Julijana Adamović, po profesiji socijalna pedagoginja i magistrica dječje i adolescentske psihijatrije, spisateljica je čiji je objavljen roman “Divlje guske” obilježio godinu. Odavno se oko nekog romana nije u pozitivnom smislu usuglasilo toliko kritičarskih glasova, a usporedba s Agotom Krištof svakako je kompliment autorici i velika preporuka čitateljima. Julijana Adamović, rođena 1969. u Bačkoj, danas živi u Vukovaru.

Književni je život započela na blogu, da bi 2008. objavila zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima” za koju je nagrađena Kiklopom u kategoriji debitantske knjige. Slijedilo je “Konzerviranje” i “Glineni anđeli”, kao i tri knjige za mladu publiku. No “Divlje guske”, priča o disfunkcionalnoj obitelji i odrastanju u panonskom selu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svakako su nova stranica u opusu i njegovoj recepciji. S autoricom razgovaramo povodom uvrštenja njenog romana u širi izbor književne nagrade Fric tjednika Express.

"Divlje guske" su izazvale veliko zanimanje i pozitivne kritike doista različitih kritičara koji inače nisu tako jedinstveni u svojim stajalištima. Na neki način kao da su vas, unatoč ranijim knjigama, tek sada otkrili. Imate li neko logično objašnjenje u čemu je 'kvaka', osim što je roman doista odličan, no to često nije dovoljno za ovakvu recepciju.

Moguće zato što se moj dosadašnji opus, izuzmemo li jedan roman za djecu, sastoji od nekoliko zbirki kratkih priča. Objektivno se više pozornosti posvećuje romanima. Također, tu je i novi nakladnik, koji pravično tretira sve svoje pisce i trudi se oko promocije. Moguće je i da je interes potaknut nekom vrstom egzotike koju nosi radnja smještena u ruralnu sredinu, pa još na drugoj obali Dunava. A možda 'kvake' ni nema.

"Divlje guske" su roman o odrastanju i roman o raspadu obitelji, o djeci žrtvama. Pitanje koje se nameće i koje vam svi postavljaju, pa zašto načiniti iznimku, je koliko vam je vaša profesija socijalne pedagoginje i magistrice dječje i adolescentske psihijatrije pomoglo u pisanju romana. U Vašoj profesiji podrazumijeva se rad na konkretnim 'slučajevima', suočavanje s traumama, vjerojatno se sve to taloži u Vama i nesvjesno postaje građom za književni tekst.

Naravno da su struka i iskustvo od velike pomoći pri profiliranju likova, ali to ne činite uz pomoć 'matematičkih formula'. Proces je spontan. Nakon što u glavi složim neki labavi koncept – oko koje točke će se slagati priča, proces pisanja je poput glazbenog komponiranja. Mnoge dionice prvo čujem kao instrumental. Ne znam što ili o čemu govore moji likovi, već što i kako se u tom trenutku osjećaju. Riječi dolaze naknadno. Često mi postavljaju pitanje pišem li o sudbinama ljudi s kojima radim. Odgovor je jedno veliko – ne! U njihovu privatnost ne diram. Dakle, struka i priroda posla kojim se bavim vjerojatno značajno utječu na izbore tema, a to su disfunkcionalni odnosi u partnerskim i obiteljskim odnosima. Ali, možemo postaviti stvari i drugačije: moglo bi se reći i da sam zbog tog interesa i izabrala svoju buduću profesiju.

Jedna od neobičnosti romana je svakako i pripovjedni glas u 1. licu množine, koji se u hrvatskoj književnosti, koliko mi je poznato, još nije koristio na ovaj način. Kako ste ga pronašli ili kako je on pronašao vas?

