Kritičari su Krležinu knjigu ocijenili pozitivno. Uočili su da ona svjedoči o iznimnom talentu već prije potvrđenog pisca i o njegovom subverzivnom političkom uvjerenju. Uočili su da je knjiga provokativna i u estetskom i u ideološkom pogledu. Čini se da su prvi kritičari "Izleta u Rusiju" prepoznali umjetničku vrijednost toga djela kao nedvojbeno važniju od njegovih eksplicitnih političkih poruka. Zagrebačka građanska kritika nije ostala ravnodušna prema Krležinoj knjizi. Zagrebački su kritičari tu knjigu doživjeli kao novu potvrdu eruptivnosti i iznimnosti Krležinog talenta.

Referirajući se na Krležin odnos prema ratu, Milutin Cihlar Nehajev iznosi usporedbu s Flaubertom "koji je u dane Sedana začepio uši, da ne čuje zvek oružja i zaklopio oči, da ne vidi barbarsko rušenje" dok je Krleža "sa smionošću onih, kojima se buni savjest (…) stao pred nas rekbi kao osvetnik sve one grozne realnosti, koju je sam ćutio u svakoj svojoj žilici." (Nehajev 1926) Rat su doživjeli milijuni ljudi i mnogi su ga umjetnici prikazali svaki na svoj način, "no nigdje i ni u jednoj literaturi nije strašno zbivanje imalo takvu reakciju kao kod Krleže."

Očito dobar poznavalac svega što je Krleža dotad objavio, Cihlar Nehajev nastavlja u emfatičnom tonu:

"U njega sve drhće, sve vibrira, njegovi ljudi govore na pozornici kao u groznici, njegov čovjek iz podzemlja društva bičuje nas svojom patnjom jednako kao i Michelangelo na skelama Sikstine. Bilo bi pretenciozno, kad bismo u okviru prikaza ove knjige htjeli zahvatiti sve ono, po čemu je Krleža danas naš najjači pisac, jer on nije više samo odraz epohe, nego je i njezin stvaralac. Kriteriji estetski ne dostaju, kad se radi o ovakvom fenomenu; Krleža je u naše vrijeme onaj reprezentant borbe misli i sukoba osjećaja, koji ´pomiče granice´, kako je nekad Ibsen označio kvalitete velikog pisca."

Krleža osvaja snažnim izrazom svoje zaokupljenosti proturječnostima i burnim emocijama koje iskreno iznosi pred čitatelje. Njegova ekspresija izlazi izvan uobičajenih estetskih okvira i dovodi u pitanje ustaljeni književni ukus, ali su i njegove ideje društveno subverzivne. No i te ideološke poruke nerazdvojni su dio cjeline njegovog pristupa literaturi i životu: "Može se različno gledati napredak o njegovoj ideologiji, no i ona je sama tek dio onog golemog intenzivnog doživljavanja, one doista titanske borbe duše, koja traži svoj put u raj preko britkih staza."

Snažan dojam susreta s Krležinom prozom naveo je Cihlara Nehajeva na pokušaj da i sam bude ekspresivan, da svoje osjećaje i stajališta o problemima suvremenog društva izrazi nekonvencionalnim kritičarskim načinom. U iskrenost njegovih nakana ne treba sumnjati premda su njegova izvedba, opseg i smjer asocijacija te repertoar stilskih figura daleko od Krležine literature. On se divi Krležinom pjesničkom talentu uzaludno nastojeći da ga oponaša. Ne vjerujem da je neskriveno oduševljenje Cihlara Nehajeva knjigom "Izlet u Rusiju" kod Krleže moglo ublažiti osjećaj da su jezik i način rezoniranja onodobne kritike, s obzirom na njegove estetske i ideološke orijentire, potpuno zastarjeli i prevladani. Cihlar Nehajev isto tako iskazuje razumijevanje za Krležin putopisni poduhvat kojim je ne samo snažno afirmirao, nego i doveo u iskušenje svoje političko opredjeljenje za veliki boljševički eksperiment. Cihlar Nehajev knjigu "Izlet u Rusiju" sagledava u kontekstu dotadašnjeg Krležinog opusa, ali prepoznaje je i kao svojevrsni estetski i svjetonazorski izazov zbog čega joj daje posebnu važnost:

