Gotovo dva stoljeća, od 1090. do 1273. godine, Red Asasina imao je jedinstvenu i jezivu ulogu na Bliskom Istoku. 

Šijitska, militantna sekta poznata pod imenom 'ismaelite', bila je relativno malobrojna i geografski raspršena, ali zahvaljujući Asasinima (atentatori ili unajmljene profesionalne ubojice, od arapske riječi hašišin) sijala je strah i trepet kako među sunitima tako i među kršćanskim osvajačima, točnije križarima koji su u to vrijeme zauzimali i gubili Jerusalem.

Krajem 11. stoljeća, beskrupulozni vođa ismailija Hassan Sabbah pretvorio je ovu proganjanu sektu u jednu od najefikasnijih terorističkih organizacija svih vremena.

Čak i najbolje čuvani i najmoćniji vladari tog doba - Kalife Abasida i Fatimida, sultani i veziri Seldžuka, emiri Damaska, Homsa i Mosula, pa i sam vođa Ajubida, veliki Saladin – živjeli su u strahu od brutalnih Asasina koji su u svakom trenutku bili spremni za napad i u svakom trenutku su to i radili.

Poznati pod nadimkom Fidai (od arapske reči žrtvovanje, što znači onaj koji dobrovoljno riskira svoj život), pripadnici Asasina znali su se mjesecima, pa čak i godinama infiltrirati u neprijateljske redove i iznutra ih uništavali. 

Jedna od najstrađnijih stvari u vezi Asasina bilo je to što nisu bježali s mjesta zločina već bi mirno čekali sigurnu smrt. 

Njihov nadimak Asasini potječe od riječi hašišini, što znači uživatelji hašiša. Ovaj naziv Asasinima su dali neprijatelji, zbog "opuštenosti" s kojom su izvršavali svoje zadatke. Ipak, povijesno su vrlo male mogućnosti da su Asasini zaista konzumirali hašiš prvenstveno zbog toga što je za misije na koje su bili slani bila potrebna savršena koncentracija.

Fanatični i disciplinirani vođa Asasina Hassan Sabbah, kao i njegovi nasljednici, bili su briljantni u upotrebi takozvanog "asimetričnog ratovanja". Razvili su taktike napada koje su zaobilazile prednosti neprijatelja kao što je brojčana nadmoć.

Sposobnost Asasina da likvidiraju neprijateljske, kako političke tako i vojne i vjerske vođe, omogućila im je da opstanu između velikih sila na Bliskom istoku.

Za razliku od današnjih terorističkih grupa, Sabbahovi Asasini koristili su teror u svrhe samoobrane, a njihove akcije bile su vrlo precizne, usmjerene na konkretnu osobu ili metu, bez kolateralne štete.

Sredinom osmog stoljeća, ismailije su se odvojile od šijita i odlučili se prikloniti Ismailu bin Jafaru, sedmog imama, kojeg ostali šijiti nisu prihvatili. Njihova sekta bila je protiv luksuza u kojem su uživali sunitski Kalifi, vladari većeg dijela muslimanskog svijeta. Kako su i šijiti i suniti odbacivali Ismailije kao heretike, oni su se pretvorili u tajnu, praktički revolucionarnu grupu u okviru islama.

Hassan Sabbah, koji je pobjegao iz Kaira pod fatimidskom vlašću 1076. godine, prešao je u Isfahan gdje je upoznao misterioznog čovjeka koji je postao njegov mentor. Ovaj učitelj je odmah prepoznao Sabbahov potencijal i uz pomoć rigidnog treninga pretvorio je ovog fizički i mentalno briljantnog čovjeka u vrhunskog agenta i ubojicu. Sabbah je nekoliko godina obavljao zadatke širom Perzije, od ubojstava do preobraćanja muslimana u ismailije. 

Kada je skupio dovoljno ljudi, Sabbah je dobio zadatak da mora pronaći odgovarajuće mjesto za bazu ismailija. Pronašao ju je krajem 1080-ih u kod Kaspijskog mora u Iranu. Dvorac Alamut, najpoznatija tvrđava koju su osvojili, nalazio se na vrhu 250 metara visoke stijene. Jedini put kojim se moglo doći do utvrde bio je uski, strmi puteljak, što je omogućavalo da se dvorac čak i s vrlo malim brojem ljudi može obraniti. Istovremeno, pogled od 360 stupnjeva predstavljao je veliku prednost jer bi svaka prijetnja koja se približavala bila uočena na vrijeme.

