Prema anegdoti iz školskih klupa, Kurt Cobain je već u doba najranije adolescencije imao plan. S 14 je, naime, razrednom kolegi povjerio da mu je, kao vjerojatno i svakom njegovu vršnjaku, cilj “postati slavan”. “A onda ću se ubiti, otići u oblaku slave i ostati u legendi”, zaključio je. Istinita ili izmišljena, crtica pokazuje zavidnu razinu razumijevanja mehanizma osiguravanja brze i dugotrajne slave u onoga tko je priču ispričao. Doista, na svijetu nema boljeg i lakšeg podmazivača slave od umiranja. Vlastito će te, pokazuje i primjer ostvarivanja umjetno stvorenog i vrlo ekskluzivnog “Kluba 27”, u času poslati među zvijezde, posebno odeš li s planeta mlad i već razmjerno uspješan.

Tuđe će, kako je zorno prikazano primjerom američkog snajperista Chrisa Kylea, ponešto usporiti proces i nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću jamčiti uspjeh. Ipak, pravilno izvedena operacija umiranja za rezultat će, što oba primjera pokazuju, imati lansiranje u legendu. Iako ne postoje zapisi o njegovoj sklonosti nasilnu ponašanju ili ljubavi prema oružju, Kurt Cobain preminuo je od posljedica samoranjavanja sačmaricom. Oružje prije nije posjedovao, u djetinjstvu se, ako ičim, igrao gitarama.

Nasuprot tome, Kyleu je kao rođenom Teksašaninu strast prema oružju vjerojatno prenesena majčinim mlijekom, od osme se godine igrao jurišnom puškom, a očev je dar nakon nekoliko godina zamijenila sačmarica kojom su on i njegov brat u lovu ustrijelili čak 150 divljih ptica i životinja, mahom jelena i prepelica. Značajna brojka, tek nešto manje od 160 potvrđenih divljaka koje je Chrisov snajper “skinuo” za njegovih četiriju boravaka u Iraku. Sigurna ruka, precizno oko i neumoljiv osjećaj za provođenje onoga što je smatrao ispravnim, uz odlikovanje dvjema srebrnim i nekolicinom brončanih zvjezda, Chrisa Kylea su još za života učinile legendom u očima američke javnosti. On je, naravno, svoj zvjezdani status rado i često poticao, najčešće izmišljajući priče o tučnjavama u kojima je sudjelovao kako bi obranio čast zemlje čijoj zastavi služi ili od blaćenja sačuvao poginulog suborca ili broju žrtava što ih je za sobom ostavio na teritoriju SAD-a. Slavna je tako njegova priča o tridesetero razbojnika i pljačkaša što ih je, čuvajući grad nakon prolaska uragana Katrina, skinuo sjedeći na krovu stadiona Superdome u New Orleansu. O tom slučaju, zanimljivo, nikad nije pokrenuta istraga, a istraživana nisu niti navodna ubojstva dva muškarca uhvaćenih u pokušaju krađe njegova pick-upa. 
Stoga je posve legitimno zapitati se je li Kyle i njih, kao i navodnu tučnjavu s bivšim američkim veteranom, zvijezdom hrvačkih arena i akcijskih filmova osamdesetih te bivšim guvernerom Minnesote, Jessejem Venturom, jednostavno izmislio. No unatoč stvarnim podvizima i vjerojatno od zbilje odcijepljenim pričama, glas o najučinkovitijem snajperistu u sveukupnoj američkoj vojnoj povijesti sporo se prenosio “preko bare” pa je francuski scenarist stripova Fabien Nury za njega čuo tek godinu dana po Kyleovu umorstvu, nakon podizanja kontroverze oko filma “Američki snajper”, temeljenog na njegovoj životnoj priči i istoimenom autobiografskom nacionalnom bestseleru čije se režije, nakon Spielbergova odustajanja, prihvatio Clint Eastwood. Holivudska mitologizacija priče u kojoj jedva ima mjesta tragičnom činu ubojstva legende, a kamoli njegovu počinitelju, Nuryja je podsjetila na priču o Jesseju Jamesu i Robertu Fordu, njegovu ubojici, čije je ime danas malo kome poznato. Odlučio je, stoga, istražiti tko je bio Eddie Ray Routh, Kyleov 25-godišnji sunarodnjak, nekoć i suborac, od čije je ruke pao. Uz svojeg dugogodišnjeg najboljeg prijatelja Chada Littlefielda, ali za njega je, u fikciji i zbilji, malo tko mario.