"Ovo je potpuna ispovijest svega, što on ćuti i misli, ovo je njegov razgovor sa svim pitanjima, koja ga muče – ovo je, u formi putopisa, autobiografija njegovih današnjih dana. Ne stežući se nikakvim omedjivanjima forme, Krleža je ovdje sudac čitavih odsjeka naše politike, opažatelj naše najbliže literarne prošlosti, kritik sadašnjosti. No još više od toga – on na premnogim stranicama ulazi potpuno u sama sebe, on razotkriva sve ono tajnovito tkivo, iz kojega se kod njega radja umjetnički i socijalni pogled."

Uzgred spomenuvši scenu za stolom Ane Ignjatijevne, razgovor s agentom provokatorom Vrubelom i "duboku analizu samog stvaralačkog problema kod umjetnika" na primjeru Ljube Babića, Cihlar Nehajev zaključuje "kako Krleža u fenomenalnom bogatstvu dojmova proživljuje svoj razvoj" i još jedanput ističe da "psihološka analiza u odsjeku o boji i mirisima zapanjuje svojom izradjenošću".

Ne dvojeći o vrijednosti dotadašnjeg Krležinog opusa, Cihlar Nehajev knjigu "Izlet u Rusiju" smatra ne samo dodatnom potvrdom te vrijednosti, nego i najavom drugih velikih djela koja će tek biti napisana:

"Krležina knjiga je dogadjaj, a bio bi dogadjaj i u mnogo većoj literaturi nego što je naša. U njegovu razvoju ona je znamenit dokumenat, da Krleža nije još rekao svoju posljednju, možda i vedriju riječ."

Za razliku od Cihlara Nehajeva koji se osvrnuo na dotadašnji Krležin opus prije negoli je pristupio prikazu i ocjeni knjige "Izlet u Rusiju", Mato Hanžeković se upustio u uvodno razmatranje ljudske težnje za ostvarivanjem raja na Zemlji. Nemirni ljudski duh, obrazlaže Hanžeković, "išao je za tim, da si taj pripravni život u dolini suza čini odmah snošljivim. Težio je ka savršenstvu i stvorio bezbroj ustanova i djela, koja i danas karakteriziraju našu sposobnost prosudjivanja." (Hanžeković 1926) Konstatiravši da je čovjek, kao najsavršenije biće, počinio niz monstruoznih zločina, pojedinačnih i masovnih, Hanžeković zaključuje da je to posljedica "prokletog biološkog nagona uživanja" te da je "slast blagostanja uzrok svih gibanja, koja fascinirana ljeskavom perspektivom boljega gaze i ruše općepriznate etičke vrijednosti". Zatim je iznio konstataciju zbog koje je Krleža vjerojatno s čuđenjem izvinuo obrvu i uzdahnuo nad jadnim stanjem kritičarske svijesti i niskom razinom artikulacije misli unatoč naporu da se upravo to postigne:

"Iskra svijesti o prirodjenoj ljudskoj bestijalnosti izbacila je forsiranje k cilju."

