Kad se pojavila na sceni u fasciklu “svjetski, a naše”, Dunja Ercegović postala je poznata kao Lovely Quinces, hrvatski glazbeni fenomen izvozne snage, kantautorica koja je u sad već pa skoro deset godina svirke postala oznakom za kvalitetni domaći grrrl power folk, indie i rock. Lovely Quinces trenutno je u hibernaciji i trebala bi se vratiti tijekom 2022., jer Ljupka Dunja ima posve novi projekt - novo ime, novi zvuk i novi album. Zajedničko im je, osim osobne iskaznice iza aliasa, samo to da i nove pjesme zvuče prilično “svjetski”. Bad Daughter novo je rođenje - Bad Daughter kao zločesto dijete Dunje Ercegović, sestra “dobre” Lovely Quinces, alternativni pop u kontri alternativnog folk rocka. Ako o “kontri” uopće možemo govoriti. “To sam sve ja, ili barem ono što bih ja voljela ponekad biti”, objašnjava Dunja dodajući kako je novo ime nastalo kao proizvod interne obiteljske šale. “Ali zapravo je svojim značenjem obuhvatilo sve ono što sam tad osjećala, kao da radim bunt protiv same sebe, tj. protiv onoga što sam stvorila kao Lovely Quinces. Znala sam da će put kojim sam krenula, ovaj žanr, biti zbunjujući onima koji me poznaju. Na prvo slušanje je očito da se razlikuju zvukom ili stilom, ali htjela sam postići da se razlikuju i u pristupu i stavu prema određenoj ‘problematici’. Na primjer, Bad Daughter ne opjevava i ne opisuje propali ljubavni odnos na isti način (barem ja želim u to vjerovati) kao Lovely Quinces, drugačije koristim glas dok pjevam, kontroliranije i smirenije.”

Album “Let Me Panic” prvijenac je Bad Daughter, prvi album iza kojeg stoji sad već pa “veteranka”, što je očito kroz svih osam pjesama, od otvaranja sa singlom “Favourite Game” do zatvaranja s “Fuck Paris” - Bad Daughter možda je i “zločesta” zato što se “odmetnula” od folka i rocka Lovely Quinces u indie-pop i electro? “Može je to činiti zločestom, ali ja je prvenstveno doživljavam ‘zločestom’ zbog njenog zauzimanja nadmoćne pozicije, uloge igračice koja je itekako svjesna igre (prvenstveno mislim na ljubavnu igru) i voli je igrati. Dočarava kako patnja i razočaranje izgleda kod osobe koja je apsolutno realna, hladna i koja ne mari za posljedice. Voljela bih da ta stvorena persona posluži kao inspiracija za jednu određenu vrstu djelovanja, jer svatko se od nas nađe u situaciji kad bi htio osjetiti potpunu kontrolu i moć, imati taj badass moment, smireno odšetati od eksplozije itd. Možda sve to proizlazi iz toga da ja osobno volim slušati pjesme koje mi daju taj tip snage.”

Prvo pojavljivanje Bad Daughter dogodilo se još 2016., sa snimkama na Bandcampu, ali dosta anonimno, bez pompe, više kao prst umočen u vodu. Štoviše, jednu od pjesama na albumu “Let me Panic” napisala je još 2014. Na neki način, Bad Daughter je oduvijek bila ovdje, čekala u sjeni Lovely Quinces. “Točno, uvijek se to nekako događalo paralelno, samo što to nije imalo nikakvo ime”, priča Dunja: “Na to sam više gledala kao na kolekciju pjesama koje mi služe kao neka vrsta kreativne pauze od Lovely Quinces stila pjesama. Realno, mogla sam te pjesme prearanžirati da se više uklapaju u indie folk rock žanr, ali nisam osjećala da je to prirodno. Pišem pjesme od 12. godine i prošla sam mnogo stilova dok nisam došla do Lovely Quinces i Bad Daughter, što ne znači da je to sad to, možda za nekoliko godina dođem do nečeg trećeg”. Čitav život, kaže, slušala je žanrovski izrazito raznoliku glazbu. “Uvijek sam držala više do pjesme-pjesme i emocije koja stoji iza nje nego do žanra. Budući da jako volim filmove, pjesme stvaram kao da stvaram soundtrack nekog filma, više ih režiram. Za Lovely Quinces sam uvijek zamišljala filmove Tarantina i Jima Jarmuscha, ali nakon nekog vremena ti dosadi gledati jedno te isto. Bilo mi je zabavno na početku istraživati, ali kako je vrijeme odmicalo, asocijacija djevojke s gitarom bila je pomalo u kontrastu s mojim stavovima i željama. Imala sam osjećaj da me se ukalupilo prerano i da nisam stigla uopće reći tko sam ja sve zapravo.”

