"Zovem se Alen Muhić. Dolazim iz Goražda, malog grada smještenog na obali Drine u istočnoj Bosni. Rođen sam 1993. godine u najgore doba rata, kada nije bilo ničega što ljudima treba. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo topline i ljubavi, nije bilo nade. Majka me je ostavila dva dana nakon mog rođenja i otišla je za svojim životom. Moj biološki otac je čovjek koji nije osuđen za ratni zločin silovanja. Usvojen sam od strane domara u bolnici u kojoj sam rođen", rekao je ovih dana Alen Muhić u Sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

Ured posebnog predstavnika glavnog tajnika za seksualno nasilje u sukobima i Stalna misija Južne Afrike pri Ujedinjenim narodima obilježili su desetogodišnjicu mandata i usvajanja UNSCR 1888 "Zaštita žena i djevojčica od seksualnog nasilja u oružanim sukobima" čime je pokrenuto pitanje seksualnog nasilja u konfliktima.

Rat u Bosni Ratna silovanja: "Hrvatice najmanje o tome govore"

Muhić danas radi u bolnici u kojoj je rođen, oženjen je i ima sina od tri godine. Međutim, njegova priča puno je mučnija od obiteljske idile i jedna je od sličnih koje su se dogodile za vrijeme rata u BiH.

Alen Muhić imao je deset godina kada je jedna dječja svađa gotovo razorila njegovu obitelj. Sve do te svađe, Alen je vjerovao da je poput sve druge djece, iz prosječne bosanske obitelji, da se njegov otac zaista zove Muharem, koji je radio kao domar u bolnici u Goraždu, te da je Muharemova supruga Advija zaista njegova majka, a njihove dvije kćeri njegove sestre.

“Sve je počelo s glupom dječjom svađom oko nebitnih stvari. Gurkali smo se i i govorili jedan drugome ‘ti si napravio ovo, ti nisi napravio ono...’. U jednom trenutku me udario i ja sam mu uzvratio. Jako se naljutio i počeo vikati na mene: ‘Smeće odvratno, ti si posvojen, tvoja majka te napustila, kopile jedno, četničko kopile. Četničko dijete! Našli su te u kanti za smeće!’. Bio sam u šoku, ali i posramljen zbog tih riječi. Udario sam ga još jedan put i počeo trčati prema kuću. Cijelo vrijeme sam plakao”, ispričao je Muhić.

Danas više nije toliko nalik na uplašenog dječaka, koji ni sam ne zna tko je. Njegova potraga za pravim roditeljima počela je 2003., nedugo nakon te svađe u dvorištu. Svoju je priču ispričao u dva dokumentarca o “djeci silovatelja”, odnosno djeci koja su rođena nakon što su pripadnici srpske vojske silovali njihove majke. 

Režiser oba dokumentarca Šemsudin Gegić kaže kako je nizom nevjerojatnih okolnosti Muhić uspio ući u trag svom pravom ocu i pravoj majci. Onog dana, kada je Alen na igralištu doznao istinu, došao je kući uplakan, a njegovi roditelji već su s vrata znali što se dogodilo. Muharem, čovjek za kojeg je znao da mu nije pravi otac, ali ništa više od toga, ispričao mu je istinu. 

Muhići i njihovi prijatelji znali su sve o Alenu od prvog dana. Da je rođen u veljači 1993. u bolnici u Goraždu, te da mu je majka muslimanka koju je silovao srpski vojnik. Njegova je majka htjela pobačaj, no već je bilo kasno, trudnoća je poodmakla i morala je roditi dijete za koje je sama kasnije rekla da ga je htjela zadaviti.

teorija Srbi tvrde: "Ameri su znali da im 'Bosanci' spremaju 11.9."

Kada je Alen imao tri godine priča o njemu objavljena je u Newsweeku, koji je radio na temi o djeci koja su rođena nakon što su im majke silovane za vrijeme rata u Bosni. Takvih je slučajeva bilo između 20 i 50 tisuća u periodu od 1992. do 1995. godine.

Novinarka Stacy Sullivan uspjela je doći do Alenove majke, koja nije imala nikakve emocije prema tom djetetu, a još manje prema njegovom ocu koji ju je, kako je rekla, “povrijedio toliko da se nikada neće oporaviti”.

“Kada sam ga čula da plače, rekla sam doktoru da mi ga donesu. Htjela sam ga zadaviti”, rekla je prava Alenova majka za Newsweek 1996.

Ali, nije. Umjesto toga ostavila ga je u bolnici u kojoj se tamošnji domar sažalio nad bebom i počeo je odvoditi doma preko dana supruzi i kćerima, a navečer bi je vraćao u bolnicu. Kćeri su bile oduševljene, oduvijek su htjele brata i ubrzo su ga odlučili posvojiti. Alen je tako počeo svoj život u muslimanskoj enklavi, siromašnom kraju gdje nije bilo tekuće vode i grijanja.

Advija Muhić je 1996. Newsweeku ispričala kako obožava Alena, te da ne zna kako će mu reći cijelu istinu jednog dana, a zna da će morati. Naime, već u to vrijeme je bilo jasno da će se istina doznati na ovaj ili onaj način. Susjedi, koji su znali kako je Alen došao na svijet već su ga tada zvali “mali četnik” i dali mu nadimak Pero.

Iako je imao samo tri godine, Alen je osjetio da je nadimak pogrdan, kojeg su mu dali jer je jedno od čestih imena u Srbiji. Alen je rekao novinaru Newsweeka: “Mrzim kad me ljudi zovu Pero. Mrzim.”

Nakon što su svi doznali cijelu istinu život je za Alena postao itekako težak. Ljudi su mu stalno govorili da je četničko kopile pronađeno u smeću.

Zolja Ubijala Hrvate u BiH: "Ni kokoš ne smije ostati živa!"

U ranim devedesetima u Bosni je praktički vladala ‘omerta’, zakon šutnje o ratnim silovanjima. Većina žena koje su bile silovane išle su na pobačaj, no dio njih, poput Alenove majke, su prekasno došle u bolnicu. Nakon što bi ih rodile, gotovo sva ta djeca su ostavljena u bolnici, a svi su ih zvali “djeca mržnje”. Rasli su i živjeli s djecom koja su ostala siročad, a vlasti su redovito vješto skrivale njihovo pravo porijeklo potencijalnim posvajačima.

Alenova majka živi u Sarajevu, a otac u istočnoj Bosni. 

“Nikada nisam majku optužio za ništa. Pravi zločinac je moj otac, silovatelj. On je za mene ratni zločinac i mora odgovarati za ono što je napravio”, rekao je Alen.