Da bi se oslobodili bestijalnosti i što je moguće prije ušli u željeno rajsko stanje, jedni su krenuli "tražiti sreću u spiritualnom kozmosu, a drugi se prihvatiše zemljinih skuta". Prvi su filozofi koji su stvorili niz velikih filozofskih sustava "od kojih ni jedan ne zadovoljava". Drugi su znanstvenici i izumitelji. Oni su stvorili modernu industriju i mnoge tehničke pronalaske kojima su doista poboljšali život ljudi, ali ti pronalasci obuhvaćaju i sve ubojitija oružja. Uvjeti života su poboljšani, ali istodobno "oni stvoriše novo klasno pitanje, dakle socijalan problem". Glavni suvremeni društveni problem je "pomanjkanje ljudske ravnopravnosti, recte socijalne pravde", konstatira Hanžeković. Kapitalistički sustav na prvo mjesto stavlja pravo vlasništva, a zanemaruje potrebe i očekivanja onih čiji rad omogućuje stvaranje potrošnih roba. Ideja ravnopravnosti potisnuta je pred imperativom stjecanja bogatstva. "Nema mira dok jedni rade, a drugi samo troše", rezimira Hanžeković problem suvremenog svijeta i nastavlja iznositi svoje razumijevanje kritike kapitalima:

"Kapitalizam je najbolji čuvar postojeće vlasti, a vlast je najbolja kontrola prosvjećivanja masa. Rat je razaranje života sirotinjskih masa u svrhu održanja vlasti. Sila goni robove na krvava bojišta da brane nedostojni sistem ropstva."

Prema Hanžekovićevom razumijevanju, društvena pobuna protiv kapitalizma je, zapravo, pobuna u ime zamisli o ravnopravnosti svih ljudi u okviru nekog utopijskog rajskog svijeta o kojem predodžbe razvijaju sve religije i mnoge filozofije. Ideja "sveljudske pravde i bratstva vječna je", a njezinu aktualizaciju vidimo u okviru rasprava i organizirane borbe za socijalno oslobođenje.

I dalje bez izravnog referiranja na Krležu, Hanžeković opisuje revolucionarna zbivanja u Rusiji ne specificiravši konkretne političke snage koje su se poduhvatile projekta ukidanja socijalnih nepravdi u ime proklamirane jednakosti svih ljudi:

"Mlada Rusija zadojena visokim idejama socijalne pravde podiže crvene barjake oslobodilačke borbe, a ogromne mase gladnih i povrijedjenih bijahu spremne, da na znak jurišaju na staru Rusiju, kleknu joj na prsa i preuzmu vlast u svoje ruke. Socijaliziranje svih kulturnih vrijednosti i materijalnih dobara, nekada plava utopija nesposobne raje za buržoaske mozgove i mozgove carskih generala sa teškim lentama, postade intenzivnim oblikovanjem komunističkih teza u masama sverazorna snaga, postade Samson, koji će da pograbi stupove trulih kapitalističkih domova Filistejaca, prodrma ih i pokopa u ruševinama hiljadugodišnju laž i varku."

Hanžeković govori da je crkva "blaga majka site klase" koja je "puna svih poroka svoje sredine" i koja je uzmaknula pred "djecom revolucije". Svetost i nepovredivost privatnog vlasništva je, zapravo, laž baštinjena iz rimskoga prava koje je smišljeno radi opravdavanja postojanja patricijske klase i radi njezina opstanka. U suvremenim uvjetima taj pravni sustav služi interesima kapitalističke klase. Ruski revolucionari su, govori Hanžeković, preuzeli vlast "iz ruku starog kapitalističkog društva u Rusiji". On napominje da socijalistička ideja dolazi "iz njemačkih retorti" gdje je, kao što se to još ranije dogodilo u Engleskoj, industrijalizacija stvorila moderni proletarijat. No, promiče mu da se kapitalizam mogao smatrati starim sustavom u Europi, ali ne i u Rusiji gdje je u trenutku revolucije bio tek u nastajanju. Ne spominjući ruske narodnjake koji su se, zapravo, borili za prava seljaka, ni anarhiste koji su odbacivali svaki oblik države kao ni teroriste posvećene atentatima na careve i predstavnike njihove vlasti, ni ruske socijaldemokrate koji su prihvatili marksizam i iznjedrili boljševike kao profesionalne revolucionare, Hanžeković o raznorodnim ruskim borcima za pravdu i martirima sumarno kaže:

"Požrtvovnost tih boraca postade u svijetu popularna i martirologij ruskih revolucionaraca jest sveta knjiga nebrojenih mučenika za općenarodnu i sveljudsku pravdu, dakle za viši i dostojniji stepen ljudskog života."

