Tamno muško odijelo, bijela košulja, u lijevoj ruci slikarski kist. Oči ispod tamne kose zamagljene su. Na toj slici nema mnogo mjesta za očekivanja građanskoga svijeta u kojemu je nastala, za pouke o pristojnosti, poželjnoj ženstvenosti i životnome putu kojim bi trebala krenuti dobro odgojena kći uglednoga oca. Godina je 1910., a Nasta Rojc slika sebe na način koji bi mogao sablazniti javnost njezina vremena. U muškom odjelu. Čak 13 godina poslije američka slikarica Romaine Brooks naslikat će svoj znameniti autoportret u tamnoj odjeći i cilindru, jedno od prepoznatljivih djela povijesti umjetnosti koje je ženama postupno davalo pravo da same odrede kako će biti prikazane. Smithsonian American Art Museum, koji čuva taj rad, nedvojbeno ga datira u 1923. godinu. Pred promatračem je samouvjerena figura, iza nje zagonetna pozadina nalik ruševinama, a njezina odjeća postaje dijelom iskaza o osobnosti koju nije moguće ugurati u propisani ženski kalup. Iako u brojnim povijesnim udžbenicima i danas stoji kako je prvi drag autoportret naslikala Brooks, činjenica je da je hrvatska slikarica takav slikarski ''prijestup'' učinila puno prije nje. I ne samo to. Prije nego što će Brooks svijetu predstaviti svoje djelo, Nasta Rojc, nakon spomenutog Autoportreta s kistom iz 1910., naslikala je još nekoliko autoportreta na kojima je u muškom odijelu ili bar elementima istoga. Godine 1912. nastao je tako Autoportret s puškom na kojem Rojc nosi žensko lovačko odijelo, a na desnom ramenu drži pušku. I dok suknja na tom autoportretu ostavlja mogućnost rasprave je li riječ o dragu ili ne, dvije godine kasnije nastat će Simbolistički autoportret, koji su likovni kritičari nesumnjivo ocijenili kao drag. Na njemu Rojc nosi tamno odijelo s kravatom, ima i šešir, a na poleđini je ostavila znakovitu poruku: ''Ja borac. Ja.'' Godine 1922. naslikala je Autoportret s konjem na kojem, kako i govori naziv slike, stoji uz konja, ponovno u odijelu, a u ruci drži jahaći bič. ''Koketiranje'' s muškom odjećom za Rojc nije bilo slučajno. Priča o ženi koja je u muškom odijelu pogledala svoju publiku počela je mnogo prije nego što je sjela pred platno, u Bjelovaru, u obitelji koja joj je mogla omogućiti više nego većini njezinih suvremenica, ali nije uvijek znala što bi učinila s njezinom potrebom da živi po svome.

Rođena 6. studenoga 1883., Nasta je bila kći odvjetnika i političara Milana Rojca. Imala je pristup obrazovanju, knjigama i kulturnom svijetu, no mogućnost školovanja nije značila i neograničenu slobodu izbora, o čemu svjedoče o njezini autobiografski zapisi Sjene, svjetlo i mrak koji se danas čuvaju u zbirci Kovačić-Mihočinec, ali i drugi tekstovi koje je za života napisala. Iz njih izranja djevojčica boležljiva tijela i iznimno tvrdoglava duha, kojoj je teško padalo gotovo sve za što se očekivalo da prihvati samo zato što je žensko. Posebno ju je pogodilo rođenje brata. U vlastitim je sjećanjima opisivala kako se obiteljska pozornost preselila na dječaka, dok je ona sve bolnije osjećala da pripada manje poželjnoj polovici dječjega svijeta. Počela se moliti da i sama postane dječak, uvjerena da bi joj ta promjena vratila očevu ljubav. Kad ju je jednom zaboljela čeljust, pomislila je da joj raste brada i razveselila se jer je povjerovala da molitva djeluje. No, na njezinu žalost, pokazalo se da je riječ tek o zaušnjacima. Samostansko školovanje nije je učinilo pomirljivijom. Boravak kod varaždinskih uršulinki u autobiografiji pamti kao razočaranje i muku, a ni drugi pokušaji discipliniranja nisu ugasili njezinu potrebu za slobodom. Mnogo se ljepše osjećala na obiteljskom imanju Rojčevu nedaleko od Bjelovara, među životinjama, konjima i u prirodi. Voljela je lov i jahanje, aktivnosti kojima će se poslije vraćati i na slikama, pretvarajući vlastitu svakodnevicu u prizore koji su se mogli čitati kao pobuna.

