Ne mogu se tužiti na godine. Pa samo ih je sto!, rekao nam je Krševan Meštrović, vitalan, lucidan i srdačan Zadranin, koji je stoljeće navršio ove veljače. Okruglu obljetnicu rođenja proslavio je u restoranu krcatom prijateljima i obitelji.

Odmah smo ga pitali za tajnu dugovječnog života. Izgleda da je to činjenica što se dobro osjeća u svojoj koži.

"Nema tu tajne, sve je javno. Dobrog sam zdravlja, u životu sam imao tri operacije i sve tri su prošle dobro. Kad sam imao 58, operirao sam žuč, s 80 bubreg, a 2002. su mi ugradili pacemaker. Alkohol ne koristim, nisam popio ništa osim vode već 20 godina, cigarete ne pušim, a noćni me život ne zanima. Nisam nikad obilazio gostionice i bio sam dobar suprug", hvali nam se stogodišnjak, no unuka ga ispravlja govoreći da je nekoć bio glavni zavodnik.

"Cure su ganjale mene, a ne ja njih", pobunio se.

Kaže nam da mu nedostaje rad u poznim godinama, jer je uvijek volio raditi - jutrima u poduzeću, a poslijepodne u poljoprivredi.

"Obrađivao sam vinograde, sijao žitarice, sadio krumpir... Sad mi to nedostaje, vuče me rad", priznaje čovjek, čiji mlađi sin ima 65, a stariji 70 godina.

Uz to, ima troje unuka i troje praunuka. Krševan Meštrović je čovjek nestvarno čistog i detaljnog pamćenja. Bio je prvi pročelnik, odnosno voditelj zadarskog ureda za turizam. Bio je prvi voditelj prve samoposluge u Zadru te predstavnik Zadra u atletskom trčanju na prvenstvu Italije u Rimu prije Drugog svjetskog rata. Dvaput je izbjegao smrt kao mornar u talijanskoj vojci.

"U vojsku su me digli 15. 5. 1939. godine", govori te dodaje da su mu ćaća i stariji brat bili austrijski vojnici, on i dva brata talijanski, treći brat partizanski, a unuk hrvatski vojnik.

"Ma, rat je prvih dana težak jer ne znaš kako se ratuje, a kasnije otvrdneš. Ja vam i nisam nešto ratovao, nego sam se više bavio sportom. Najprije sam tri godine trčao cross i bio prvi u Italiji, a u mornarici sam veslao osmerac, potezao konop i trčao trke na tri i pet tisuća metara. Uz to, izbjegao sam dva potapanja brodova i ostao živ. Prvi put je to bilo na krstarici Zara 1942. Bio sam na komandnom mostu, na vezama. Posao mi je bio mahati zastavicama, upravljati projektorima i slati poruke Morseovom abecedom. Dobio sam prekomandu na brod Kararis dan prije nego što su Zaru potopili avionskim bombama kraj grčke Krete. Godinu kasnije i Kararis su saveznici gađali avionskim bombama. Nasreću, bili smo vezani u luci pa smo istrčali iz njega, tko je mogao. Ja sam bio sportaš pa nisam imao problema s brzinom, ali brod je potonuo", govori nam vrlo bistar starac i, kako nam kažu ukućani, izuzev pacemakera i jednog bubrega koji mu nedostaje, potpuno zdrav!

U pamćenje mu je vrlo dobro urezan "križni put", kako ga zove, pri završetku rata iz Italije u Zadar. Trajao je punih 20 dana, a najveći dio puta je prohodao.

"Bila je 1943. godina, kad su saveznici potpisali primirje s Italijom. Odlučio sam vratiti se doma s još nekim ljudima. Išli smo vlakom dokle se moglo, a onda pješice. Morali smo izbjegavati Nijemce jer bi nas oni odveli u zatvor u Njemačkoj. Neki čovjek nam je rekao da ne idemo u Trst jer su tamo Nijemci, nego da ga zaobiđemo uz obalu. Vjerojatno je bio neki špijun jer bismo upali izravno u zamku. Tad nisi znao kome možeš vjerovati, a kome ne. I tri carabiniera, naoružana talijanska vojnika, potvrdila su nam da je taj grad krcat Nijemcima, ali su nam rekli da ga zaobiđemo s druge strane i potražimo gostioničara u selu koji će nam dati propusnice. Tako je i bilo. Kasnije su nam i partizani dali propusnice, ali sve je to malo važilo jer je bilo ratno doba. Prešli smo pješice Gorski kotar, Liku i preko Paga mislili do Vrsi te odatle do Zadra, svega 20-ak kilometara dalje. Ali u Vrsima su nas odvezli do Ražanca pod pratnjom pa odatle u Starigrad, Sveti Rok, Korenicu, Senj, Karlobag, pa opet brodom na Pag! Čovjek nas je barkom prebacio do Vrsi, ali više se nismo htjeli javljati nikome da smo stigli! Pješačili smo potajno, probili se do Zatona, gdje su nas pustili preko vojne straže, te smo ostali u Petrčanima, gdje mi je bio ujak. Od tamo su nas skupili i rekli da moramo ili u Kožinu na partizansku komandu ili u Zadar. Htjeli smo u Zadar, ali je trebalo preći još dvije kontrole. U Diklu su nas pustili, ali nas je još čekala zadarska straža. Naišli smo na poznanika koji je radio u polju na Puntamici, rubnom dijelu Zadra. On nam je dao jednom motiku, drugom kosir, a treći je vodio magarca i pravili smo se da smo njegovi radnici. I tako smo došli u svoj grad", govori dido Krševan, kao da je svoju avanturu s dozom lukavstva za kraj proživio jučer.