Nacionalne države uspostavljene nakon Prvog svjetskog rata kao posljedica raspada europskih imperija krenule su utabanom stazom europskog kapitalizma zanemarujući potlačene klase. Liberalna buržoazija je, zapravo, podupirala etatizam u novostvorenim državama kao sredstvo ostvarivanja svojih interesa. Tako su ta društva oblikovana prema obrascima zapadnoeuropskih država za koje je marksistička ideologija utvrdila da sadrže klice svoje propasti. Liberalna buržoazija je svojom dominacijom nad novim europskim državama podupirala predodžbe zagovornika revolucije da će preotimanjem državne vlasti iz njezine kontrole državu učiniti sredstvom ostvarivanja interesa proletarijata.

Poslije tako opširnog uvoda Hanžeković se tek u trećem nastavku svojega feljtona okreće Krleži i njegovoj knjizi. Prihvaća ocjenu Cihlara Nehajeva da je riječ o senzacionalnoj knjizi. Isto tako priznaje da Krleža zauzima posebno mjesto u usporedbi sa svim hrvatskim kulturnim radnicima i neovisnim intelektualcima. Pritom nije stvar u tome – pomalo iznenađujuće konstatira Hanžeković – "što se njegovi nazori o svijetu i životu uopće, a napose o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pitanjima Hrvatske razlikuju u temelju od nazora 95 posto Hrvata". Krležu od drugih pisaca ne razlikuje samo njegov svjetonazor. Iako gotovo svi Hrvati ne dijele Krležin komunistički svjetonazor, oni ga ipak kao pisca prihvaćaju. Zapravo, Hanžeković pokušava pacificirati komunizam prikazujući ga kao inačicu kršćanskog egalitarizma i na taj ga način učiniti prihvatljivim građanskoj publici. No, nastavlja on, Krleža se od drugih intelektualaca koji dijele njegove humanističke motive razlikuje svojim radikalizmom i dosljednošću.

Krleža je, tvrdi Hanžeković, "povukao sve konzekvencije svojih uvjerenja, što do danas nije i nije mogao nijedan naš čovjek intelektualac učiniti. Stav M. Krleže prema svim pojavama našeg javnog života jest skrajnje ljevičarski, a uvijek sa stanovišta borbenog i ofenzivnog socijalnog reformatora." Zbog toga je Krleža, kaže Hanžeković ne spominjući njegova djela koja bi to potvrdila, "predstavnik našeg modernog socijalnog romana". Krležino dosljedno nastupanje s pozicije nepokolebljivog borca za socijalnu pravdu izaziva "zgražanje naše domaće filisterije u duševnim papučama, a horizontom žabe u bari". Kao poligon na kojem se taj pristup nesputano manifestira Hanžeković spominje časopis Književna republika u kojemu pisati znači "u najmanju ruku imati čvrstu literarnu petlju". Taj časopis je "jedina revija svoje vrsti na čitavom komičnom Balkanu i na čudo naših prilika". O Krleži Hanžeković dalje kaže da je "posve originalan, dalekovidan i logičan, i ne potpisujući sve njegove izvode, mora mu se priznati suvereno vladanje svim zakonima mišljenja". Krleža i Cesarec su apsolutno novi ljudi s apsolutno novim literarnim izrazom, nastavlja Hanžeković nizati pohvale.