U mladenačkim sjećanjima zapisala je da je svaka zapreka u njoj budila otpor. Što je nešto bilo teže, to ju je više privlačilo. U toj rečenici nazire se žena koja je spremna pregovarati s ocem o obrazovanju, s mužem o granicama braka, s kritičarima o pravu na umjetnički rad, a sa svijetom o pravu da njezino ime i život pripadaju isključivo njoj. Slikarski se obrazovala u Zagrebu, Beču i Münchenu. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, u Beču je pohađala žensku umjetničku školu, a u Münchenu žensku akademiju i privatnu školu Moritza Heymanna, družeći se s pripadnicima münchenskoga kruga, osobito Miroslavom Kraljevićem.  I ondje je ostajala osebujna. Prema autobiografskim zapisima, u Beč je ponijela i lovačku pušku, na zaprepaštenje svoje stanodavke. Taj predmet, koji u građanskoj predodžbi mlade umjetnice djeluje gotovo neprilično, za Nastu je pripadao poznatom svijetu slobode, prirode i samostalnosti. Kad joj je otac preporučio da napusti studije i uda se, odgovorila je prijedlogom koji je obiteljsku zamisao o sretnome završetku pretvorio u pregovore. Pristat će na vjenčanje, ali pod uvjetom da se u njezinu životu ništa bitno ne promijeni: zadržat će ime, rad i vlastitu osobnost. U autobiografiji Sjene, svjetlo i mrak, među ostalim navodi: ''Ne želim se prodati nikomu, niti mom poštovanom prijatelju.''

Taj prijatelj bio je slikar Branko Šenoa, sin Augusta Šenoe, kojega je poznavala od mladosti. Njihovo upoznavanje nije u njezinim zapisima zabilježeno kao romantičan prizor u kojemu djevojka pronalazi budućega supruga. Branko ju je zanimao prvenstveno zbog toga što je slikao, dok ju je njegovo ophođenje prema njoj kao prema ''gospođici'' znalo ljutiti. Ipak, među njima je postojala bliskost.  Brak je bio formalan, dogovoren okvir koji joj je omogućavao da barem djelomice zadovolji obiteljska očekivanja i nastavi vlastiti rad. Osim toga, Nasta je voljela žene, a i za Šenou se šuškalo da je homoseksualac. Slobodu koju je ugovarala riječima Nasta je počela sve odlučnije prikazivati na platnu, što ponajbolje pokazuju upravo njezini autoportreti. Na Autoportretu s kistom iz 1910. naslikala se kao ''torero'' odnosno toreador. U autobiografiji objašnjava kako je u taj lik željela unijeti izraz borca čija snaga nije brutalna, nego duševna. Kad su drugi primijetili da joj naslikani Španjolac nalikuje, govorila je da je krenula raditi vlastiti portret i da je slika slučajno poprimila takav oblik. Dvije godine poslije nastaje spomenuti Autoportret u lovačkom odijelu, poznat i kao Autoportret s puškom. Istraživač Srđan Tunić u radu Žena sa puškom: Autoportret u lovačkom odijelu Naste Rojc u svetlu studija vizuelne kulture upozorava da sliku treba promatrati i kroz tadašnje predodžbe lovaca, uz rodna i feministička tumačenja. Takav pristup pomaže da se iza simbola ponovno vidi konkretna osoba: Nasta je doista lovila, poznavala pušku i boravila u prirodi. Njezina umjetnička izjava bila je snažna upravo zato što je proizlazila iz iskustva.

A onda dolazi 1914. i "Ja borac". Muško odijelo postaje nedvosmisleno, lice tvrđe, iskaz sažetiji. Zanimljiva su različita čitanja tih autoportreta, osobito ona nedavno preminule povjesničarke umjetnosti Ljiljane Kolešnik i njezine kolegice Leonide Kovač. Dok Kolešnik istražuje načine oblikovanja rodnog identiteta i kodove lezbijske supkulture, Kovač osporava riječ ''prerušavanje'' kad ona sugerira da se umjetnica skriva iza tuđega lika. Prema njezinu tumačenju, Rojc takvom slikom upravo otkriva sebe.

