Osobno ne bih priređivao onu famoznu scenu koja je bacila u sjenu ostatak otvaranja Olimpijskih igara. To je planetarni događaj, gledaju ga milijarde ljudi, među kojima je puno vjernika, i poželjno je biti delikatan, nastojati nikoga ne uvrijediti. Oko prizora se očitovalo pola svijeta, od Mrduše Donje do Vatikana. Umjetnički direktor otvorenja Olimpijade pojasnio je da ta scena nije bila inspirirana Da Vincijevom "Posljednjom večerom", nego poganskom gozbom povezanom s Olimpijskim igrama, ali kasno - lavina se zakotrljala.

Ne bih, kažem, osobno režirao takvo nešto, ali čovjek se mora zapitati i o drugim slojevima priče - a njih ima kao listova na crvenom luku. U prvom redu - sam Da Vincijev prikaz "Posljednje večere" je svojevrsna parodija. Isus i apostoli odjeveni su kao pripadnici talijanske aristokracije. Svi izgledaju lijepo, dostojanstveno i otmjeno. Na mnogim freskama u filmovima Isus je prikazan kao supermodel - čovjek prodornih plavih očiju, zgodan kao Marcus Schenkenberg ili naočit kao Sean Connery (Pantokrator). Holivudski Isus često je plav i svijetao kao da je rođen u Stockholmu. Takvoga, pod vrelim suncem Palestine, ni zaštitni faktor 30 ljeti ne bi spasio od opeklina. Neke rekonstrukcije pravog tjelesnog lika Isusova izgledaju znatno drugačije. Krist je bio Židov i ne bi nas trebalo čuditi ako je više nalikovao na Isusa iz Petrovićeva "Majstora i Margarite" ili na antisemitske stereotipe, nego na modrooke ljepotane iz tvornice snova. Pariška inscenacija, dakle, vjerojatno je jednako udaljena od možebitne stvarne posljednje večere, kao i Da Vincijeva.

Ima tu još jedna dimenzija priče. Zapadna civilizacija - to jest njezine vladajuće garniture - napadno forsira promociju alternativnih životnih stilova, transrodnu kulturu, LGBT, LGBTQ i tako dalje. To je u redu. Međutim, nisu rodno različiti jedini ugroženi. Puno je više siromašnih, obespravljenih, građana koji žive u bivšim kolonijama i rade u rudnicima za dva dolara dnevno, recimo, u francuskim rudnicima urana u Nigeru. Zašto se ne forsiraju prvomajske, proleterske povorke, manifestacije protiv kolonijalizma ili eksploatacije? Odgovor je jednostavan, iako je duboko skriven, namjerno udaljen od očiju javnosti. Te se manifestacije minoriziraju jer dovode u pitanje postojeće klasne odnose, raspodjelu novca i moći. Ako nametnete održavanje parade ponosa kao kriterij poćudnosti, s tim možete ljuljati konzervativne režime. Ako biste forsirali klasne zahtjeve, zaljuljali biste vlastiti. U vrijeme dok je socijalizam postojao kao alternativa (kakva takva, ali realna), plaće poslodavaca i radnika na Zapadu bile su u omjeru 1:40. Danas je taj omjer 1:400 ili je još veći.

Vratimo se u Pariz. I autor "Posljednje večere", Leonardo da Vinci, kao i Michelangelo Buonarroti, tvorac najzanosnijeg niza kršćanskih fresaka, bili su homoseksualci. Oba su među svete likove znala umetnuti i svoje lice. Njih dvojica mogli su se, dakle, komotno uklopiti u "skaredni" pariški prizor - s crkvenog stajališta bili bi jednako poćudni kao i ovi koji su izazvali sablazan. Naposljetku se treba zapitati - nisu li svi ti pariški likovi - božja djeca? Jesu li oni krivi jer su transrodni, jer im je poredak kromosoma nestandardan, jer su debeli itd. Zar Bog voli samo waspovce?