Hanžeković uočava da je Krleža, premda mu je namjera bila upoznati se sa stanjem u SSSR-u, neprestano zaokupljen i pitanjima hrvatske povijesti i politike: "Naša politička povijest donešena je kao na dlanu tako reliefno i ispravno, da se te stranice mogu smatrati klasičnim uzorcima naše suvremene publicistike." Hanžeković je, čini se, oduševljen zbacivanjem kapitalističko-buržoaske oligarhije u Rusiji kao činom eliminacije glavnog uzroka nepravdi u suvremenom svijetu, ali ipak ne razumije kako "kuharica odlučuje o pitanjima javnog interesa". Isto mu tako nije vjerojatno da bi sovjeti "kao jedina samonikla tvorba slavenske rase" mogli biti nositelji napretka. Dopušta da bi pravedna raspodjela materijalnih dobara mogla u budućnosti stvoriti novu psihu, novog čovjeka i da bi sudjelovanje kuharica i mafije u revoluciji ipak moglo upotpuniti "fundamentalni preokret današnjih zastarjelih nazora o životu". Moglo bi, ali nije sigurno da će doista biti tako. Stoga se Hanžeković, unatoč očitom entuzijazmu za preokret nadahnut potrebom za pravednošću, uzdržava od konačne prognoze jer bi izricanje konačnog suda "o najvećem još neizradjenom djelu ljudskog roda, dokazivalo nedostatak potrebne objektivnosti". Svjestan da će klase kojima su sovjeti presudili nastojati "nebolomnom silom" povratiti svoje nekadašnje privilegije, Hanžeković ipak – slijedeći Krležu – utvrđuje da je novi poredak čvrsto uspostavljen i da je pitanje socijalnog oslobođenja nekad potlačenih klasa definitivno riješeno:

"Danas su uklonjene bezbrojne besmislice i smiješnosti ceremonijalne reprezentacije imperatorske vlasti, odgojni sistemi buržoaskih škola, carstvo birokratske zasukanosti i nesposobnosti, ogromna organizacija carističkog militarizma i stara rusko-pravoslavna crkvena komocija, a proleter idejom socijalne pravednosti i ravnopravnosti preuze svoju sudbinu u vlastite ruke."

Carsku vlast optužio je Hanžeković da je povješala mnoge napredne omladince i da je Sibir progutao čitave naraštaje. Baš kao što je to bezbroj puta napravio Krleža, i Hanžeković se prisjeća zbivanja u Hrvatskoj dok razmišlja o onome što se dogodilo u Rusiji. Dok su se u Hrvatskoj mladi ljudi "igrali sa policijom revolucije kao na igralištu" i dok "mi ovdje uzgajasmo sinove da budu politički pristavi Khuena", u Rusiji su položili temelje novog poretka. "Mi danas ne shvaćamo novu Rusiju, a ne možemo je ni shvatiti, jer mi uopće nemamo socijalističke kulture", uzvikuje Hanžeković očito ponesen i uvjerljivošću Krležinog štiva i izgledima da se i u Hrvatskoj napokon nešto promijeni pa u istom tonu nastavlja:

"Mi smo posve neorijentirani i upravo ignoriramo socijalna zbivanja i onu grandioznu uspjelu kraftprobu engleskih radnika, nemajući pojma da se kolo socijalnog i ekonomskog progresa kreće brže nego prije pedeset godina kad se od strahopoštovanja prema generalskim pantalonama imalo pune gaće."

