Big Black: Od neslušljive glazbe do stvaranja povijesti
Steve Albini je imao 21 godinu kad je upisao drugu godinu novinarstva na Sveučilištu Northwestern u Illinoisu, gdje se preselio iz Montane odmah nakon mature. Virusom punka inficirao se još u srednjoj školi, osnivajući prve tinejdžerske bendove. Shvatio je da je zaljubljen u glazbu, pisanje i slikanje, ali prije svega u provokativni i neovisni duh nove scene, u gitare, fanzine, klubove. Na drugoj godini faksa, u proljeće 1981., praktički potpuno sam snima mini album “Lungs” i potpisuje ga kao Big Black, tad one man band, koji će do 1983. dobiti prvu proširenu postavu pa kročiti na scenu kao jedan od najinovativnijih i najutjecajnijih američkih alternativnih fenomena osamdesetih - Big Black, bend koji je redefinirao zvuk punka i industriala.
Za to vrijeme u Kaliforniji se odvijala druga, paralelna epizoda iz povijesti punka. Henry Lawrence Garfield, Albinijev vršnjak, bio je tek jedan od velikih obožavatelja grupe Black Flag, inovativnih punk pionira Zapadne obale, koji su neumorno svirali još od 1976. Pisao im je pisma, ugostio ih je u svojoj kući kad su trebali prespavati na turneji i odlazio na sve njihove koncerte na koje je mogao, onda kad bi s kombijem završili na Istočnoj obali. Rollins je živio u Washingtonu i radio kao pomoćnik menadžera u Häagen-Dazsu. Ali taj hiperaktivni, bijesni, traumatizirani klinac 24/7 spojen na 220 volti daje otkaz čim se ukazala prilika za ostvarenje sna: novi posao bio je manje plaćen, štoviše, garantirao je besparicu i neprospavane noći, ali Henry zapravo nije imao izbora i nije ni pomislio odbiti ga: oduševili su se njegovim intenzitetom i ponudili mu da postane novi frontmen Black Flag. Prodao je automobil pa sav prikupljeni i ušteđeni novac uložio u novi život u Los Angelesu, uključujući i tetovaže logotipa benda, koje su s njegovog tijela simbolički govorile: nema nazad. Prvi koncert s Black Flag održao je 25. srpnja 1981., a Henry Lawrence Garfield od tada počinje koristiti svoje umjetničko prezime - na sceni se pojavio Henry Rollins, a s njim i novi život Black Flag, benda koji je redefinirao zvuk punka i hard corea.
Albini je na čikaškoj sceni vrlo rano izgradio titulu provokatora, unatoč notornoj skromnosti. Na papiru bio je lajav, njegovi tekstovi u fanzinima bili su nemilosrdno kritični i polarizirajući, ali čitani i popularni. EP “Lungs”, s kojim je rođen Big Black, bio je previše čak i za one koji su vjerovali da mogu podnijeti neslušljivo. Neslušljivim su ga nazivali i fanovi neslušljive glazbe. Vinil je u 1500 primjeraka objavio Ruthless Records, kao izdanja s nasumično ubačenim objektima u omot, nekom vrstom tombole u kojoj ste s pjesmama mogli dobiti rabljeni kondom, novčanice, fotografije Brucea Leeja ili krvave papire. Albini je eksperimentirajući inspiriran s Cabaret Voltaire i Killing Joke možda čak i potpuno slučajno otkrio način na koji bi punk i industrial mogli imati dobar, iskreni sadomazohistički brak. Kad je prije 40 godina svoj spring break odlučio potrošiti na snimanje šest pjesama za “Lungs”, prvijenac koji se danas trudi zaboraviti, prljave, poluraštimane, fuzzy i distorzirane gitare u susretu s ritam mašinom Roland TR-606 umjesto bubnjara bila su neka vrsta “aha!” trenutka, slika na obzoru koja će vrlo brzo postaviti esenciju onoga što bi Big Black trebao biti: grupa koja će testirati rastezljivost post-punka i noisea sa samo dva studijska LP-a, od kojih je drugi objavljen nakon što su se već razišli. “Lungs” je sadržajno pokušavao biti uvredljiv, tinejdžerski buntovan, ali zvukom je još bio u novovalnim umjetničkim lutanjima koji su zaokupljali Albinijevo slobodno vrijeme odmah po dolasku na fakultet 1980. godine, kad je fama oko američkog punk rocka bila na svom vrhuncu.
