbjeći izručenje jugoslavenskim vlastima, dijelom zahvaljujući pomoći feldmaršala Harolda Alexandera. Godine 1949. preselio se u SAD, gdje je organizirao i predvodio Pokret srpskih četnika Ravne gore, a bio je i urednik časopisa Svetosavlje. Tijekom devedesetih ideološki je utjecao na obnovu četničkog pokreta u Hrvatskoj i materijalno pomagao oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske. Umro je u San Diegu 1999.

"NIJEMCI", POVIKAO JE NETKO

Život se fatalno promijenio. Da ništa neće biti isto, već se znalo, novine su taj dan donijele crticu o novom normalnom - "Tri dana novog života". Promijenilo se vrijeme lijeganja i ustajanja. Ljudi nekad prije nisu išli leći, a kući nisu dolazili ako barem malo nisu bili u gostionici, ako nisu barem malo kod Žnidaršića raspravljali o Abesiniji. Sad sjede u 9 u sobi, a u 10 već spavaju snom pravednika. Nekad se ludilo radi ostavljanja prašine na parketu, sad kad se trči u podrum svako malo to je sasvim O.K., više ne smetaju zamazani prozori, prije je bilo užasno zakasniti pola sata na nešto, sad je to sasvim razumljivo...

"Negdje su se zalupila vrata. Netko žuri hodnikom. Na Barthuovom trgu trče neki ljudi. Kroz zatvorene prozore prodire odnekud bruj ljudskih glasova. Sve jači. Ljudi po trgu trče smiješno u svim pravcima kao zaplašena pilad. Ljudske je glasove nadjačao metalni štropot. Negdje sasvim blizu padaju hici. Od metalnog štropota sve vibrira. Četvrt je četiri. Nebo. Zamagljeno, gotovo mrak.

'Nijemci!', viče netko u hodniku.

Naglo rastvorismo prozorčić prema Ilici. Tamo kao da se bacaka neka siva neman u agoniji ili orgazmu (svaki je orgazam i agonija zanosa). Protegnuto rikanje. Opet hici.

'Pucaju na engleski konzulat', viče netko s trga.

Dim ili prašina polagano kulja. Rezak zvek zarezao se u nerve, zaglušivši sve. Projurio je prvi njemački teški tenk. Uzeo sam šešir i kaput i brijući zidove pustih ulica otišao kući. Jutarnji list, kao ni Obzor, više nije izišao....

Tako se ulaska Nijemaca i kraja svih zagrebačkih novina prisjetio veliki Josip Horvat.

TIN UJEVIĆ (1891. - 1955.)

Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Bio je pjesnik, esejist, feljtonist i prevoditelj, jedan od najvećih imena hrvatske književnosti 20. stoljeća. Poslije atentata na bana Slavka Cuvaja 1912. djelovao je prema idejama Ujedinjene nacionalističke omladine. Više je puta zatvaran. Prijelomno razdoblje njegova života, i u političkom smislu i u odnosu na njegov pjesnički opus, omeđeno je boravkom u Parizu, od kraja 1913. do svibnja 1919., kad se vratio u Zagreb. Od 1920. do 1926. živio je u Beogradu, potom u Splitu, Zagrebu te iznova u Beogradu i Splitu. Od 1930. do 1937. živio je u Sarajevu, tri godine ponovno u Splitu, a od 1940. do kraja života u Zagrebu.

Pisao je stihove, eseje, feljtone, kraće prozne zapise, studije o stranim i domaćim autorima i filozofske rasprave. Prevodio je s više (osam) jezika. Najvažnije knjige su mu "Lelek sebra" (1920.), "Kolajna" (1926.), "Auto na korzu" (1932.), "Ojađeno zvono" (1933.), "Ljudi za vratima gostionice" (1938.), "Skalpel kaosa" (1938.), "Žedan kamen na studencu" (1954.), "Mamurluci i pobješnjela krava" (1956.) i "Mudre i lude djevice" (1957.). Sabrana djela u 17 svezaka objavljena su od 1963. do 1967. Kad je 1941. uspostavljena NDH, Ujević je radio u listu Pravica. Kako je list izlazio samo do 1. lipnja, ostao je bez namještenja. U Hrvatskom narodu objavio je 9. srpnja 1941. feljtonsko-autobiografski prilog "Mojih prvih pedeset". Uskoro se zaposlio u agenciji Velebit, poslije u Hrvatskom dojavnom uredu Croatia, informativnoj agenciji NDH. U toj je agenciji radio kao novinar i prevoditelj vijesti s više jezika. Nije se bavio politikom. Od Ministarstva oružanih snaga dobio je poštedu, s obzirom na to da je već sredinom 1941. navršio 50 godina. Tijekom NDH objavljivao je uglavnom pjesme, prozne i feljtonističke priloge. Od 1941. do 1945. nije objavio nijednu zbirku stihova. U kolovozu 1944. nudio je Josipu Benešiću rukopise svojih zbirki "Žedan kamen na studencu" i "Gromko zvono" (kako je preimenovao zbirku "Ojađeno zvono"). Knjige tad nisu objavljene, a nakon deset godina tiskan je "Žedan kamen na studencu". Poslije napuštanja stana na Mažuranićevu trgu 4, uselio se u uredske prostorije HIBZ-a, u sobicu, bivšu kupaonicu u Berislavićevoj ulici 2. Tu je stanovao sve do rane jeseni 1945. Nakon sloma NDH, Sud časti DKH osudio ga je bez ikakva saslušanja na pet godina zabrane objavljivanja. Potkraj 1950. Savez književnika Jugoslavije pod predsjedavanjem Ive Andrića obavijestio je Tina da je primljen u Savez i hrvatsko književničko udruženje.