Eksperimentalni makedonski 'Ne želim biti sama' Gorana Stolevskog i promišljeni francuski 'Događaj' Audrey Diwan neki su od perjanica nezavisne kinematografije. Odnos tijela i ženstvenosti, izmicanje rodnim ulogama, naznačuju razdoblje koje se još nije zasitilo slanja poruka, ali jest univerzalnosti.

Rane i melemi vještičjeg odrastanja

U prvim kadrovima dugometražnog prvijenca makedonskog redatelja i scenarista Gorana Stolevskog ritualnim povicima ''Nema plakanja za prolivenim mlijekom'' naznačuju se tematski slojevi njegove prepoznatljive narodne mitologije u kratkim filmovima. ''Nećeš hodati sama'', premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu, začudan je žanrovski amalgam tjelesnog horora, odrastanja i poetičnosti na tragu Terrencea Malicka. Zabačenim planinskim selom u 19. stoljeću tumara i unesrećuje stanovnike stara cura Marija (neprepoznatljiva rumunjska glumica Anamaria Marinca). Volkojatka potekla iz vremena Osmanlija itekako je živa, mijenja oblike. Servirana je u krupnom kadru kao hrpa spaljenog mesa kad se perfidno pogađa za Nevenin život nakon šesnaeste godine.

Majka zarobljena praznovjerjem i strahom naivno izolira Nevenu u špilji. Pretjerana i nezdrava zaštita potomstva, iako prikazana alegorično, itekako je aktualna. Nevena (Sara Klimoska) ne govori, ne razvija se, ne osjeća. Gleda pticu, žudi za slobodom. Kad namćorasta majka-vještica dolazi po svoje odabrano čedo, počinje svijet otkrivanja. Nova majka nije topla, hladna je ispod kože. Ne šapuće. Umjesto da razvija ubilački instinkt, Nevena otkriva vlati trave, vodu na kožu, mirise. Hvata ribu pa je vraća, nedovoljno krvoločna, samo je još jedno veliko razočaranje. Promjena počinje sazrijevanjem kad slučajno ubije Bosiljku (izvrsna u kratkoj minutaži Noomi Rapace). Tad će nasumično seljenjem iz jednog u drugo tijelo otkrivati seksualnost, položaj žene u primitivnoj zajednici, rituale, ali i nevinost, toplinu suza, zagrljaja, potpore.

U otkrhnutoj struji svijesti, košmaru, osvještavat će što znači biti žena, vještica, ali i što znači biti prihvaćena i voljena. Ljubav neće biti lagana jer će je tamni oblak stare Marije i njezinih frustracija stalno natkrivati. Gubit će, ali će razumjeti što je sve i vještičja majka izgubila. ''Svijet je bolno mjesto'', reći će. Kroz škrte dijaloge (u selu ćemo tek čuti starješinke kako neprestano govore), ritualizam, poetski unutarnji monolog, šumu i izgubljeno djetinjstvo Stolevski univerzalno pitanje – možemo li biti ljudi ako nismo bili voljeni, njegovani, ako nam je svijet predstavljen kao neprijateljsko mjesto – zaogrće žanrovskim trikovima i pokojom stranputicom (rodnu fluidnost lako zamijene predvidljivi stereotipi). Neobičan vještičji krug koji nije ništa drugo doli ljudski s ranama i njihovim melemima.

Trauma u detaljima je prazna mehanika

Kompleksno pitanje praktične etike, prava na prekid trudnoće, nerijetko se zbog izmjena uvriježenih praksi nalazi u središtu kolektivnog horora. U Poljskoj ili aktualnom slučaju "Roe protiv Wadea" u SAD-u suprotstavljene će strane licitirati s tijelom, izborom i tjednima kao da je riječ tek o još jednoj partiji pokera, a ne o mogućoj ustavnoj promjeni koja će pobačaj označiti pogrešnim u startu. U kinematografiji nerijetko dijelom zapleta ili kraha ljubavnog odnosa (''Revolutionary Road'', ''Blue Valentine''), pobačaj iz prošlih vremena nakon ''Vere Drake'' (2004.) postaje središnjim zapletom rumunjskog novovalnog "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" (2007.), a filmom ''Nikad rijetko ponekad uvijek" (2020.) zakoračio je u američku, turobnu suvremenost.

Francuski ''Događaj'' Audrey Diwan, nastao na temelju kratke istoimene memoarske proze Annie Ernaux, iz prošlosti ne bježi u sadašnjost, no ispunjen je tijelom jednako kao predložak. Stilski čist i sirov, hladan i distanciran, iako se kamera Laurenta Tangyja ni na sekundu ne odvaja od 23-godišnje protagonistice, studentice književnosti Anne (Anamaria Vartolomei). Perspektivna, uvijek u svijetloplavim tonovima, stanuje u ženskom domu, vikendom odlazi kući u malo mjesto, a vrijeme krati na šanku s prijateljicama zabavljajući se i flertujući. Istodobno vodi dnevnik, u koji bijesno ispisuje: ''Još ništa.'' Tad se kadrovi počinju vrtjeti u odbrojavanjima – 3, 4, 5, 7, 9, 10, 12 tjedana. Saznavši da je trudna, ne sjedaju joj rasprave o Sartreu i Camusu za ručkom u kantini. Počinje raspad od ocjena, prijateljstava, liječničkog pranja ruku, iskorištavanja (jer tek sad nema rizika za neobvezni seks s prijateljem Jeanom) te je žudnja po strani dok se nalazi rješenje.

Anne nema emocionalnu povezanost s partnerom, također studentom, Maximeom. Pokušaj razgovora ionako će joj podcrtati da je prepuštena sama sebi. Njemu je jedino stalo do mišljenja privilegiranih prijatelja. Bitka s fetusom, slična kadrovima iz ''Titana'' Julie Ducournau, svodi se na dugačke prizore samoozljeđivanja iglama, ali i neuspjesima. Kad napokon dolazi do medicinske sestre Rivière (Anna Mouglalis), liježe na stol i prava je sreća, barem će joj tako reći, što ona sve dezinficira. Pripravci, okrutnosti, pa i olakšanje, ne dolaze lagano. Nakon prvotnog neuspjeha na vlastiti će rizik otići ponovno i jedva preživjeti. Racionalna, fokusirana, sabrano će profesoru nakon oporavka reći da se vratila: ''Imala sam bolest koju samo žene imaju. Pretvara ih u kućanice. Ne želim biti učiteljica. Želim biti pisac.''

Koliko Ernaux nema milosti u detaljima, toliko Audrey Diwan i Marcia Romano svjedočanstvo o traumi svode na mehaniku, zazorne prizore u kojima motivacije likova nisu bitne, kao ni njihovi odnosi i unutarnja dinamika. Želja koja vodi protagonistkinju od početka je jasna i ne gradi napetosti, a kamoli posljedični obrat. Tu je da pošalje poruku. A ona se pokazala prijemčivom u kontekstu osvajanja Zlatnog lava u Veneciji jer vješto korespondira s trenutačnim turbulencijama. Ni više ni manje scenaristički izazovna od televizijskih projekata poput BBC-jeve, ''Call the Midwife'', osim što se razmeće nešto ljepšim kadrovima koje preplavljuje sadržajna praznina.