Black Flag je bio dio tog vrhunca, a od 1981. konačno u posjedu albuma, kao dokaza da su nagrađeni ne samo najtalentiraniji, nego i najuporniji. Black Flag se pojavio u gradiću Hermosa Beach, na samom oceanu u okrugu LA-a 1976. godine, prvo pod imenom Panic, ali uvijek pod vodstvom Grega Ginna, jedinom konstantom u postavi koja se mijenjala češće nego afričke vlade u sezoni vojnih udara. Bio je autor pjesama i gitarist čiji su rifovi rezali zvučnike poput strujnih udara, čovjek koji je držao Black Flag na okupu čak i kad se činilo da je to nemoguća misija. U samom početku, kao profesionalac i istinski majstor instrumenta, muku je mučio s pronalaskom klinaca koji bi bili dovoljno talentirani i disciplinirani za ono što je želio postići, ne samo sa svojim bendom, nego i ostalim izdanjima na svom labelu SST Records. Inzistirao je na stalnim probama i bio neskriveno fasciniran Ramonesima i The Stooges, ali i s Black Sabbath. Stoga nije čudno to da je Black Flag u svojih osam godina postojanja, zanemarimo li kasnije novomilenijske reunione, svirao i jazz, blues, heavy metal…, no punk s kojim su momci krenuli 1981., bio je uvod u hard core revoluciju, brži, agresivniji i razuzdaniji nego ikad. Ramonesi su možda utjecali na Ginna da shvati kako pjevač ne mora znati pretjerano dobro pjevati da bi funkcionirao u zvučnicima, ali u usporedbi sa sirovošću, agresijom i nemilosrdnom energijom Black Flag prvijenca “Damaged”, svi ti utjecaji sličili su više soundtracku za svadbe, nego putanji na kojoj se našao novi val kalifornijskog punk rocka. I Black Flag je svoj prvi diskografski život, kao i Albinijev Big Black, odradio na EP-u, formatu mini albuma s kojim su se predstavili svi pjevači s kojima je Ginn surađivao do dolaska Rollinsa. Trebale su čak tri godine da Black Flag snimi album od 35 minuta - “Damaged” je dva puta imao abortirani pokušaj nastanka, s tri različita pjevača, tri različita frontmena grupe. Keith Morris, kasnije frontmen legendarnih Circle Jerks, čuveni je suosnivač Black Flag, čiji su dreadlocksi u fascinantnoj suprotnosti s Rollinsovom ćelenkom. Ron Reyes uletio je 1979. nakon odlaska Morrisa, za potrebe kanadske turneje, a ostao je dovoljno dugo da snimi EP “Jealous Again” i ostane zabilježen u povijesti predstavljajući Black Flag u kultnom dokumentarcu “The Decline of Western Civilization” (1981.). Otišao je jer mu je bilo dosta nasilja na svirkama. Rollins je nasilje prigrlio, ali u razdoblju koje je obilježio treći frontmen Dez Cadena, još samo kao dio publike. Cadena je kraće pjevao nego što je svirao - upravo onda kad je Cadena rekao da mu je dosta pjevanja i da želi biti samo ritam gitarist, otvorilo se mjesto za Rollinsa. Rollins je imao glas kojim je gazio mikrofone i pogled kojim je rešetao publiku kao kalašnjikov - oči su govorile i prije otvaranja usta, baš kao što su šake komunicirale s bilo kime tko bi želio polemizirati pantomimom, uključujući i ogledalo na čuvenoj naslovnici albuma “Damaged”. Ritualno, koreografsko, ali i stvarno, nekontrolirano nasilje postali su dio live fenomena Black Flag, benda koji je nastupao onako kako je zvučao. A te 1981. godine, s LP-jem konačno u prodavaonicama ploča, zvučao je potpuno eksplozivno. Doslovno treptaj uha, polusatna koktel-žestica nazvana “Damaged” ispija se na eks i prži čitavo tijelo, tjerajući ga na kinetičku reakciju dostojnu slemanja u prvom redovima mosh pita. “Rise Above”, “Six Pack” i “TV Party” danas su punk rock evergreeni, a to ne može zasjeniti ni činjenica da nam je opravdano zlo kad na YouTubeu vidimo Rollinsa kako s Cindy Lauper uživo izvodi “Rise Above”, zazivajući umrlu mladost kao dementni imitator. “Damaged” je bio zvuk pršteće, ljute i neshvaćene mladosti, a svaki pokušaj da se energija rekonstruira neizbježno završava otužnom parodijom.
