“Vaša eminencijo/visosti, ljubazno bih vas zamolio da obratite pažnju na kemikalije kojima se iz dana u dan s avionskih linija zalijevaju naši gradovi, naše općine i dijelovi zemlje. Jasne znakove koje ostavljaju na nebu može vidjeti svatko tko to želi. Zamolio bih Vas da bez odlaganja učinite sve potrebno kako bi prestalo to trovanje koje prijeti narodima i čovječanstvu i kako bi se krivci pozvali pred zakonsku odgovornost. Nesumnjivo Vam je poznato i to da posljednji potres nije bila prirodna katastrofa, već da je namjerno izazvan. Poznata je činjenica kako se potresi već desetljećima koriste kao oružje i kako su mnogi cijenjeni istraživači i znanstvenici te čelnici država, potvrdili kako je ta sumnja opravdana. Vjerojatno znate da se pomoću elektromagnetskih valova mogu izazvati potresi, da se može promijeniti klima i potaknuti erupcija vulkana. Mnogi cunamiji, uragani i poplave u posljednje vrijeme rezultati su djelovanja stranih sila, institucija i vlada. Vi sami možete najbolje procijeniti kakve bi se mjere sad trebale poduzeti. Građani konačno moraju saznati da takve katastrofe rutinski izaziva destruktivni kapitalizam. U vijestima se to prikazuje kao da je riječ o nesrećama premda se zapravo radi o planiranim atentatima”, piše Väinö K-nen “ministrici vanjskih poslova” svog kraja, ali ne zna kako je najbolje nazvati pa joj je “prepustio da se sama odluči”.

Väinö K-nen junak je druge “iracionalne pripovijetke” iz zbirke “Hotel Sapiens” (Hangar 7, Zagreb, prijevod: Boris Vidović), finske autorice Leene Krohn koja je u svojoj zemlji i jeziku produktivna, cijenjena, nagrađivana autorica koja, pri tome, ne piše ni klasičnu književnost, niti istu takvu filozofiju, kao što žanru ne dopušta da upravlja tekstom, što ne znači kako se pravila ne drži točno onoliko koliko je potrebno.

“Hotel Sapiens” je, naravno, i hotel, ali je i svijet u kojem ljudska “bića vjerojatno vjeruju da su odvojena, nezavisna, da je svatko od njih svijet za sebe kao što je i on nekada vjerovao”.

Za Krohn čovjek nije svrha evolucije, nego njena faza, a ono što dolazi poslije neće biti pogreška, već nastavak. Neće, dakle, nestanak jedne vrste, ove naše, biti katastrofa, ma koliko vjerovali u suprotno, kao što, jednako pogrešno, vjerujemo u to da nam ovaj svijet nije privremeni smještaj.

“Hotel Sapiens” sa svojih 27 “iracionalnih priča” nije uputa za kataklizmu ni oda katastrofama koje će Zemlju osloboditi od nametnika što govore, već vrhunska književnost pisana čitko i bez apokaliptičnih doživljaja svijeta u neprekidnom mijenjanju.

“Premda je umiranje vrlo uobičajeno, ipak se smrt čovjeka, bilo kojeg, čini nekako neprikladnom i neprirodnom, pa i onda kad je on star i bolestan. Odakle dolazi taj osjećaj nevjerice i zbog čega je tako teško prihvatiti kako će netko tko postoji jednog dana prestati postojati?” pita se Leena Kohn i nudi 27 odgovora na malo više od 150 stranica pitkog, proročanskog teksta koji je prvi puta objavljen 2013. godine, ali, kao sva dobra književnost, nema ograničen rok trajanja.