Ako izuzmemo nekoliko sezona koje nisu završile očekivanom producentskom dobiti, pa su proglašene neuspješnima, Big Brother bila je jedna od najgledanijih emisija na prostoru Hrvatske, ali i bivše Jugoslavije.

Redatelj Mario Kovač, prvi story editor prvog hrvatskog Big Brothera 2004. godine, nakon tog je – kako i sam kaže, po mnogočemu korisnog iskustva, zajedno s etnologom Sandijem Blagonićem i Predragom Madžarevićem, objavio knjigu ‘Big Brother: 100 dana ispred ekrana’, u kojoj su analizirali psihologiju natjecatelja, ali i samih gledatelja.

- Zanima me koliko se danas ljudi sjeća da je pobjednik tog prvog hrvatskog Big Brothera bio Saša iz Bjelovara i da je osvojio milijun kuna kojima je riješio neke životne potrebe? Ali i on i svi ostali, poput Svisca, Beckhama i ostalih natjecatelja, zapravo su danas na razini fusnote u televizijskoj povijesti. Prava pobjednica tog prvog realityja je Antonija Blaće koja je postala tv-voditeljica i dobila stalni posao. Svi ostali su se još neko vrijeme razvlačili po medijima, ali to je bio njihov maksimum. I sve ih je zapravo pokopalo upravo ono što ih je u show i dovelo, a to je njihova prosječnost - rekao je za Express Kovač.

Unatoč tome, Kovač je u knjizi napisao da je, radeći svakodnevno po 12 sati na tom projektu, s vremenom zavolio te svoje ‘privatne zamorce’ kako su natjecatelje nazivali redatelji, kamermani, producenti i ostali djelatnici koji su kreirali život ukućana. Kako je tad napisao, ukućani su bili miroljubivi, neskloni preispitivanju autoriteta i uglavnom nekonfliktne osobe. Iako su poslije drušli neki drugačiji stanari.

- Činjenica je da, kad sam radio prvi Big Brother, svi smo bili u jednom segmentu ravnopravni - svima nam je to iskustvo bilo sasvim novo. Ne samo producentima i story editorima, logerima i kamermanima, nego i samim ukućanima. A to je kao razlika između prvih astronauta otprije 50-ak godina i onih koji danas lete u svemir. I jedni i drugi su hrabri, ali onaj koji je prvi put sjeo u raketu i koji nije mogao učiti iz tuđeg iskustva, naravno, hrabriji je od onih koji to rade poslije njega. Dakle prvi natjecatelji Big Brothera ušli su u kuću naivno i neiskvareno, bez saznanja što ih čeka i mogu li uopće izdržati sto dana bez televizije, telefona, kontakta s vanjskim svijetom. Danas se to nitko više ne pita jer je sličnih showova bilo na desetke. Svatko od današnjih natjecatelja ima svoju taktiku kako privući glasove gledatelja. Uostalom, i sam Nemeš je rekao Marijani – evo ja se s tobom petljam, a znam da mi to odnosi glasove gledateljica. Dakle, svatko od ukućana ima svoju taktiku, znaju već što bi im moglo donijeti, a što odnijeti glasove. Oni već znaju da se ne smiju goli tuširati jer će za nekoliko minuta osvanuti klip na Youtubeu ili na nekom od internetskih portala. Da podsjetim, u trenutku kad smo radili prvi Big Brother, još nije bilo Youtubea. Dakle, sama ta činjenica u startu ubija iskrenost i spontanost. Danas svatko od natjecatelja ulazi u pravu makijavelističku borbu za novac i slavu nakon showa - objasnio je Kovač.

Natjecateljima je vrlo lako manipulirati

Njegovu tezu podupiru i britanski psiholozi koji tvrde da Big Brother natjecatelje vodi kroz četiri faze psihološkog eksperimenta, ali i da je uz pomoć dobrog tima psihologa lako izmanipulirati natjecatelje, a samim time i razvoj događaja u kući.

Prvu fazu nazivaju “formiranjem” jer se natjecatelji upoznaju i pokušavaju pronaći svog saveznika u kući te svoje mjesto u hijerarhiji. Ona traje prvih tjedan dana.

U drugoj fazi ukućani se žestoko nameću i bore za položaj. Popuštaju zbog emocija pa se slamaju te lako dolazi do svađa i prepirki. No u prvim tjednima natjecatelji se zbližavaju u strahu od izbacivanja iz kuće, a tu se počinju miješati netrpeljivost i privrženost, što itekako utječe na njihovo psihičko stanje.

