Edo Maajka ili Edin Osmić, što je ime po kojem ga znaju obitelj i organi reda, u zagrebačkom će KSET-u 21. listopada imati povratnički koncert. 

Povratnički ne zato što je prekinuo karijeru ju je nakon pet-šest godina odlučio reaktivirati radi dopunjavanja bankovnog računa, nego zato što Maajka opet stanuje u Zagrebu.

Najpoznatiji i najutjecajniji balkanski MC, nakon četiri i pol godine boravka u Tel Avivu, ponovno je, dakle, u gradu koji ga je, više nego rodno Brčko ili Tuzla - gdje je počeo s rapom - formirao i u kojem je odrastao i kao glazbenik i kao javna ličnost koja vlastite sudove ne mijenja sukladno trendovima i mogućoj koristi od prilagođavanja histeričnoj većini.

Katarina Velika Ovisnost, HIV i rak: 15 g. od smrti princeze yu-rocka

Edo, kako je prošao proces presljenja – prvo iz Hrvatske u Izrael pa iz Izraela u Hrvatsku: je li njihova administracija kompliciranija od naše?

Nije. Dosta je jednostavnija nego što sam mislio: nakon sklopljenog braka u Hrvatskoj, tamo su nam ga priznali i sve ostalo je išlo glatko. U biti, taj dio da se nismo mogli vjenčati civilnim brakom, to jest brakom izvan crkve i božje službe, bio je najproblematičniji. Dobio sam, po dolasku, neki status tipa stranac s radnom dozvolom, koji sam imao dok se nisam nedavno odjavio...

Ovo ti nije prvi put da mijenjaš i grad i državu. Ima li umora od tih stalnih premještaja i smanjuje li se s vremenom taj tvoj nomadski elan?

Pa smor je totalni sva ta birokracija, meni kao da je karma da provedem veći dio života po uredima za strance. Evo sad smo bili i u Zagrebu po čekaonicama. Moram reći da sve to sad ide mnogo brže u Petrinjskoj - nije kao nekad, kad si mogao ponijeti vreću za spavanje i provesti cijeli dan čekajući. Sve ide puno brže i jasnije. Inače, pomirio sam se davno s tim da svoju budućnost ne mogu kontrolirati. Da mi je netko rekao, kad sam imao 13 godina, da ću živjeti u Zagrebu ili, kad sam bio u Zagrebu, da ću živjeti na Bliskom istoku, rekao bi mu da je lud. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti: meni je sad cilj barem izbjegavati ratne zone.

Iako si živio u Tel Avivu, često si boravio i ovdje, u Hrvatskoj i okolici. Vjerujem, dakle, kako te nije imalo što iznenaditi nakon povratka. No kako si suprugu pripremao za put, a kako djecu?

Supruga ovdje ima sestru i nešto prijatelja te poznanika koje je stekla u ovim godinama dolazaka i odlazaka sa mnom. U biti, mene oko njenog uklapanja brine samo hladnoća - temperaturna i ljudska. Tel Aviv je temperamentom kao neki Split na desetu potenciju, ljudi galame na cesti i brzo planu, ali se također brzo nasmiju ili rasplaču. Zagreb je mentalitetom takav da plakanje, vikanje i pokazivanje emocija nije baš normalna stvar. Ima onaj neki nepostojeći ‘ššššš’ na ulici, u zgradi i u ustanovama. Ovdje je temperaturno puno hladnije i tek sad uče slojevito se odijevati, budući da je u Tel Avivu majica dugih rukava sasvim dovoljna da predeveraš zimu. Najvažnije je da se curama Zagreb jako sviđa, djeca su se uklopila odmah. Yasmin obožava ‘Frozen’, pa samim tim i jakne i čizme, pa sad jedva čekamo snijeg.

Strahuješ li da će supruga imati neugodnosti ili se tako osjećati: ovdje je, naime, i antisemitizam, uz sve ostale izme, prihvatljiv oblik ponašanja i izražavanja?

To sam joj objasnio, mada nisam trebao jer u Izraelu imaš svakodnevne priloge o antisemitskim ispadima bilo gdje. Nasreću, to u Zagrebu još nismo doživjeli. Ovdje se čak hanuka slavi u centru grada, bez osiguranja i policije s dugim cijevima. Ja bih rekao da su Zagreb i Hrvatska više jew friendly nego muslim friendly... Uglavnom, objasnio sam joj, a zna i ona da ima svakakvog svijeta svugdje, u Tel Avivu imaš ljudi koji su znali biti duboko razočarani njom jer je udana za mene, sina Ishmaelova.