Sabbah je tada odlučio preoteti dvorac od Seldžuka, koji su ga držali. Prvi korak bilo je slanje misionara u okolna sela kako bi preobratio što više ljudi. Kada je učvrstio položaj u okolici, njegovi agenti su se infiltrirali u dvorac i počeli svoju misiju odrađivati među gardom Seldžuka i preobraćivati i njih. Kada je većina prešla u ismailije, Sabbah je potajice ušao u dvorac.

Dok su Seldžuci shvatili što se uopće događa, većina njihovih vojnika već je bila pod zapovjedništvom Sabbaha. Zapovjednik dovrca se tada sam predao, a za puštanje na slobodu platio je Sabbahu 3000 zlatnika. 

Seldžuci su pokušavali vratiti dvorac, ali to je bilo gotovo nemoguće pa su se njihovi napadi sveli na paljenje okolnih sela. Borba sa Seldžucima je trajala neko vrijeme, koje je Sabbah iskoristio tako što je proširio svoj utjecaj, osnovao još nekoliko utvrda i osvježio svoje redove s novim ljudima. Seldžuci su jako kasno shvatili da je Sabbah puno više od pukog lokalnog problema. 

Ubojica (agent) po imenu Bu Tahir, već je bio poslan na vrlo opasan zadatak - njegov cilj bio je da se infiltrira u dvorac Seldžuka i ubije vezira Nitama al Mulka, najvećeg neprijatelja ismailija. Prerušen u mistika, Tahir je uspio prići veziru i pred njegovom vlastitom gardom ubio ga je ubodom nožem u srce.

Ovo ubojstvo bilo je početak ere Asasina. Suniti su tada shvatili da unatoč tomu što su malobrojni, ismailije predstavljaju jako ozbiljnog neprijatelja. Uskoro je Sabbah istrenirao dovoljno Asasina da ovu malu grupu pretvori u glavnu silu svoje sekte.

Ubrzo nakon što je Sabbah istrenirao veliki broj Asasina, Kalifi, veziri, generali, emiri, vjerske vođe i kršćanski prinčevi postali su njihove žrtve.

Sabbah je razvio mrežu mladih ljudi, ideološki motiviranih, koji su bili spremni izgubiti život u svakom trenutku. Najbolji od Asasina objedinjavali su više karakteristika: požrtvovnost japanskih kamikaza, vještinu specijalaca i sposobnost najboljih agenata KGB-a ili CIA-e. 

Osim toga, Asasini su najčešće napadali iz blizine i to na javnim mjestima, pred velikim brojem svjedoka, što samo potvrđivalo njihovu spremnost na žrtvu čime se strah među masama i vladarima i dalje širio.

Među žrtvama Asasina našli su se brojni velikani. Vezira Seldžuka ubili su agenti infiltrirani kao kraljevski konjušari; turskog emira Damaska ubili su agenti "spavači" koji su godinama bili njegovi tjelohranitelji; vođu križara Corrada del Monferrata (Konrad Monferatski) ubila su dva agenta koji su se pretvarali da su kršćani (zbog čega su morali ozbiljno proučiti kršćanstvo), a bili su i njegovi "bliski prijatelji". Lista velikana koje su ubili Asasini ide u nedogled.

Do Sabbahove smrti 1124. godine ubijeno je više od 50 političkih, vojnih i vjerskih vođa na Bliskom istoku, čime su postali najefikasnije ubojice s konkretnim ciljem u povijesti.

Nekad su Asasini, ipak, koristili i suptilnije taktike. Tako su Seldžuci bili prisiljeni na primirje kada se njihov vladar jednog jutra probudio s tipičnim prepoznatljivim bodežom Asasina zabodenim u krevet.

Nakon Sabahove smrti, Asasini su i dalje bili vrlo uspješni, sve do početka 13. stoljeća, kada su Mongoli doslovno pregazili cijelu regiju. Mongoli su bili jako dobro upoznati s reputacijom ismailija i Asasina, zbog čega su i odlučili ovaj red jednom zauvijek izbrisati s lica zemlje. 

Poslednji vođa Asasina, Rukn ad Din Kur Šah bio je samo blijeda sjena Hassan Sabbaha, nedovoljno dostojan da se uopće suprostavi izazovu Mongola. 

Asasini su tako postali samo uspomena, a ono što je ostalo od njih u krajevima izvan kontrole Mongola ubrzo više nije ni funkcioniralo onako kako je to zamislio Sabbah kada je osnivao red. 

(Tekst je izvorno objavljen na National Geographicu)