U trećoj fazi dolazi do stabilizacije odnosa. Poznaju se dovoljno dobro da i zadatke izvršavaju opušteno jer znaju tko je za što i koliko sposoban.

Posljednja faza je faza “glumatanja” koju nitko ne može odigrati do kraja jer rijetko tko od kandidata ne skine masku do kraja showa. Pred kraj postaju sve svjesniji sebe i konkurencije pa im je sve teže pretvarati se.

Big Brother je eksperiment koji uključuje različite karaktere ljudi i njihove međusobne odnose, kažu britanski psiholozi. I doista, koliko god se producenti trudili Big Brother prikazati tek kao zabavnu emisiju, psiholozi smatraju da je ona sve samo ne to. Više je nego očito da se u BB-u ne može ništa drugo naučiti osim kako nekome podmetati iza leđa, kako nadigrati protivnika, kako sklapati lažna prijateljstva i klanove, a pritom se nerijetko koristi i najvulgarniji rječnik, te kako nekoga zavesti i odvući u krevet ne bi li se time podigla gledanost i pridobili glasovi publike.

Ukratko, BB nerijetko izravno ili neizravno promovira najniže strasti i nagone i predstavlja ih kao poželjne osobine.

Najkontraverzniji dio jest odabir natjecatelja

Dok se prvih godina od natjecatelja tražila prosječnost, poslije se tražilo da što više odskaču od matrice prosječnog gledatelja.

Upravo je izbor kandidata za ulazak u kuću Big Brothera, sa psihološkog stajališta, jedan od najkontroverznijih momenata cijelog showa. Jasno je da, kako odmiču sezone, tako žiri između tisuća kandidata bira one za koje vjeruje da će unutar kuće, u izolaciji, proizvesti određeni skandal, koji su mentalno ili emotivno nestabilni ili koji su za novac i pobjedu spremni na sve.

Naravno, pritom mnogi od njih, iako ulaze dobrovoljno, nemaju pojma što ih tamo čeka i što su u ekstremnim uvjetima kadri učiniti, pogotovo ako svoje trenutačne frustracije zaliju enormnim količinama alkohola koji se u kuću ubacuje po unaprijed isplaniranom scenariju i s točno određenom svrhom.

Big Brother je grupa najboljih i najgorih ličnosti smještenih u jednu kuću, slažu se svi psiholozi. Big Brother unajmljuje najbolje psihologe, koji imaju godine iskustva te znaju laže li kandidat ili ne, a kakvi im se ljudi najviše sviđaju, najbolje zna bivši Big Brotherov psiholog.

David Wilson profesor je kriminalistike na Sveučilištu u središnjoj Engleskoj, koji je s najpoznatijim svjetskim reality showom 2004. godine raskinuo ugovor.

- Producenti su mi jamčili da je program originalna psihološka studija ljudskog ponašanja, ali uskoro sam otkrio prevaru. Njihov je plan namamiti gledatelje proizvodeći kontroverzije i konflikte. - zaključio je psiholog.

Kako kaže, Big Brotherovi psiholozi su nešto kao agenti za casting. Koriste svoju stručnost kako bi identifikacijom ličnosti natjecatelja mogli izazvati konflikte unutar kuće.

Nastavak na sljedećoj stranici...

- Brzo sam shvatio da su ukućani stavljeni u situaciju u kojoj nikad ne bi bili u istraživanjima. Prvi dan kad sam došao u studio, psiholog mi je rekao: ‘Izabrali smo zanimljivu grupicu ove godine’. Oni su jednostavno eliminirali dosadne ljude. Birani su ljudi koji će proizvoditi sukobe. Biraju ljude koji pretjeruju i preuveličavaju, koji su, što je više moguće, verbalni, fizički i dominantni. Zamislite da u kuću stavite nekoliko takvih kućanica i date im alkohol - konflikti su neizbježni.

- Prvo su me pitali o dizajnu kuće - ovisno o tome kako koja boja utječe na ponašanje. Kao upravitelj zatvora koristio sam boje koje daju osjećaj prostora, smanjuju buku, preporučio sam smirujuću glazbu, ali producent za to nije htio čuti. Psiholozi kažu kako Big Brother kod ukućana može stvoriti problem za cijeli život. - To može prouzročiti depresiju, strahove, anksioznost, klaustrofobiju i razdražljivost.

Ljudi rado gledaju slabije obrazovanije od sebe

U ranijoj verziji Big Brothera u Švedskoj ukućanin se ubio nakon što je izbačen iz showa.