No, unatoč tom progresivističkom zanosu koji je ona u njemu pobudila, Hanžeković nabraja i slabosti Krležine knjige. Ona nije iznijela tok revolucije s njenim slavnim i manje slavnim epizodama. Iako je uočio da Krleža nije u potpunosti zaslijepljen moskovskom i ruskom stvarnošću te da prema njoj ima stanoviti odmak, Hanžeković ističe da se ne slaže s njegovim "ditirambskim raspoloženjem". Najviše mu prigovara izostanak analize odnosa političkih stranaka i nerazumijevanje činjenice da su kadeti, liberalna stranka koja je imala presudan utjecaj u vladi Kerenskog nakon abdikacije cara, bili zavedeni "intrigantskim obećanjem Francuske i Engleske, da će dobiti Bospor i Dardanele, ako produže učestvovanje u ratu" pa su, nasuprot volji mase koju su indoktrinirali boljševici, inzistirali da Rusija ne izađe iz rata i ne sklopi separatni mir s Njemačkom. Tom primjedbom Hanžeković je, zapravo, pokazao posvemašnje nerazumijevanje Krležinog pristupa. U pogledu odlučnosti da se prekine rat, da se vojnici različitih vojski bratime i da se zajedno okrenu protiv svih nacionalnih buržoazija, Krleža je bio nepokolebljiv. Nikakvo obećanje buržoazije jedne države buržoaziji druge države ne može biti opravdanje ni razlog za nastavak bratoubilačkog rata.

Hanžeković Krležu isto tako kritizira zbog zanemarivanja načina boljševičkog upravljanja ekonomijom, koje je dovelo do poraznih rezultata zbog prepuštanja diletantima da donose odluke. Ukazao je na stanovite proturječnosti između boljševičke ideologije i prakse. Kao odgovor na ratni komunizam i na masovnu glad koja je bila posljedica te politike, Lenjin je smislio NEP i uspio ga progurati kao službenu politiku unatoč suprotstavljanju Trockog i Zinovjeva. Tako su boljševici koji su se zauzimali za ukidanje kapitalizma i svakog oblika privatnog vlasništva stvorili "crvenu buržoaziju, državni crveni kapitalizam". Hanžeković prigovara Krleži da nije u dovoljnoj mjeri problematizirao činjenicu da u sovjetskoj Rusiji "samo član komunističke, dakle vladajuće partije uživa blagodati revolucije, ostali su pod paskom i tolerirani". Vladajuća partija "ima vojsku i vlast, a da li ima pristaša, to se ne zna".

Iznoseći te prigovore Hanžeković je pokazao da, očito, ne razumije Krležinu tvrdu boljševičku uvjerenost da nikakav oblik buržoaskog parlamentarizma ne može jamčiti ostvarivanje oslobađanja potlačenih klasa. Na koncu Hanžeković iskazuje svoje nezadovoljstvo činjenicom da se Krleža nije pozabavio svim relevantnim aspektima ruske stvarnosti. "Krleža je propustio barem nešto statistički dokazati funkcioniranje nove ekonomske politike, jer nije pošao u Rusiju da vidi samo kulturni život, nego život u svim njegovim mnogobrojnim manifestacijama". U završnoj kadenci svog feljtona Hanžeković zaključuje – na osnovi Krležinih elaboracija hrvatskog nacionalnog pitanja – da je Krležin stav "otvoreno hrvatski" i da je Krleža "iako je mrzitelj suvremenog kapitalističkog i malograđanskog društva sa gestom nepomirljivog internacionalca opet naš, naš Hrvat sa svim slaboćama i krepostima našeg nesretnog plemena u koje smo na koncu mi svi zaljubljeni".

__________________________________________________

Citirana literatura

Bogdanović, Milan (1926), Izlet u Rusiju, Srpski književni glasnik, knj.XX, br.6, 16. novembra, str. 454-459

Cihlar Nehajev, Milutin (1926), Jedan literarni dogadjaj. Miroslav Krleža: Izlet u Rusiju, Zagreb: Jutarnji list, god. XV, br. 5173, 4. srpnja 1926, str. 18

Hanžeković, Mato (1926), Knjiga o novom Jerusalimu. Povodom Krležine knjige Izlet u Rusiju, Hrvat, br.1985-1991, kolovoz 1926

Kovačec, August (1993), Jezik, u Krležijani I, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 394-407

Kovačević, Božidar (1926), Krležin napad na Beograd i njegova poslednja knjiga, Beograd: Reč i slika, 1. septembar 1926, 147-149