Prvo lice množine me je opčinilo prije desetak godina, a za to je 'kriva' Agota Kristof. Kako je strah od napuštanja tema koja me okupira, 'dvojina' mi se učinila idealna kao supstitut, pomagalo u situaciji očaja kroz koji prolaze djeca, uslijed različitih okolnosti, otrgnuta od roditelja, s kojim(a) još uvijek nisu završili prirodni proces separacije. Agotinim dječacima je ona poslužila kao odličan mehanizam i za raspodjelu odgovornosti u brutalnostima koja su činili, za sve ono što bi 'ja' bacilo u užas. Što ćemo s djevojčicama kojima je kulturološki okvir u kojem odrastaju i patrijarhalni odgoj nametnuo mnoga rodno uvjetovana ograničenja, osobito akciju prema van? Kako će se nositi s užasom od napuštanja, pa i onim koje moguće nema uporišta u realnosti, već je subjektivni doživljaj? To su bili pokretači za moj roman. Nadalje, Agotina 'baba' je bila sve samo ne lik kakav bi u toj situaciji očekivali. Htjela sam njezinu suprotnost, 'babu' koja voli bezuvjetno, ali je ta njezina ljubav toksična, prije svega jer nije sposobna za disperziju – ona se fiksira na jedan objekt, a drugima daje sve najgore od sebe, i kad dođe do trenutka ili događaja koje osoba doživi kao tešku narcističku povredu, premješta osjećaje u bloku i/ili kažnjava odbacivanjem. U tom smislu je moj roman dobrim dijelom i naslonjen na "Veliku bilježnicu".

Baba i majka, dvije žene duboke netrpeljivosti, nositeljice su najdubljeg užasa u romanu. Postoji li model po kojem ste ih stvorili?

Postoji, ali je za potrebe romana produbljen. U početku sam se plašila da ne upadnem u zamku klišeja, klasične narodske priče o snahama i zločestim svekrvama. Ali, kad sam prekopala po odnosima u vlastitoj obitelji, unazad nekoliko generacija naišla sam na barem jednu takvu zatrovanu dijadu. Gotovo kao vertikalni prijenos istog obrasca. Zanimljivo je vidjeti što takvi sukobi odraslih čine djeci i ulaze li ona kasnije nesvjesno, pri izboru partnera, u identične odnose. Da se malo našalim, nije sve tako crno. Moja bivša svekrva je sjajan primjer prekidanja tog začaranog kruga.

Roman je smješten u prostor ruralnog i posjeduje naglašeno socijalni moment. Zapravo je riječ o vrlo retro romanu, no očito je čitateljima dosadio dugo godina prevladavajući model "urbanog pejzaža". Jeste li svjesno išli na to?

Ne, nikako. Zapravo, ja ne mogu pisati o 'urbanom', a da to bude autentično na način koji je ova priča o djevojčicama. Fikcija tu nije problem. Mogu napisati priču i na zadane riječi, može mi inspiracija biti slučajni prolaznik, na kojem sam zapazila neki detalj i na njemu ću izgraditi ne samo psihološki profil, nego i cijeli novi, nepoznati svijet. Tehnički to može biti odrađeno korektno. Ali, mislim da čitatelji prepoznaju gdje ste 'svoji na svome', gdje vladate prostorom, atmosferom i to nagrađuju. Njih ne možete prevariti.

Osim traumatične obiteljske priče, roman donosi i vrlo preciznu analizu zajednice u kojoj obitelj živi. Dakako, povijest se tu podrazumijeva, ali i nesnošljivost i netolerancija prema svima koji su "drugi". U kojoj mjeri je to bazirano i na vlastitom iskustvu i zašto ste kao metu odabrali baš Bosance?

Ne bih rekla da sam u djetinjstvu osobno imala bilo kakvih problema s 'drugošću' ili ne prihvaćanjem. Rasla sam u mikrozajednici, gdje je jedna 'manjina' činila 'većinu'. Tek izlaskom iz tih okvira, odlaskom na školovanje, shvatila sam što znači biti 'drugi' i 'drugačiji', onaj prema kojem se imaju predrasude. To me ponukalo da s distance preispitam sredinu iz koje sam potekla i dekonstruiram tu 'zonu komfora'. Ispalo je da sam i iz tog vremena iluzije izvukla čitavu lepezu predrasuda o drugima, a koje su odrasli iznosili u međusobnoj konverzaciji, podcjenjujući dječje shvaćanje i memoriju. Bit će da sam iz tog razloga prilično osjetljiva na bilo kakve pokušaje negiranja ili omalovažavanja mog ili tuđeg etničkog identiteta, iako ga inače smatram sekundarnim. Zašto baš Bosanci? Bosanci su u mom romanu jedna jako široka skupina ljudi, doseljenika nakon Velikog rata. Majka djevojčica zapravo podrijetlom uopće nije Bosanka, ali tko mari za nijanse? Zato sam na kraju i izbacila dio koji govori odakle je stvarno podrijetlom. Bosanci u romanu, kao uostalom i danas u Hrvatskoj, dođu nešto kao Pedro, savršeni, gotovo arhetipski troublemakeri, stvoreni za ulogu uljeza, skupine na koju će se projicirati sve društvene negativnosti i koja će tako demonizirana postati kriva za našu ukupnu društvenu nesreću. Sve ostale skupine imaju kraće epizode: Mađari, Srbi, Dalmatinci, Hercegovci. Bosanci opstaju. I to sasvim konkretni Bosanci – Hrvati podrijetlom iz Bosne. Prema ostalima Bosancima je to s vremenom dobilo kakav-takav okvir političke korektnosti. Taj urbani rasizam je trenutačno uzeo silnog maha i naprosto me paralizira kad vidim da na njega nisu imune ni osobe koje inače silno zalažu protiv nacionalizma, rasizma i svakog oblika netrpeljivosti. To me često vrati na sjajan tekst Borisa Budena – 'Agrameri lete u nebo'. Trebalo bi ga uvesti pod obaveznu lektiru.