Kako su to radili u drugim europskim državama, tako su to radili i u Hrvatskoj i ostalim zemljama s područja bivše Jugoslavije. Domaći stručnjaci oduvijek su bili samo savjetodavci koji su strancima objašnjavali socio-kulturne razlike između kandidata koji su dolazili s ovih prostora – dakle, razlike između Istrana, Dalmatinaca, Slavonaca, Hrvata, Srba...

- Definitivno su se kriteriji po kojima se biraju kandidati promijenili, ali u ovoj emisiji važan je još jedan element, a to je da gledatelji glasaju protiv nekog. Psihologija je jednostavna – publika se želi osjećati boljom od onih koje gledaju. Ako u takav show dovodiš ljude koji su glasni, agresivni s velikim rupama u obrazovanju, publika se osjeća bolje sama sa sobom jer je onda ujedno i pametnija, ljepša, kulturnija itd. BB sve više postaje freakshow. No, očito je da su se kulturološke regionalne razlike koje smo imali u Hrvatskoj ispucale, pa se iskoračilo u prostor bivše države. Dakle, više nije zanimljivo ako Pero Perić iz Osijeka spava s Marijanom iz Šibenika, ali je zanimljivo ako to učini Nemeš iz Požarevca. To dobiva drugu dimenziju. Osim toga, televizija je dobila konkurenciju u vidu interneta, pa je počela tražiti tu vrstu ekstremizma - objasnio je Kovač.

No ono što je u jednom od posljednjih Big Brothera bilo vrlo iritantno jest činjenica da se ljudi koji su ispali iz natjecanja bez problema nakon tjedan, mjesec ili dva vraćaju u igru i ta vrsta manipuliranja, koja je doduše u jednom TV showu legitimna, izaziva revolt jer to u životu ne toleriramo.

Baš kao i u drugim zemljama, psiholozi se pitaju ima li jedna kompanija čiji je krajnji cilj zarada pravo uništavati zbog toga ljude i njihove obitelji, a sve za šaku novca koji im se obeća kao konačna nagrada. Proizvođači programa bi, po mišljenju psihologa, morali voditi više računa o moralnim posljedicama. Ovaj žanr, po njihovu mišljenju, uništava tuđe živote, a javnost gubi osjećaj za granicu između onog što je zabava, a što gladijatorska borba koju nam serviraju.

Seks više ne izaziva reakcije gledatelja

Osim gledatelja, koji protokom vremena sa sve većom ravnodušnošću promatraju sve eksplicitnije scene seksa, vulgarne razgovore, pa i svađe na rubu fizičkog obračuna, otupjela je i oštrica nadležnih stručnih službi koje su prve godine kad se pojavio BB reagirali i tražili ukidanje emisije.

U međuvremenu se pojavio niz različitih showova koji su rušili tabue i predrasude. Primjerice ‘Mijenjam ženu’ postao je prihvaljiv iako zadire u bračnu postelju. Činjenica da udana žena s djetetom ode iz obiteljskog doma i živi s drugim muškarcem više ne izaziva sablazan.

Dok je 80-ih Kviskoteka bila obiteljski show u kojem se od natjecatelja očekivalo da talentom dođu do pobjede, emisije poput ‘Ljubav je na selu’ kreiraju ideale od mediokriteta.

Dio publika više ne želi gledati načitane ljude jer se dobar dio današnje internet-generacije koja upija instant podatke osjeća gluplje od onih koje vide na televiziji, otvoreno objašnjava Kovač.

Na pitanje što se sve može očekivati u budućnosti, Mario Kovač nije dao nimalo utješnu prognozu:

- Emisije poput onih u kojoj kamere uživo prate policijske potjere u kojima se doista ubijaju ljudi sve su popularnije. No, moramo se pomiriti s tim da je pitanje dana kad će se tako nešto pojaviti na našoj televiziji. Doduše, nije to ništa novo u ljudskoj povijesti, ako se sjetimo gladijatorskih borbi ili pak francuske giljotine. Međutim, tehnologija je napredovala i to je postala globalna priča. Ali kao što je rekao Predrag Madžarević, više nije u pitanju samo Big Brother kao u Orwellovoj ‘1984.’ nego su u pitanju milijuni ‘male braće’ koji klikom na miša određuju što je ‘in’, a što je ‘out’ i upravo će taj glas većine utjecati na to što gledamo.

Jer ako danas ne znamo ništa o najnovijem BB paru, u mnogim društvima nećemo imati o čemu razgovarati i bit ćemo izolirani.