Što si prvo otišao vidjeti ili učiniti nakon što si došao u raspakirao kofere?

Prvih deset dana sam proveo u redovima i čekaonicama, mala mi već ima domovnicu. Tih deset dana sam kupovao taksene marke, išao kod javnih bilježnika, prevoditelja, nosio kese s pijace... Tek zadnjih nekoliko dana imam vremena otići na pivo, posjetiti nekoga ili dati intervju.

Misliš li da ćeš roditeljskim putem uspjeti prenijeti na Yasmin ljubav prema Zagrebu, za koji si rekao da ga osjećaš svojim gradom iako u njemu nisi rođen niti si živio bez prekida?

Naravno. Mala mi je već luda za Zagrebom: natjera me da idemo do katedrale svako malo, uđe unutra i ušutkuje ljude sa: ‘šššššš, tata, Ane i Elze spava’.

Kako objašnjavaš sve manju i sve neutjecajniju rap scenu, neusporedivu s vremenom nakon tvog prvog albuma, koji je otvorio put i mnogim drugim MC-jima?

Manji je interes, a o rap sceni ima smisla pričati samo ako je gledamo u regionalnom kontekstu. Ostalo je samo po nekoliko već etabliranih izvođača u svakoj zemlji regije i došlo po nekoliko novih. Rap se razvio u dosta pravaca: imaš taj old school rap i ljude koji pljuju svaku novinu u rapu, ja ih zovem rap talibani; imaš nešto malo i new schoola, kojem su svi ti stariji rap bitovi sranje. Imaš i novi pravac - balkanton - koji je u biti nekakav rap house s narodnjakom na refrenu, ma ima ‘saso mange’, samo puno manje publike i mora se priznati manje kvalitete. Ali ponuda je tu...

The Boss Springsteen uopće ne zna čitati note

U tvojim autorskim planovima je poprilična gužva: koja je lista prioriteta nakon što si ponovno među ljudima s kojima ne trebaš komunicirati na engleskom?

Bend, probe, nove pjesme i završavanje scenarija za crtić o medvjedima... Prvo to, a poslije ću vidjeti. Uglavnom, radi mi se, željan sam posla... Vokabular mi je malo propatio, pa se trudim i što više čitati i obnavljati gradivo.

Trebaju li ljudi poput tebe mirovinu ili pripreme za kapitulaciju? Godinama se boriš protiv nacionalizma, ksenofobije, neofašizma, primitivizma... No sve su te pojave, kao i njihovi reprezenti, i dalje u formi.

Nacionalizam, ksenofobija i fašizam su bolesti, prave psihičke bolesti - neprirodna ljudska stanja koja mogu povremeno ojačati i rezultat toga je mrak, pa totalno crnilo, čak i ratovi i smrt na nekoliko mjeseci ili puno godina. Smisao svih tih unazađujućih pojava, kao i smisao straha ili svake bolesti, je da se vratiš na pravi put. Ako dobiješ čir na želucu, siguran sam da ćeš prestati pušiti i piti rakije ili kave na prazan želudac, odnosno da nećeš jesti hranu nakon koje plačeš od bolova. Ili ćeš promijeniti te navike ili ćeš patiti s lošom kvalitetom života i vjerojatno brzo umrijeti. Fazon je da smo već dugo u fazi kad znamo da smo bolesni od nacionalizma, ali nam televizije, mediji i većina političara govore: ‘Ma nije, ba, to od toga...’ Upravo sad, u ovom trenutku, iskašljavamo krv, a oni nam daju cigare i kažu: ‘De zapali, to ti je od ove proklete čiste izvorske vode’. Fašizam nikad neće pobijediti na duže staze, a ja sam tu, kao i masa drugih, da podsjetim i sebe i druge kako su zdravo stanje pojedinca i zdravo društvo mogući te kako postoje - i to odmah, samo ako dopustimo...

Što ako se, ipak, pokaže da je Izrael ipak bio bolji izbor?

Ništa, avion i nazad u rat!