Lovely Quinces je, ukratko, bila moderni alt-vestern o ranjivoj ženi koja se osvećuje gitarom, a kad bi Bad Daughter bila film, bila bi… “Wristcutters!”, odgovara. “Album ‘Let Me Panic’ ima poruku koja može zvučati malo sartrovski i po tome je slična ovom filmu (poznat i kao ‘Pizzeria Kamikaze’ Gorana Dukića, op. V.G.). Slične su poruke, ali mu ‘Let Me Panic’ ne bi bio dobar soundtrack. ‘Let me Panic’ mogu zamisliti kao soundtrack serije ‘Skins’ ili čak ‘Euphoria’, a možda bi moglo dobro funkcionirati i za francuski film ‘Raw’.” Dunja Ercegović ionako je svoje korijene posadila u glumi, koliko i u glazbi. U srednjoj školi išla je na satove glume i sanjala da će postati glumica, dobivala je uloge u kazalištu, a onda je 2018. stala pred kamere kratkog hrvatskog filma “Peti kat lijevo”. Gluma je uvijek “tu negdje”, iako u manjoj mjeri, jer u prvom je planu ipak ono što naziva “neočekivanom glazbenom karijerom, ako se to uopće može zvati karijerom”. Kazališno iskustvo obilježilo je i glazbeno, “dosta je utjecalo u smislu potpunog otpuštanja i opuštanja na pozornici. Neki koncerti velikih zvijezda izgledaju kao da su režirani i zbog toga ostavljaju profesionalniji dojam. To u neku ruku podržavam i shvaćam potrebu za tim, ali sama interpretacija ne smije biti režirana. Namjera mora biti i iskrena, a vjerujem da to publika itekako osjeti. Možda zvuči kao da su moji projekti maske koje stavim prije koncerta ili odlaska u studio, nekakav lik koji odlučim igrati, ali nisu ni Bad Daughter ni Lovely Quinces nešto vanjsko, sve je to došlo od mene. One se probude kad je pravi trenutak za njih”. ”Let Me Panic” snimljen je u suradnji s Leonardom Klaićem, bubnjarom benda She Loves Pablo, koji ga je producirao. Prije toga, materijal je prošao dvije “probe” s dva različita producenta, no odabrala je Klaića zato što joj je “trebao netko tko ne pliva dobro samo u jednom žanru”. Iako je očito da dolazi iz jedinstvenog autorskog svijeta, “Let Me Panic” mogao bi se usporediti s dosta novomilenijskog elektro i indie popa. Ali čak i kod singla “Thick”, koji se može okarakterizirati kao tipičniji electro pop, “tipičnost” se rastače u eteričnosti i noiru cjeline, koja svakako nije “pop” na kakav smo navikli u Hrvatskoj. Ali ne treba se razbacivati imenima stranih utjecaja, jer Bad Daughter osobno kaže da nekih većih, izravnih utjecaja jednostavno nema. “Kad sam u kreativnoj fazi, onda sam u nekoj vrsti audio karantene. Pokušavam se apsolutno izolirati od glazbe, pogotovo ako se radi o nekim novim bendovima jer se bojim tog utjecaja. Ne bih voljela podsvjesno nešto replicirati, makar je to nemoguće jer su moje pjesme rezultat svega što sam slušala. U drugim periodima, bez svog soundtracka ne mogu ni do dućana. Sve izgleda zanimljivije i romantičnije uz pomno odabranu playlistu. Odlučila sam nedavno zapisati sve bendove, glazbenike koje slušam i trenutno sam na broju 357. Ali zadnjih nekoliko godina sam ekstremno usmjerena prema college indie rock, twee pop i power pop bendovima.” Uz zvuk, dolazi i slika - Bad Daughter ima pedantno razrađenu estetiku, opet pomalo retro, s naglaskom na vizualnost videospotova: “Estetika mi je važna, u smislu da apsolutno služi glazbi, tj. da još više poentira atmosferu ili značenje pjesme. Iskreno, nikad se nisam voljela zabavljati pitanjem vizualnog jer sam lijena i meni osobno je dovoljna pjesma, ali svjesna sam da je to, pogotovo novim generacijama, kao burek bez jogurta”. Bad Daughter je i burek i jogurt iz dobre pekarnice - naše, a svjetski.