Koliko je bila teška, toliko je vrijedila u zlatu, a Grci su vjerovali kako je ona dar od boga Apolona - podatak je koji svjedoči o vrijednosti biljke silphium silphium.

No, danas rijetko tko zna da je ta biljka postojala. Nije bila osobitog izgleda, s grubim korijenima, glomaznim lišćem i hrpom malog žutog cvijeća, no imala je miris koji je otkrivao vrijednost njenih kemijskih spojeva.

Bila je i ukusna pa se koristila u kuhinji - pržila, stavljala u umake ili blaširala i jela kao povrće. Korjen se jeo svjež, začinenj octom, a navodno kad se davala ovcama, njihovo je meso postalo nevjerojatno meko.

Osim toga, od njenih se delikatnih cvjetova radio parfem. No, ono što je najvažnije - bila je nezamjenjiva u zdravlju drevnog svijeta.

Grčka legenda kaže kako su se Rimljani predvođeni Batusom oko 630. g. pne. iskrcali na libijskoj obali te su tamo osnovali grad Cirenu. Prema njoj se cijela Libija nekoć zvala Cyrenaica, što je naziv i današnje libijske istočne pokrajine Cirenaike. To je bilo jedino mjesto gdje je rasla biljka silphium, a s vremenom je postala najvažniji dio bogatstva grada toliko da su njen simbol stavljali na svoj kovani novac.

Posljednji je okusio ludi Neron

Iz egipatskih je zapisa vidljivo kako su je oni koristili u gotovo svim ljekovitim receptima - od križobolje, upale grla i trovanja do gubavosti, kontracepcije i pobačaja. 

Naposljetku, biljka je bila neizostavna i u spavaćoj sobi, gdje se njen sok pio kao afrodizijak.

Soranus je napisao da bi žene trebale piti sok spravljen od male količine silfija, veličine graška, jednom mjesečno. Dodaje da biljka "ne samo da sprječava začeće nego i uništava postojeće". I Dioskorid, još jedan drevni liječnik-travar, ju je davao pacijentima u iste svrhe.

Plinije Stariji u svojoj Povijesti prirode tvrdi da je posljednja stabljika silfija predana rimskom caru Neronu kao "neobičnost", a koju je, prema nekim izvorima, on odmah i pojeo.

Misterij nestanka

Rimljani su toliko obožavali silphium da su biljku često spominjali u pjesmama i velikim književnim djelima, a stoljećima su njihovi carevi imali monopol nad njom, piše BBC.

No, danas se tu biljku ne može baš nigdje pronaći, ili je njen identite nepoznat, a cijela priča se pretvorila u misterij. Neki misle da je do izumiranja došlo do prevelike potražnje, dok drugi tvrde kako se ona danas krije u ruhu neke "obične mediteranske biljke".

Vjeruje se kako je blizak rođak biljke asafoetida, a legenda kaže kako je silphium prvi put otkriven nakon što je "crna kiša" pala diljem istočne obale Libije prije dvije i pol tisuće godina, a od tada su vjetrovi raširili biljku dalje od visoravni gdje je pronađena. No, problem je bio u tome što Grci i Rimljani nisu pronašli način za uzgojiti je u tuđini, pa ju je navodno naposljetku dotuklo crno tržište i ilegalna trgovina njom.