Littlefield, kao vjerojatno dobar suprug i otac, običan namještenik neke obične kompanije, nije pridonosio estradizaciji ionako bizarne priče. Njegov kompanjon Chris, kako uz crtačku pomoć njemačkog umjetnika Bruna u uvodnom dijelu svojeg opsegom nevelikog stripa pokazuje Nury, nakon časnog otpusta iz vojske proživljavao je teške trenutke: pio je, vjerojatno patio od PTSP-a i nije se libio koristiti narkotike, što je dovelo do klimanja dugogodišnjeg braka s Tayom Renae Kyle. Autor ne navodi čime se gospođa Kyle bavila za suprugova života. Uskoro to i neće biti važno. No prije nego što postane profesionalna udovica, posvetit će se odgoju njihove djece, dok Chris, u nastojanju umnogostručivanja njihova bankovnog računa, osniva zaštitarsku tvrtku Craft International ltd. i piše knjigu “American sniper”, čiji ugledan izdavač HarperCollins uz milijunski honorar autoru uplaćuje i višemilijunsku policu osiguranja ne bi li se zaštitio od mogućih tužbi za klevetu. Gostovanja u brojnim televizijskim emisijama samo su pridonijela mitologizaciji običnog američkog dečka koji, vođen isključivo patriotskim osjećajima, odlazi u rat i ondje, ubijajući “divljake”, spašava svoje suborce, kao i dostojnu, najčešće nejaku iračku čeljad. I žao mu je, govori u stripu, svakog poštenog čovjeka kojeg nije uspio spasiti. Onih 160 “potvrđenih” i 95 “navodnih”, čijim smrtima Nury i Bruno odaju počast iscrtavanjem crvenih, odnosno sivih lijesova, nije mu žao. Legenda kaže da niste mogli poželjeti boljeg suborca od Kylea. Zaštiti “braće po oružju” posvećivao se jednako predano kao i ubijanju neprijatelja, a po povratku u domovinu i ponovnom osovljavanju na vlastite noge oružju je pridodao terapeutsku ulogu - svoje je ranjene, osakaćene ili psihološkim traumama dobrano načete suborce vodio na streljanu. 

Da pucanjem iz sebe istjeraju frustraciju ili ponovno osjete normalnost života. Znajući za tu njegovu plemenitu misiju, pristupila mu je Jodi Routh, zaposlenica škole koju su pohađala njegova djeca i zamolila da pomogne njezinu sinu Eddieju Rayu. Dečko je proveo stanovito vrijeme u bazi izvan Bagdada, nije nikoga ubio i nije sudjelovao u borbama, no navodno je ostao traumatiziran golemom količinom trupala što ih je, kao pripadnik američke vojske, pomagao zbrinuti na Haitiju nakon što je otok pogodila prirodna katastrofa 2010. Samo je “pucanje” za vojnika predstavljalo čin očigledne nesposobnosti, a slamanje izvan borbe nosilo je kudikamo sramotniju stigmu. Lako je, stoga, pretpostaviti da se Routh sa svojim stanjem i nije najbolje nosio - pio je i drogirao se, koristio lijekove bez recepata i nadzora, maltretirao djevojku koja se unatoč tome nije dala odvojiti od njega, a vjerojatno mu je posebno teško padala rastegnutost života između majčine kuće i psihijatrijske bolnice za ratne veterane. Opterećen stvarnošću, u glavi je stvarao svakojake priče. Posvuda je vidio urote, a vjerovao je i da su neki ljudi zapravo križanci sa svinjama, zbog čega je djevojci branio da jede slaninu. Istina, o takvom se tipu i nema što reći, no filmski je mogao biti prikazan barem trenutak u kojem, na dan kad ga je oružje trebalo “izliječiti”, s pet hitaca iz neposredne blizine ubija Kylea, dok će jednim više presuditi njegovu najboljem prijatelju. Bizarno, dečki su ga odveli na streljanu kako bi potražio mir od turobne svakodnevice, a stoga što su pucnjevi i povici ondje svakodnevica, Roughov zločin još satima neće biti otkriven. 

“Htjeli ste junaka, evo vam junaka”, kao da s podsmijehom u glasu govori Nury. No prihvatite i sve nusproizvode bivanja junakom. Jer Nury ne ulazi u problematiku Kyleove osobnosti, u to je li, osim savršeno utreniranog profesionalca s do visokog sjaja ulaštenim javnim imidžem, bio i prvorazredni ološ spreman prevariti sve i svakoga, autor ne ulazi. Zanima ga isključivo građenje mita o Chrisu Kyleu i nadrealnost situacije u kojoj se zbilja izmjenjuje s fikcijom. Stoga je htio prikazati i sve ono što je Eastwood u svojem filmskom doprinosu stvaranju legende propustio. Ponajprije se to odnosi na udovicu Tayu, čiji je put prema udovici godine započeo dramatičnim govorom na Kyleovu sprovodu, a kulminirao objavom knjige “An American Widow”. Udovica drugog ubijenog muškarca se, zanimljivo, ni ne spominje imenom, ona je odlučila pokušati sabrati komadićke svojega života te sebi i djeci osigurati anonimnost. 
Ali ona nije bila udovica “Legende”, nije imala obavezu prema američkom društvu. Nije osjećala dužnost sudjelovanja u procesu holivudizacije i eksploatacije osobne tragedije.

Premda su svi razgovori i događaji prisutni u stripu vjerno preneseni iz stvarnosti, vjerojatno ni jedan američki scenarist i crtač ne bi mogao s ovolikom dozom fine ironije, a povremeno i otvorenog podsmijeha, prikazati besmisao stvaranja kulta ličnosti i gramzivo koristoljublje kakvo se, ne samo u Americi, gradi na osjećaju domoljublja. Je li rat u Iraku bio besmislen? Nury niti ne pokušava dati odgovor na to pitanje. Besmislena je sva popratna mašinerija, kao da kroz strip odgovara. Besmislen je i bizaran pojam junaka, a cijena junačenja ponekad je previsoka. Smrću u relativno ranoj dobi Kyle je učvrstio svoj položaj u legendi. U nju sa sobom, nažalost momka koji je do slave htio ubojstvom američkog junaka, neće povesti Eddieja Raya Rougha. Ostavit će ga da se do kraja života u nekom saveznom zatvoru nosi s teretom vlastitih demona. I zauvijek broji dva mala crvena lijesa čije je polaganje u zemlju odjeknulo snažnije nego svih Kyleovih “nepotvrđenih” 255.