U njezin privatni život nakon Prvoga svjetskog rata ulazi Alexandrina M. Onslow, Britanka s ratnim i humanitarnim iskustvom, koja je stigla na ove prostore kako bi njegovala ratne ranjenike. Bila je žena navikla na putovanja, rad i samostalnost, s biografijom koja se također teško mogla uklopiti u mirnu sliku života posvećenoga kućanstvu. U Nastinim pismima pojavljuje se kao Miss Onslow, osoba čije pustolovine sluša i s kojom dijeli nove prostore. Njihova je veza postala trajna zajednica. Kako u Vijencu piše Barbara Vujanović, prenoseći istraživanja Leonide Kovač, njihov dom na zagrebačkom Rokovu perivoju bio je i umjetnički atelijer i mjesto druženja, usporedivo po svojoj ulozi s poznatim salonima umjetnica u Parizu. Nasta i Alexandrina dijelile su život u sredini koja za takvu ljubav nije imala mnogo javnog razumijevanja. U Engleskoj i Škotskoj, kamo putuje s Miss Onslow, Nasta upoznaje krugove samostalnih žena i promatra svakodnevicu koja joj je nudila drukčije mogućnosti od onih na koje je navikla. U pismima majci, poslije objavljivanima u Hrvatskoj reviji, bilježila je dojmove, a u novinskim tekstovima opisivala žene koje studiraju, rade, voze automobile i ne smatraju udaju jedinim mogućim životnim ciljem. U inozemstvu je pronašla argumente za ono što je sama odavno željela. Ta se potreba prelijevala i na pisanje. Surađivala je sa Ženskim listom Marije Jurić Zagorke, razgovarala s uspješnim ženama i ostavljala zapise u kojima osobna samostalnost nikada nije bila sasvim odvojena od materijalne.

Godine 1927. s Linom Crnčić-Virant inicirala je osnivanje Kluba likovnih umjetnica koje su stvarale profesionalni prostor u kojemu njihov rad nije trebao čekati da ga netko proglasi dopuštenom iznimkom. Međunarodna platforma AWARE podsjeća da je Klub organizirao niz izložbi, dok je sama Rojc prije Drugoga svjetskog rata intenzivno izlagala. Postojala je i druga, manje lijepa strana toga pothvata: reakcije kritičara koji su ženama osporavali umjetničku ravnopravnost, preporučivali im skromnije ambicije i očekivali da stvaraju unutar predodžbe nježnosti i poželjne ženstvenosti. Nasta je takvim stavovima odgovarala. Nije joj bilo dovoljno da sama dobije mjesto među umjetnicima ako je cijeli sustav i dalje određivao koliko smiju vrijediti one koje dolaze poslije nje. Kad je nastupio novi rat, otpor je za Nastu prestao biti samo pitanje umjetničke i privatne slobode. Ona i Onslow pomagale su partizanski pokret, a 1943. završile su u ustaškom zatvoru. Bile su starije, bolesne žene, izložene ispitivanju, strahu i poniženju. Slikarica je zatvorsko iskustvo zabilježila u jedanaest malih crteža olovkom na prokrijumčarenom toaletnom papiru. Ona i njezina partnerica oslobođene su zbog nedostatka dokaza.  No ni oslobođenje nije donijelo očekivani predah. U poslijeratnim autobiografskim zapisima Rojc govori o neriješenim pitanjima doma i imovine te o dubokom razočaranju postupcima ljudi od kojih je očekivala pravdu. Njezina pomoć antifašističkom pokretu nije joj osigurala mirnu starost ni odgovarajuće mjesto u javnome životu. Konfiscirali su joj dio kuće. Godine 1949. umire joj životna suputnica, a posljednje razdoblje njezina života prati oskudica i sve slabija prisutnost na umjetničkoj sceni.

Umrla je 6. studenoga 1964., na svoj osamdeset i prvi rođendan. Ironično i tužno, žena koja je toliko energije uložila u pravo na vlastito ime, na osmrtnici je postala Nasta Šenoa, rođena Rojc. Posljednja javna obavijest o njezinu životu tako je vratila redoslijed koji je ona čitavog života nastojala promijeniti: najprije odnos prema mužu, a tek onda ime pod kojim je stvarala. I nakon smrti je dugo ostala zanemarena u javnom prostoru. Bjelovarski kustos, pjesnik i kritičar Željko Sabol priredio je 1969. izložbu njezinih slika u rodnome gradu, a poslije su retrospektive i istraživanja povjesničarki umjetnosti otvarali sve složeniji pogled na njezin opus, kao i na životnu borbu koja se krije iza njega. Nastu Rojc najbolje ilustrira njezina slika o kojoj se možda i najviše govorilo u javnosti. Autoportret na kojem dominira tamno odijelo, visoki ovratnik, pogled koji promatrača ne pušta da se udobno smjesti u vlastite pretpostavke i potpis koji sve objašnjava. ''Ja borac.''