Suvremena je hrvatska proza, barem je moje iskustvo čitanja takvo, prilično naglašeno zagrebačka ili mediteranska. Slavonska dionica, ravničarska, u svakom slučaju nije barem toliko "glasna". Koliko se uopće vidite dijelom neke te regionalne priče? Koliko vam odmaknutost od centra mijenja perspektivu, koliko je prednost a koliko nedostatak?

Mislim da bi te procjene o pomaknutim perspektivama trebala ostaviti drugima. Inače, taj regionalni osjećaj kod mene nikad nije bio osobito razvijen. Možda zbog izmještenosti, kao obiteljske sudbine kroz mnoge generacije. Ako se vratimo 300 godina unatrag, baš iz te, toliko spominjane - Bosne. Nedostatak dislociranosti je ponajviše u svladavanju prostornih prepreka. Nakon što je izašao roman 'Divlje guske', mnoge sam pozive za gostovanja u TV emisijama ili književne susrete morala odbiti. Za nešto što bih u Zagrebu obavila za sat-dva, iz Vukovara mi treba cijeli dan. S druge strane, volim svoj mir. Suviše sam konformist da bih svakodnevno na posao putovala više od 10-15 minuta ili živjela u buci. Da mi materijalna situacija dopušta, izabrala bih Lastovo kao mjesto na kojem ću ostarjeti ili na koje ću barem odlaziti pisati.

Panonska melankolija jedna je od sintagmi koje se vežu uz pisce panonskog prostora, pa i vas, naravno ne mislim tu samo na hrvatske. Što je ona za vas?

Prva asocijacija? Duboka introspekcija. Nešto poput zime u kojoj se vrijeme stvorilo i rastegnulo, taman da u sebi pronađete sav očaj egzistencije. Oranje po svojoj nutrini, kopanje po grijesima počinjenim prema drugima, osobito bližnjima. Osviještena tjeskoba i depresija. Možda zvuči patetično ili kao teški 'crnjak', ali nigdje nisam pronašla toliko svijesti o lošem sebi kao u suvremenoj mađarskoj književnosti.

Prostor romana je svijet u kojem su "stid i smrt vezane u čvor", a krivnja kao da se nasljeđuje. Općenito, smrt je jedna od tema romana. Zašto?

Kad umiremo, to se najčešće događa daleko od članova obitelji – u bolnicama i hospicijima, što još do prije par desetljeća nije bio slučaj. Osobito ne na selu. Smrt se događala i pred očima djece. Smrt bližnjih, smrt životinja. Kakve je to posljedice ostavljalo na dijete? Ima li taj odmak i drugu stranu priče? Prije svega patološki strah od kraja. I od starenja općenito, ali to je već kompleksnija priča.

Koje ste sve mitove željeli dekonstruirati ili slučajno dekonstruirali ovim romanom, osim onoga kako je priča o odrastanju idilična, sentimentalna i topla?

Mit kako je djetinjstvo 'najljepše doba', mit kako smo u ta vremena svi živjeli u blagostanju, svi imali posao, stanove, automobile, išli na more. Mit da je nacionalizam u tom raju nestao, a potom isklijao ni iz čega. I bijeda i mržnja su cijelo vrijeme oko nas. Nekad manje, nekad više. Jedino nisam uspjela razbiti mit da sit gladnom ne vjeruje.

Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama, izražavate svoje stavove i mišljenja, književni počeci su vezani uz blog. Kako gledate na njihovu ulogu i koliko vam znače kao neka vrsta predradnje pisanja kolumnističkih tekstova?

