"Promjene su, dakako, suština urbanog života. Nijedan uspješan grad nije se sveo na muzej vlastite prošlosti." - Solun, grad duhova - Kršćani, muslimani i Židovi (1430. -1950.), Mark Mazower, Fraktura, Zaprešić 2025.

Je li uopće moguće napisati povijest jednoga grada? Mislim, naravno da jest. Ali napisati povijest prožetu životom, ne pustim dokumentima, odlukama, opsadama, ratovima, požarima, zarazama, arhitekturi… Je li to moguće? Pogotovo ako znamo da povijest grada čini sve to, ali još više ono, možda i presudno, što se događalo između tih velebnih građevina (koje, uostalom, nestaju kao i sve drugo) u vrijeme ratova, nakon donošenja odluka… Povijest grada ipak je, na neki način, više ljubavna, sentimentalna priča, nego što su to neke druge povijesti. Ono što kuca između zidina važnije je od zidina samih. Pa je li to prepričljivo? I ako jest, treba li o tome pisati povijest ili književnost?

Nemam odgovore na ova pitanja, ali čini mi se da ih Mark Mazower ima. Njegova knjiga "Solun, grad duhova – Kršćani, muslimani i Židovi 1430. – 1950." povijest je jednoga grada ispričana, prije svega, do u detalje povijesno (rekao bih znanstveno), ali ujedno nastoji biti ljubavna priča o jednom gradu. U tom vrlo tankom procjepu, gdje se povijest sastaje s, ha, treba to reći, književnošću, nastaje priča o pet stoljeća Soluna. Grada koji je tu, koji je velik i važan (veći nego što je nekad bio, ali jednako tako manje važan nego što je nekad bio), ali ga ujedno nema. Barem ne ovog o kojemu Mazower piše. "Grad duhova" o kojemu autor priča jednostavno više ne postoji, nestao je u zloslutnom 20. stoljeću kad se, prvo nakon Velikog rata, koji će prvo biti Veliki, a onda postati Prvi svjetski rat, brutalno raseljava stanovništvo - Turci, odnosno muslimani - a zatim, kad u Drugom svjetskom ratu Nijemci iz grada deportiraju Židove. Zato je Mazower zakinut, unatoč obilju dokumenata, zapisa različite vrste - od poezije, kronika, knjiga, špijunskih izvještaja, trgovačkih ugovora, carskih edikata - za brojna sjećanja koja nose oni čije su se obiteljske priče i legende s gradom stopile, a koji i dalje žive taj grad.

Zato Solun u njegovoj knjizi nosi taj naziv "grad duhova", on je živ i vibrantan, dapače bučan je, raste, ali njegova povijest ostavljena je duhovima. Unatoč tome Mazower uspijeva povijest "grada duhova" prenijeti na papir, pa čak i u onom dijelu - a to su obično stvari koje će čitatelja najviše emocionalno dojmiti i predočiti mu grad i njegovu povijest - koji dokumenti i zapisi tek površno ili nikako pokrivaju. Gradska povijest, za razliku od drugih povijesti, često je istinitija u sjećanjima nego u onome što je zapisano, čak i kad su ta sjećanja s vremenom prerasla u legende i mitove, u interne priče koje se govore za obiteljskim ručkom poput nekog rituala čija se točna pravila i povijest ne znaju. Veličanstvena povijest jednog veličanstvenoga grada i knjiga koju svakako treba pročitati.

Iako je riječ o povijesti pet stoljeća Soluna, od osmanlijskog osvajanja grada do 1950. godine, Solun ima mnogo dulju povijest. Možda je to jedina zamjerka knjizi, taj, relativno, kratki pregled "pretpovijesti" Soluna u vrijeme antičke Grčke, Rima i kasnije Istočnog Rima, odnosno Bizanta. Ali mora se priznati da bi to tad bila sasvim druga knjiga, koja bi vjerojatno više bila ona "prava povijest" lišena bilo kakvog sjećanja.

Ono s čim se Mark Mazower susreće u svojoj povijesti Soluna i što, rekao bih, više nego uspješno prevladava, jest to što grad o kojem piše više ne postoji. Pa čak je i njegova arhitektura, građevine koje su ga nekad činile i bitno određivale, bitno izmijenjena, onako kako se živi gradovi mijenjaju, radeći prolaz suvremenosti i današnjici, često ubijajući, što namjerno što nenamjerno, dio svoje prošlosti. Na neki način, Solun o kojem on piše živi samo u njegovoj knjizi ili drugim knjigama iz kojih se nadahnjuje i njegova, a opet, to je i živ grad koji živi i danas, no u njemu obitavaju i ti duhovi o kojima Mazower piše.

Obilje detalja kojim nas Mazower uvodi u svaki dio povijesti grada jednostavno je fascinantno, a on crpi iz svih izvora koji su mu dostupni. Ne zamarajući nas nepotrebnim detaljima nego, upravo suprotno, iz svih tih "nepotrebnih" detalja čini priču koja nije samo povijest jednoga grada nego i njegovo sjećanje, neprestano ulazeći na područje književnosti, iako si nikad ne dopušta slobodu da se udalji iz područja povijesti. To knjigu čini zanimljivijom, napetom, na trenutke vrlo potresnom, a u nekim dijelovima iznimno zabavnom. To su već vještine pisca, a ne vještine povjesničara. Ali, s druge strane, zašto bi trebala postojati razdjelnica između ta dva pojma?! Povijest Soluna podjednako je povijest kršćana, muslimana i Židova, koja je u tom gradu, možda i ponajviše – istodobno – prožeta i razdvojena.

Veličanstvena knjiga koju ne treba čitati s razumijevanjem, već joj se jednostavno treba prepustiti hvatajući iz nje ono što je vrijeme pojelo i pregazilo i ostavilo sjećanjima da gradi priče.

"Temeljni problem - zajednički je povjesničarima i njihovoj javnosti - jest pridavanje suprotstavljenih, pa i proturječnih značenja jednom te istom događaju: oni doživljavaju povijest kao igru nulte sume, kada se prednost jednih postiže patnjom drugih, odnosno poraz prvih postaje pobjeda drugih." - Solun, grad duhova - Kršćani, muslimani i Židovi (1430. - 1950.), Mark Mazower, Fraktura, Zaprešić 2025.