Bekunda Sunday se i dalje sjeća ponosa u majčinom glasu kad joj je rekao da je našao posao u Keniji. Imao je 24 godine i studirao turistički menadžement u Kampali, glavnom gradu susjedne Ugande.

Budući da se financijski teško "krpao", bio je izvan sebe od sreće kad mu je stranac, koji se predstavio kao Charles, ponudio posao u tvornici u Nairobiju. Uletio je u njegov auto i s još jednim mladićem njegovih godina iz Ugande - Samom - krenuo na put.

Dva dana poslije, Sunday je gledao kako Sama, odjevenog samo u rublje i vezanog za stolac, dave plastičnom vrećicom zato što je pokušao pobjeći. Nakon Sama, više nitko nije pokušao učiniti ovu stvar, jer ovi muškarci su sad bili seksualni robovi.

Iako je Sundayjeva priča rijetka, ona nije usamljena. Iako većina ljudi pretpostavlja da su samo žene žrtve seksualne trgovine ljudima, postoji i mala grupa tihih muškaraca koja je doživjela istu mučnu sudbinu. A u Istočnoj Africi, gdje pornografija i industrija seksualnih radnika upravo doživljava procvat, raste potraga za mladićima, što znači da ima sve više situacija nalik onoj kakvu je doživio Sunday.

Prema kenijskom nacionalnog centru za istraživanje zločina, broj žrtava trgovine ljudima je u porastu, a 23 posto stranaca koji kao žrtve uđu u Keniju su muškarci. Mnogi su prisiljeni raditi na plantažama čaja ili kave, no nakon toga slijedi seksualno iskorištavanje.

Žene i djevojčice doduše i dalje čine 89 posto meta, no prikupljanje podataka o muškarcima je dodatno otežano jer se muškarci često više boje ili srame javno govoriti o tome što im se dogodilo. To je posebno često među muškarcima koji su silovani ili prisiljeni na seks s drugim muškarcima, što je još uvijek veliki tabu u zemljama poput Ugande, Kenije i Tanzanije. 

A upravo zbog toga što se o toj temi ne priča, mladići kao što je Sunday postaju lake mete. On naime uopće nije posumnjao u Charlesove namjere kad mu je ovaj pristupio i pokupio njega i još šestoricu mladića i djevojaka, niti se zabrinuo kad ih je Charles obavijestio da će u Keniju ući koristeći ilegalne prijelaze. 

Policija se trudi, ali rezultati nisu vidljivi

Prvi put se uplašio tek da je ušao u dvokatnicu u Nairobiju i ugledao ondje trojicu mišićavih muškaraca u dnevnoj sobi, a jedan od njih je izjavio: "Skinite se".

Nakon što su ih razodjenuli i pretukli, tri mjeseca je proveo zatvoren u sobici u kojoj je morao spavati s muškarcima i ženama. Često je morao glumiti prema scenariju kojeg bi dobio, dok bi ga njegovi tamničari snimali.

Uspio je pobjeći nakon što su mu rekli da su ga prodali jednom Britancu i prevezli u Ugandu gdje je trebao srediti papirologiju za putovanje. Iskočio je iz auta kad su stali kupiti hranu u Kampali, te je uletio ravno u policijsku stanicu.

Policija mu je obećala pomoć, iako je danas, dvije godine poslije, Sunday izgubio svaku nadu da će ikad ugledati Charlesa u zatvoru. Jedinica koja se pak bavi takvim slučajevima tvrdi da je njegov slučaj i dalje otvoren, no da je to vrlo kompleksni zločin koji uključuje "više igrača".

Istodobno, vlade u regiji uvode sve teže kazne za trgovce ljudima i sve više policajaca se posebno obučava za rad na takvim slučajevima.

U Ruandi su uveli teže kazne i od 2011. godine su spasili više od 150 žrtava.

Kenija je pokrenula dobrotvorna prikupljanja novaca za obuku novih policijskih snaga, obrazovne kampanje i zaštitu preživjelih žrtava koje odluče svjedočiti protiv svojih robovlasnika, piše Ozy.

Istodobno, od 146 uhićenih osumnjičenika, svega su četvorica osuđena, a velik je problem i to što ne postoje posebni programi namijenjeni pomaganju muškarcima žrtvama.

Istodobno, prvi korak u sprečavanju ovakvih zločina jest upravo to da žrtve javno progovore o onome što su doživjeli, kako bi upozorili druge da ih ne zadesi ista dubina.