”Atomizer” izlazi tek 1986. Trebalo je proći čak šest godina od početka Big Black do pojave prvog albuma, ali i taj je put bio ispunjen zabavnim avanturama mini albuma i glasnih koncerata, procesom gradnje vjerne publike koja je do sredine osamdesetih već činila ogroman, živi underground otpor godinama konzumerizma i nacionalizma, najvećih odrednica vladavine Ronalda Reagana. Black Flag su, uz Bad Brains, Minor Threat, Minutemen, Hüsker Dü i Dead Kennedys, bili prvoborci novog antikorporativnog do-it-yourself radikalizma, svaki na svoj način. Konzervativni republikanci, baš kao i konzervativci na britanskom otoku, prezirali su svoje punkere kao nasilne i nemoralne degenerike pa je Land of the Free upogonio represivni aparat u otvorenom sukobu s novom prijetnjom mladeži: zabranjivali su koncerte, zatvarali klubove, a FBI je gasio fanzine prijetnjama zatvorom. Godine 1985. Jello Biafra, frontmen Dead Kennedys, završava na sudu gdje se brani od optužbi za kvarenje mladeži. Iako oslobođen optužbi, stres dvogodišnjeg sudskog kaosa je bio toliki da se bend raspao, a Biafrina izdavačka kuća Alternative Tentacles završila na rubu bankrota. Od 1984. godine, kad je Reagan po drugi put izabran za predsjednika SAD-a, skinheadsi i nazi punkeri sve su brojniji na hard core koncertima, zajedno s nekim novim bendovima sklonijima mačizmu i domoljublju. Steve Albini i Big Black, iako manje u hard coreu i nešto više u industrialu, dijelili su publiku s tzv. progresivnim dijelom scene, ali tim mladim lijevim liberalima Albinijev smisao za humor nije uvijek najbolje sjedao. Homofobiju, seksizam i rasizam, korištenje izraza kao što su “darkie” i “fag”, Albini danas objašnjava satirom, kao da je u današnjici “cancel culturea” teško priznati - da, to sam bio ja, u tom dijelu povijesti i to je bio samo dio arsenala u ratu protiv tabua. Ogroman dio publike koji bi se možda i zgražao nad nonšalantnim “izmima” stihova Big Black nije imao prilike boriti se za političku korektnost jer ih nije čuo, tj. na stihove nije obraćao pažnju - ono što je većinu privuklo mikro svemiru Big Blacka nisu bile problematične lirske lamentacije o ludilu i stanju mladog muškarca u Americi osamdesetih, nego sposobnost benda da gradi pjesme na buci i često nalazi humor u agresiji. Čak je i Albini rekao da mu tekstovi uopće nisu bili važni, više ih je koristio “iz nužde”, da bend ne bude instrumentalan. Big Black se pretvorio u trio kad su se Albiniju 1983. pridružili gitarist Santiago Durango i basist Jeff Pezzati, u čijem su podrumu održavali probe. Samo godinu dana nakon izlaska prvog albuma “Atomizer”, 1987. snimaju drugi, ujedno i zadnji album “Songs About Fucking”, koji je zbog svoje glasnoće, konfuznosti, bahatosti i djetinjeg bezobrazluka jedini zvučni zapis iz ove životne i kreativne faze kojemu se Albini s ponosom vraća, smatrajući ga vrhuncem svega što je Big Black ostavio iza sebe. Kad su ga stvarali, momci su već znali da bend nema budućnosti. Dogovorili su da će se raspasti čim Durango upiše studij prava, a “Songs About Fucking”, koji je već naslovom objašnjavao da ne pretendira osvajati mainstream, bio je oproštajno pismo. No mainstream je itekako slušao. Zapravo, krivo - slušajući Big Black, neki novi underground je postao mainstream, samo je trebalo dočekati devedesete.
