Svjetska ekološka organizacija World wild fund (WWF) objavila je da danas na svijetu praktično nikakav pristup pitkoj vodi nema čak 780 milijuna ljudi, odnosno nešto više od desetine čovječanstva. 

Prognoze WWF-a idu i dalje i upozoravaju da će do 2050. potražnja čovječanstva za vodom porasti za čak 50 posto, što će predstavljati dodatni udarac na temeljnu društvenu stabilnost u siromašnim zemljama, čak i podstrek za ratove. Jedan od najstarijih sukoba oko pitke vode u svijetu je sirijsko-izraelski konflikt oko Galilejskog jezera. 

Izrael je prvo 1964. izgradio sustav odvodnje iz jezera u svoje vodne sustave, da bi iste godine Sirija počela graditi sustave kojima bi vodu hvatala i odvodila u vlastite sustave prije nego što stignu do samog jezera. 

Takav sukob bio je jedan od faktora koji su kulminirali Yom-kipurskim ratom i zbog kojih je Izrael okupirao inače sirijsku Golansku visoravan. Galilejsko jezero danas je na najboljem putu da zbog crpljenja vode postane preslano za život. 

To se prije dosta godina dogodilo jednom od najvećih jezera na svijetu, Aralskom jezeru, koje je u međuvremenu skoro sasvim presušilo iako je izvorno bilo bitno veće površine nego Hrvatska.

U posljednjih sto godina, upozorava WWF, više od pola svih svjetskih jezera, riječnih sustava, naplavnih područja i močvara nestalo je zbog isušivanja, zagađenja bilo iz industrije ili iz poljoprivrede, te zbog sve gorih klimatskih promjena. 

Razvijene industrijske zemlje na Zapadu ionako tešku poziciju zemalja u razvoju koje su u pravilu i najteže pogođene klimatskim promjenama, dodatno otežavaju time što ili iz njih uvoze ili su u tim zemljama sagradile pogone i sustave za proizvodnju koji iziskuju velike količine vode. 

Primjerice, tvornice različitih metala u Južnoafričkoj Republici, indijski pamuk i slično. U Indiji su čak punionice svjetskih marki poput Coca Cole znale toliko opteretiti lokalne podzemne vodotoke da su se kilometrima uokolo posušile farme. 

Čak i  jedna Španjolska osjeća posljedice izvoza voća i povrća u ostale članice EU-a, jer je ta zemlja također suočena s velikim problemima uslijed klimatskih promjena.

Kad se sve to uračuna, ispada da preko industrije i osobne potrošnje, stanovnik najrazvijenijih industrijskih sila na Zapadu troši i preko 5000 litara vode dnevno.

Pitka voda je inače jedno od temeljnih ljudskih prava, koliko god to posljednjih godina čovječanstvu javno opovrgavali predsjednici multinacionalnih kompanija koje zarađuju na pitkoj vodi; bilo pakiranoj u boce ili koje se bore za privatizaciju vodoopskrbnih sustava u pojedinim zemljama. 

Kao kad je u 1990-ima tvrtka Aguas del Tunari dobila koncesiju na svu vodu u jednoj pokrajini u Boliviji, čak i na svu kišnicu.