Zagrebački gradonačelnik koji je podlegao pritiscima i pristao maknuti ime Josipa Broza Tita s istoimenog trga, sada u Zagreb vraća bistu partizana i narodnog heroja - Ive Lole Ribara.

Bista će biti postavljena na mjestu s kojega je uklonjena na Črnomercu, uz Prilaz baruna Filipovića, ulice koja je do 1991. nosila ime Ive Lole Ribara. 

Bandić je istaknuo kako je sramota da Lola Ribar ima u Beogradu svoju ulicu premda su ga ubili četnici na Glamočkom polju, dok se u Zagrebu tom narodnom heroju trgala glava. 

Život perspektivnog mladića

Ivo Lola Ribar rođen je u Zagrebu, 23. travnja 1916. godine, a otac mu je bio političar Ivan Ribar. Rođen je u Zagrebu gdje provodi prve godine djetinjstva,a osnovnu je školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu. Jedno vrijeme nakon Prvoga svjetskoga rata živio je i u Đakovu, o čemu svjedoči i spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića.

 Studirao je pravo na Pravnome fakultetu u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. godine vodi omladinsku komisiju CK KPJ, a od 1937. je i tajnik CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti.

Imao je novca, no vodili su ga politički ideali

Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao posebnu zainteresiranost za društvene znanosti, za političku ekonomiju i politologiju čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu Kraljevine Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — kako bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. 

Bila je to idejna evolucija slobodarski nastrojenoga mladića, koji, mada iz situirane i ugledne građanske obitelji (otac Ivan jedno vrijeme bio je predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije), kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća ideju socijalizma kao svoj pogled na svijet.

Uspjeh u partiji i zatočeništvo u logoru

Uoči Drugoga svjetskog rata, tečaj Centralnoga komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studentske mladeži svih jugoslavenskih sveučilišta. 

SKOJ, koji je poslije Prvoga svjetskog rata, izložen stalnim udarcima, često dolazio na periferiju političkih tijekova (slučaj pogibije 7 sekretara SKOJ-a), postao je najvažniji čimbenik u okupljanju mladih političkih snaga u Kraljevini Jugoslaviji, i prvi put u svojoj povijesti brojao je više od 10.000 aktivnih članova. 

Krajem prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, uhićen je i od siječnja do travnja 1940. godine Ribar zatvoren u bilećkom koncentracijskom logoru. Poslije izlaska iz Bileće, prema Brozovim uputama, organizira VI. zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovno izabran za tajnika Centralnog komiteta SKOJ-a, kao i za delegata na V. zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnoga komiteta KPJ.

Priča o nadimku i velikom čovjeku iza njega

Majka je Ivu u djetinjstvu dala nadimak Lolo, što se među njegovim društvom, valjda prema uobičajenim deklinacijama beogradskog govora, vremenom pretvorilo u Lola. Kao u drevnim arhetipskim pričama, Ivo Lola je bio "stariji, mudriji, jači, bliži svijetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi veže i pokreće, čovjek kome sve polazi za rukom, koji u svakom trenutku zna što treba a šta ne treba učiniti, što se može a što ne može tražiti od drugih i od sebe." Lola je pravnik, filozof, poliglot i političar, pa nije čudno da su ga mnogi idealizirali.

Veliku Lolinu ljubav koja ga nije htjela izdati ubili su nacisti

Citirano pismo Ive Lole Ribara ocu drugo je najpoznatije pismo koje je za života napisao, piše Vreme.

Primatelj je bila ona o kojoj govori i u pismu ocu, Sloboda Trajković, djevojka i zaručnica Lolina, koja je "onako mala i nježna, pošla u smrt kao u šetnju, s osmjehom koji je uvijek bio njen". 

Ta je priča i doslovno i bolno istinita. Šestog travnja 1941. godine, obitelji Ribar i Trajković na zajedničkom su ručku u Beogradu trebale dogovoriti detalje oko vjenčanja Ive Lole i Slobode. 

Tog jutra je, međutim, Beograd bombardiran, tog jutra je počeo rat. Trinaest mjeseci kasnije, tri godine uoči Dana pobjede, devetog svibnja 1942. godine, u plinskoj komori na Banjici, nacisti su ubili cijelu obitelj Trajković, Slobodu, njene roditelje Svetolika i Milenu, njenog brata Miroslava i sestru Veru. 

Zatočeni su na Banjici nakon što su Nijemci došli do pisma koje je Ivo Lola napisao svojoj djevojci iz slobodnog teritorija. Nacisti su željeli da Sloboda odgovori na pismo i zakaže sastanak zaručniku na određenom mjestu, u određeno vrijeme, pa da ga uhvate u zamku i zarobe. 

Ni pod mukama, ni pod prijetnjom smrću, ona to nije htjela. Ubijena je s cijelom svojom obitelji. Koga je takva djevojka voljela, taj nije uzalud živio, komentirali su tada njegovi prijatelji.

Smrt kao prst sudbine

U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. 

U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. godine. 

Nakon pogibije pokopan je na Glamočkome polju a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju.

Jedino je on bio jak kao Tito - i imao takvu karizmu

Politički analitičari Jugoslavije često ističu kako je jedino Ivo Lola Ribar, da je poživio, mogao biti ravnopravan Titu, ili čak postati on.

Osim toga, Lola se isticao po svojim individualnim stavovima i promišljanjima, pa je često bio i kritičar same partije, uz riječi:

"Mi, koji smo jedva pobjegli iz jedne vjere, nemamo prava da slijepo upadamo u jedno novu ortodoksiju, i da primamo govor gluposti za nove istine, ma koliko bili sve čvršće uvjereni u potrebu jednog socijalnog pokreta".