Činjenica je da bez bloga najvjerojatnije ne bi bilo ni svega što je uslijedilo. Kao što je i činjenica da sam aktivnosti na društvenim mrežama svela na neobavezne i kratke objave i komentare na Facebooku. I da ponekad pobjegnem i od toga, što me učini barem nakratko još sretnijom osobom.

Što je bio okidač da se osim svojom profesijom i književnošću počnete baviti i društveno-političkom zbiljom?

Nema okidača. Politika i društvena događanja su me oduvijek zanimali. Ako se oni bave mojim životom, nelogično bi bilo da se i ja ne bavim njima.

Posve privatno pitanje – kako je danas živjeti u Vukovaru?

Kao i u bilo kojem gradiću te veličine u Hrvatskoj, plus političke manipulacije i vječiti status žrtve. Poticaj obično dolazi izvana i režiran je za dnevnopolitičke interese. I to je jedino što mi istinski smeta, jer Vukovar je puno više od grada spomenika. Ljudi iz Zagreba zbog svega toga imaju prilično iskrivljenu priču o tome kako mi u Vukovaru živimo jedni s drugima.

Hrvatska je književna scena, barem kad govorimo o njezinim predvodnicima i opinionmakerima uglavnom politički lijeva. Vaša je iznimno humanistička, ali definitivno desnija. Kao književnica osjećate li se zbog toga marginaliziranim ili barem do ovoga romana nevidljivijom?

Za početak, mislim da je podjela na lijevo i desno prilično zastarjela. U jednom pokusu sa skupinama Amerikanaca koji su se deklarirali kao republikanci i demokrati, ispitanici su odjeveni u crvene i plave majice, već prema političkom uvjerenju i potom im je ponuđeno da na važna društvena pitanja kao odgovor 'da' ili 'ne', odabiru između unaprijed označenih krugova. Ubrzo su se crvena i plava boja izmiješale. Ljudi imaju određeni set stavova i uvjerenja, koji može biti manje ili više blizak konceptu 'lijevo' ili 'desno'. Kod mene je on određen pojmom slobode. Slobode za pojedinca i slobode od prisile države, a to je moje 'lijevo' i 'desno'. Naša 'ljevica' bi slobodu za pojedinca, a uplitanje države u sve i svašta, pa mi se to čini u neskladu. Biram što manje države u privatnom životu: ako tražim da je ona dalje od moje maternice (da parafraziram parolu na prosvjedima), onda to podrazumijeva i novčanik, a ne samo pravo da odlučujem o svom tijelu. Dakle, što dalje i od novčanika i ekonomije, što ne znači da društvu oduzimam pravo da se brine o najslabijima i nemoćnima ili da se organizira na način da štiti interese zajednice, pa time i građana kao pojedinaca. Dapače. Valjda moj izbor struke o tome svjedoči. Dakle, nisam kolektivist i da – to mi se zamjera. Zamjera mi se i što nisam auto šovinist, jer je to jedina netrpeljivost prema nekom kolektivu koja je društveno poželjna. Pri tome mi se zna imputirati nacionalizam, ali o tim tlapnjama ne želim. Dok se većina za prava nacionalnih manjina bori Facebook statusima i iz udobnosti fotelja, ja to činim na terenu i situacijama koje ponekad nisu bile ni malo bezazlene. O tome nemam potrebu u detalje informirati javnost. Moji sugrađani znaju i to je dovoljno. Kad je književna scena u pitanju, većina ljudi se samo deklarativno zalaže za demokraciju i toleranciju, nisu se u stanju uzdići iznad vlastitih predrasuda i politički aktivizam stavljaju ispred teksta. Svrstavaju druge 'torove' i to su kriteriji po kojima se dijele pozivnice za festivale, daju nagrade i sl. To i sveprisutni običaj 'ja tebi – ti meni'. Nedavno je objavljen članak kako je 'desni' žiri dodijelio književnu nagradu 'lijevom' piscu i to je u nas senzacija. Zar bi političko uvjerenje trebalo biti bitno? Hoće li žiriranje po kvaliteti, a ne drugim kriterijima, napokon postati mainstream i hoćemo li doživjeti i da 'lijevi' žiri ne diskriminira pisce koje smatra 'desnim'? Vrijeme u kojem neću završavati u novinskim člancima s popisima 'desnih pisaca kojima su dodijeljeni naši novci'? Osjećam li se marginaliziranom? Ponekad. Ali, kao vrijeme ide, sve me je manje briga.