U sljedećih četiri desetljeća ispostavit će se da su Big Black i Black Flag bili utjecajniji i važniji nego što je itko tad mogao pretpostaviti. Tko je mogao očekivati da će mladi ambiciozni kontraš Albini, igrajući se s ritam mašinom i efektima na gitari, postati kreator sounda nekih od najvećih imena u povijesti rock glazbe? Nije samo nastavio rušiti zvučne zidove s novim noise rock projektima poput Shellac, nego se utkao duboko u samu matricu glazbene industrije, kao producent i studijski inženjer. S obzirom na to da inženjerski posao smatra običnom šljakom, često ga ni ne potpisuje, ali pretpostavlja se da je sjedio za miks-pultom čak nekoliko tisuća albuma! “In Utero” je možda najpoznatiji od njih, barem ako govorimo o produkciji. Kurt Cobain je 1993. bio na vrhu svijeta, a nakon što je Butch Vig ostavio svoj prepoznatljivi trag na albumu koji mu je promijenio život (“Nevermind”), treći Nirvanin LP u ruke je dobio Albini.
Cobain je obožavao “Surfer Rosa” (1988.) Pixies i “Pod” (1990.) Breeders, klasike američkog indie rocka, oduševljavajući se ne samo pjesmama, nego i njihovom produkcijom. Butch Vig ispeglao je “Nevermind” tako da ga voli radio. Cobain je imao problema s time da ga voli radio pa je “In Utero” odlučio utopiti u radiju neprijateljske boje. Albini je znao kako stvoriti traženu “sirovost”, makar i pod cijenu antihitova. Zapravo, odlučio je da će radeći na “In Utero” zavoljeti Nirvanu, bend koji mu se do tada nije sviđao. Izolirao ih je od svijeta u studio na dva tjedna, ali sve su snimili u samo šest dana. Steve Albini je tako od autora “Pjesama o jebanju”, do 1990-ih postao jedan od najtraženijih producenata moderne rock povijesti. Santiago Durango se ostavio glazbe i zaposlio kao odvjetnik, a Jeff Pezzati je od basista postao frontmen pa nastavio životariti na čikaškoj punk sceni pjevajući u bendovima Naked Raygun i The Bomb. Svoj zadnji koncert Black Flag je odsvirao u lipnju 1986. Dva mjeseca kasnije Ginn je nazvao Rollinsa i rekao da mu je dosta svega - napušta bend koji je sam osnovao. Neki su ga optuživali da ga je ionako uništio ambicijom, skretanjem u metal i free jazz, čime je polako, ali neizbježno gubio fanove. Bend se ponovno okupio 2013. pa objavio prvi album nakon 1985., sedmi LP “What The…”, ali bez Rollinsa. Henry Rollins je od 1986. krenuo svojim putem, kao zasebni brend, izranjavan od silnih obračuna s agresivcima iz publike, izgrebane kože i natučenih šaka, poput neke vrste ratnog veterana HC punka. Počeo je dizati sve veće kilaže u teretani, pokorio MTV s Rollins Bandom, a onda postao glumac, pisac, aktivist i stand up komičar, zapravo neka vrsta hodajuće monodrame, živog, elokventnog i svakako najzdravijeg svjedoka 40 godina duge povijesti ritma, buke i bunta.