U tri dijela, od 2006. do 2017. godine, objavljivane su epizode albuma “Sjećanje u džepovima”, koji je Fibra objedinila svojim izdanjem, kako i treba. Scenarist Luc Brunschwig, kojemu je ovo četvrti album koji je Fibra objavila, zamolio je davne 1994. godine prijatelja Etiennea Le Rouxa, ilustratora dječjih knjiga, zato je i crtež ovoga stripa lagano karikaturalan, da mu napiše scenarij, što se nakon dosta porođajnih muka i preinaka i dogodilo. I eto, svega 27 godina poslije, ovo ne pišem ironično, nego skrećem pozonost na dugotrajnost umjetničkog procesa, posebno stripovske muke, trudnoće i porođaj, pa još i prijevode, pred nama je lani objavljen i preveden strip.

Dobri scenariji su oni koji vas zakače već na početku, praktično u ekspoziciji, kad se priča još nije ni razvila, a vi već naslućujete dramu i mnoge moguće smjerove razvitka priče i njezine rizike. Priča tad počne kapati, ali tako da vas vodi u sve nove i nove petlje, da se otkriva, ali ne razrješava, da logično širi polje mogućnosti i otvara nove. Ili, da budemo konkretni: starčić sa zaštitnički razlajanim i raspoloženim psom Ahilom na uzici ulazi u apoteku s bebom u naručju te moli mlijeko i bočice za novorođenče, za svoga sina, premda u najmanju ruku izgleda kao da mu je djed ili pradjed, što odmah budi sumnju opreznih i revnih francuskih farmaceuta.
Kad ga apotekarica pokuša legitimirati, on uvrijeđeno i revoltirano bježi i jasno je da je nešto komplicirano: on skrbi za dijete koje očito nije njegovo. Sigurno je samo da je dijete gladno, da plače i da je starac zbog toga uznemiren. Tu kreće prvi flashback koji će, uz ponešto epizodnih flashbackova, biti jedno od glavnih pripovjednih sredstava. U ovom ćemo doznati da su starac i njegova supruga svojedobno dobili devet tjedana ranije rođeno dijete, možda zato što su već bili stariji roditelji, ona prvorotkinja od 42 godine koja ga neće moći ni dojiti. Neonatologija je tad, 1970-ih, neizmjerno slabije razvijenija nego danas, pa je mogućnost bebina preživljavanja i eventualnih deformiteta otvorena kao rana.

Nadalje starac, Sidoine Letignal, ulazi u birc u kojem vidi ženu koja doji i zamoli je da podoji njegovu gladnu bebu. Ona, pomalo šokirana, to odbija, ali šaroliko društvo iz kafića naglo zainteresirano nesvakidašnjom scenom primora starca da ispripovijeda tko je i odakle i kako i zašto i beba i sve... Sidoine iz džepa vadi hrpu papirića i tu pripovjedna čarolija, a to je ono čime se, osim nepredvidivom i ganutljivom pričom ovaj strip razlikuje, počinje pripovijedati. Ti papirići su podsjetnici, skele memorije s kojom starčić više ne stoji dobro. Beba magrepskog podrijetla je Tarik, što između ostaloga znači zvijezda Danica, ona koja služi za orijentaciju i izvodi na put. Priča kaže: Sidoine je sa suprugom Rosalijom i sinom Laurentom živio u Tommetessu, kvartu s uvjerljivom većinom nefrankofonskih doseljenika. Kako bi sinu omogućila socijalizaciju, Rosalia njegove doseljene vršnjake ugošćuje, pomaže im oko savladavanje jezika i škole. Tu štafetu famozne i marketinškom inflacijom ponižene inkluzije Laurent vremenom preuzima i u tome nalazi pun smisao i veselje. No kad kući dovodi ilegalno useljenu Maliku, trudnu djevojku u dželabi, kako bi je oženio zbog papira i omogućio njezinu, ne i svojem, sinu stjecanje državljanstva, njegova blaga majka dobiva vučju narav i oštro se protivi, dok se otac kukavički pred njom povlači, na što razočarani Laurent protestno odlazi od kuće.

Ovaj dio Sidoineova pripovijedanja je prekidan komentarima ekipe iz birca, koji živciraju jer usporavaju priču, ali ih portretiraju i pokazuju heterogenost Francuza, koja vrijedi i za imigrante, od kojih su neki skloni i radikalnim islamskim političkim opcijama. Kolektivni identiteti su teška redukcija i šarena laža, reklo bi se.

Dalje strip uglavnom pripovijeda Laurent, koji je u međuvremenu stasao u pisca koji piše o svijetu imigranata i koji traži svojeg nestalog oca Sidoinea, koji je pokušao ispraviti kobnu obiteljsku pogrešku. Pripovijedanje do mučnine trančira obitelj Letignal, pokazujući sve odnose kao čistu laž i kulise, kao serijske manipulacije. Potraga za Sidoineom, koji se, po svemu sudeći, upustio u herojski pothvat spašavanja Malikine bebe i dalje traje li traje i prelazi Sredozemlje, tragovi vode u Alžir, pa nazad u Francusku na bogatu farmu u fiktivni Kirschenbach, gdje Laurenta tek očekuju čuda koja tresu temelje identiteta. Njegov otac je rođen kao Židov Isaac Cahen, francusko ime su mu nadjenuli dobri ljudi, susjedi, kako bi ga se skrilo od deportacija u Auschwitz, u kojima je ostatak njegove rodbine završio. Većim dijelom potrage Laurenta prati kamera dokumentaristice, a pitanje što je od tajni koje kuljaju kao duše puštene iz pakla i otkrivaju privatnosti koje će neke povrijediti dospiju li u javnost, a neizvjesno je da će ikoga zacijeliti, se nameće. Je li istina najbolje rješenje?

Scenarij kroz niz montaža motiviranih sličnostima i filmski ozloglašenih imitacija pretapanja, tad se epizode i koloristički razlikuju, rekonstruira i potragu i identitetske smutnje i djetinjstvo Isaaca/Sidoinea u koje se, već cerebralno i biološki onemoćao, s rupama u memoriji koje više ni papirići ne spašavaju, mentalno vraća i prerađuje davne traume čije paralele i pokoju okomicu je lako povući s njegovim pokušajem omogućavanja malom, a sve većem, Tariku solidnog djetinjstva. Njegov čin je nešto kao antički pokušaj prekida kruga patnje, vraćanja duga, Židov spašava Arapina, čovjek dijete, baš kako su nekad njega spasili. To je i prikaz kruženja ljudske prirode od djetinjstva u starost, pa opet u djetinjstvo, nazad u pelene, preciznije, na bocu s kisikom.

Nije ovo ekskluzivno francuska priča o emigrantima, kao što ni emigranti nisu samo Arapi, nego uvijek i prvo ljudi, nego univerzalna, jer ljudskost je univerzalna ili nije ljudskost. Ovaj davno započeti strip, nažalost, samo dobiva na svojem aktualitetu. Računa se da je trenutačno više od pet milijuna Ukrajinaca izišlo iz zemlje, a ostale emigrante nitko više i ne broji.