 

Kasnije je surađivao s partizanima, javljao im o talijanskom naoružanju, bunkerima i vojnicima, ali je nakon oslobođenja jednom neoprezno izjavio da neće organizirati seosku zadrugu. Netko ga je, kaže, prijavio UDBA-i.

"Rekao sam da ću dati zemlju, ali da mi se ne da baviti organizacijom. Ali prijava je valjda glasila drugačije. Došla su tako dva udbaša po mene u kuću, poznavao sam obojicu, kažu ajmo malo izaći porazgovarati. Ajmo, kažem ja i izađem. Pričamo mi, šetamo, a oni meni ajmo malo ovuda, onuda i vode me na sve udaljenije puteve izvan grada. Ja naivno za njima, razgovaramo. Na kraju su me odveli u šumu, 50-ak metara od šumskog puta i sjeli smo na neko deblo. Pričali smo, pričali, a onda su mi rekli da se vratim kući. Nisam ni shvatio da su me trebali likvidirati. Valjda su se predomislili kad su shvatili da nemam pojma o čemu pričaju. Kasnije su mi ljudi rekli što je tu bilo posrijedi, a ja tad nisam ni znao da sam jedva izvukao živu glavu", priča nam starac.

Dodaje kako u talijanskoj vojsci nitko nikoga nije pitao odakle je, a da su mu po dolasku u Zadar odmah počeli govoriti da je Talijan i fašist.

"Kao da sam ja kriv što su se države mijenjale! Zaposlio sam se u Općini 1947. godine. Ispočetka mi je teško išlo jer sam govorio 80 posto talijanski, a samo 20 posto hrvatski, pa sam išao u večernju školu da naučim. Radio sam tamo sedam godina i dao otkaz 1954. godine. Ljudi nisu mogli vjerovati da sam dao otkaz u Općini, to se ne radi ni danas! Ali dosadilo mi je da me nazivaju fašistom i odlučio sam pobjeći u Italiju s još deset ljudi. Predomislio sam se u zadnji tren, dan prije polaska iz Ždrelca za Italiju brodom. Odustao sam jer nisam mogao ostaviti suprugu i dvoje djece te brata. Bilo je riskantno jer, prema zakonu, kad bi uhvatili nekoga da bježi iz zemlje, dobio bi pet godina zatvora, a onaj tko bi znao da netko bježi, a ne bi to prijavio vlastima, dobio bi godinu i pol. Dogovorili smo zavjet šutnje i dobro smo prošli, svih nas 11, i nitko nije saznao ništa", govori nam starac izvrsnog pamćenja.

Zadovoljan je svojim životom te jako priseban u poznim godinama.

"Dobro sam prošao u životu, ne mogu se tužiti. Već sam se kao mlad, sa 17 godina, počeo baviti sportom, osobito trčanjem. Triput sam pobijedio na prvenstvu u Zadru, a odnio sam i spomenute pobjede na prvenstvu Italije. Veslao sam u osmercu i potezao konop te trčao. Govorili su mi da sam izvrstan, ali onda je počeo Drugi svjetski rat. A kad su tražili prvog voditelja samoposluge u Zadru, za to su me pak morali dobro nagovarati da pristanem. Rekli su da otvaraju samoposluge u svim gradovima, pa tako i u Zadru. Govorio sam da ne želim taj posao raditi, jer da tamo svatko uzima sebi, a ja ću kao poslovođa na kraju u zatvor zbog toga. Ipak sam pristao i dobro prošao. Nitko nije ništa uzimao jer sam radio cijeli dan, i to sam samcat", smije se veseli stogodišnjak, kojemu jedino u životu i danas nedostaje naporan rad.

Švercalo se uz pomoć žandara

Je li to za njega bila talijanska okupacija, pitam ga.

"Slabo sam znao hrvatski jer ga nisam nikad ni učio. Nisam znao di ću sa š, č, ć, ž... Išao sam u večernje škole te položio i matičarstvo. Kad su me poslali na popis stanovništva, nisam znao da trudna žena znači noseća, mislio sam da trudna znači umorna. Znao sam za riječi noseća, kuljava ili zbabna, a na talijanskom je bila samo jedna riječ - incinta. Nismo znali poslije rata ni što znači riječ agrar, kad su se osnivale seljačke radne zadruge. Ćaća je pričao hrvatski koliko je naučio u vrijeme Austrije, izmišan s njemačkim, talijanskim...Ljudi preko granice živjeli su samo od poljoprivrede i dolazili bi kod nas kopati za pet lira čitavi dan, u pola cijene nego što bi zarađivali naši radnici. Preko granice bi ih puštali raditi, ali nisu mogli prenositi robu. Švercalo bi se noću, često uz pomoć korumpiranih žandara."