ISIL-ov špijun Abu Khaled (o kojem smo pisali ovdje i ovdje) danas je na sigurnom, daleko izvan dohvata džihadista. Ali i dalje je nepovjerljiv prema strancima, jer nikad ne zna nije li netko od njih slučajno povezan s njegovim bivšim suborcima i "braćom".

To nije nimalo čudno kad znate da ljudi koji rukovode Islamskom državom pokušavaju na sve moguće načine uvjeriti svoje građane da žive u svijetu kojim oni upravljaju, iako se nalaze tek u izoliranom društvu kojim rukovode strahovladom.

No stvarni svijet je svejedno malo mjesto i bilo koji bjegunac, a pogotovo bivši obavještajac, sa strahom se osvrće na svakom koraku.

"Ljudi su im s vremenom počeli zamjerati na silnim lažima. Ako ste čitali vijesti, a nije bilo televizije, nego imate samo ISIL-ove novine - Akhbar Dawli Islamiya - mogli ste saznati da i dalje držimo Kobane", objašnjava Khaled koji je znao da je navedeni kurdski grad preotet džihadistima.

U kalifatu se svakodnevno laže i mržnja se usmjerava prema svima. A obično oni koji optužuju druge nisu Sirijci već strani borci koji se prema domaćem stanovništvu odnose arogantno i nasilno, kao kolonijalni okupatori. 

Smatraju se superiornim bićima koji su svetija od drugih.

"Oni se odnose prema ljudima na loš način. Čak i prema ISIL-ovim standardima, nisu u redu. Svi su tamo muslimani, i treba se prema ljudima ponašati na taj način. No stranci govore Sirijcima kako da se odijevaju, kako trebaju živjeti, jesti, raditi, kakve frizure moraju imati. Vjerojatno je jedino mjesto na svijetu bez frizerskog salona - Al-Bab. Svi su zatvorili lokale, jer su zabranili šišanje. Možete imati dugu kosu ili ona mora biti identične duljine kao kod drugih. I brada vam mora biti određene duljine. Ako je prekratka, poslat će vas na 30 dana u zatvor. Ne smijete se obrijati, možete je tek malo urediti, ali ona mora biti dugačka", opisuje Khaled.

Kao i sirijski diktator Bašar al-Asad, i ISIL je stvorio atmosferu međusobne sumnjičavosti, gdje vas obična šala ili kritika može koštati zatvora, ako ne i nečeg puno goreg. 

Abu Khaled sam priznaje da je vrlo jezičav i da ne može vjerovati da ga nisu ubili prije nego je pobjegao. "Jednom mi je jedan muškarac govorio: 'Vidiš kako smo pobijedili Slobodnu sirijsku vojsku?! To je zato što se Bog bori uz nas!'. A ja sam mu odgovorio: 'A zašto onda Bog i anđeli nisu bili uz nas kad smo se borili protiv Kurda u Kobaneu?'" Da je nastavio tako pričati, uvjeren je da bi izgubio glavu.

Trenutak kad je shvatio koliko je slaba vojska

No njegov smisao za ironiju nije usmjeren samo prema stranim brocima. Khaled se borio u bitci za Kobane i tvrdi da su se ISIL-ovi vojnici borili prilično jadno. "Prvi put kad sam shvatio da ISIL-ovi vojnici nisu dobro obučeni bilo je posljednjeg dana ramazana, ove godine." 

Abu Khaled je zapovijedao s tri ISIL-ove jedinice kad su odlučili napasti nekoliko sela koja su držale kurdske snage. Napad je počeo u jedan sat u noći, a bile su uključene i rakete, minobacači i tenkovi.

"Prvo selo smo zauzeli za 45 minuta. No zatim su moji dečki pobjegli. Rekli su mi: 'Evo oslobodili smo ga!' i pobjegli dalje. Shvatio sam da su oni zamijenili pad sela i njegovo trajno zauzimanje. Istodobno, druge dvije jedinice su odbijale ući u sela koja su trebali napasti. Počeli su mi govoriti: 'Aaa, prekasno je, ovo-ono...'", prisjeća se Khaled s gađenjem. 

I tako su se njegove jedinice vratile na početnu poziciju ne toliko poražene koliko ravnodušne. 

Ali u četiri sata ujutro, na njihovu lokaciju su počele padati rakete i unutar nekoliko minuta ubijeno je 23 njegovih ljudi. Kasnije je Khaled ispitivao svoje vojnike zašto se nisu borili te noći, a neki su čak i pobjegli. Oni su mu odgovorili tek da im je bilo dosta toga da idu u sigurnu smrt.

Khaled procjenjuje da je ISIL izgubio do 5.000 ljudi u tom uzaludnom pokušaju da osvoje Kobane. Išli su u borbi bez ikakve strategije kako će se boriti protiv jedne od najjačih zračnih vojski na svijetu i jedne od najjačih sirijskih milicija.

"Svi koje sam tad poznavao su umrli. Obučavao sam turski bataljun, oko 110 muškaraca, koji su prekinuli s treniranjem nakon svega dva tjedna jer su morali ići u Kobane. A samo su trojica tamo preživjela. I nijedan od njih se više nije vratio na bojište."

"Naši borci su odlazili u Kobane šečući prema tamo. A logistiku - oružje i hranu - su im donosili biciklisti koji često ne bi preživjeli put, jer bi ih prije pogodili iz zraka. Ako bi se domogli lokacije, proveli bi nekoliko dana zatvoreni u kućima i ne bi činili ništa. Zatim netko od njih ne bi više mogao izdržati i provirio bi van. I u trenu bi kuća bila bombardirana i svi bi bili mrtvi. Ljudi su počeli vjerovati da je ISIL-ova zavjera da svi jednostavno umru."

Khaled ne zna koja je točno veza između ISIL-a i Turske, ali napominje da su džihadisti najnormalnije prelazili preko sirijsko-turske granice i da im je iz Turske bez ikakvih problema dolazilo oružje.

"Mnogi ranjenici se isto tako ošišaju i obriju, te odu u bolnicu u Tursku. Nakon izlaska, malo uživaju u McDonaldsu prije nego se vrate kući."

Khaled isto tako ističe da je tijekom boravka na jugu Turske uvidio da simpatizeri ISIL-a otvoreno pokazuju svoju naklonost prema militantima. U Kilisu, gradiću na granici, postoje dvije važne džamije, od kojih je jedna za Islamsku državu. "Ako odete u nju, ljudi će vas upitati želite li ići u Siriju i pomoći će vam da putujete tamo i natrag." Druga džamija pripada al-Nusri, piše Daily Beast.

Odlučio je da je vrijeme za novi početak

S vremenom su sve laži i nesposobnosti postale previše za Abu Khaleda, koji je odlučio da mora pobjeći, iako je znao da ga čeka težak put s obzirom da je bio tajni agent sigurnosnih snaga kalifata.

"Kad ste u tajnoj službi, sve se kontrolira. Ne možete samo tako napustiti teritorij Islamske države. Meni je bilo posebno teško jer sve granice nadgledaju sigurnosne službe, a ja sam trenirao te dečke i većina me poznavala."

Kad je Khaledovo dezerterstvo bila sigurna stvar, dogovorio se s prijateljem koji je u al-Babu ilegalno printao lažne osobne iskaznice da mu izradi putovnicu kao da je običan civil (jer je njima dopušteno prelaziti granicu kad požele, dokle god imaju nešto za identifikaciju). 

Odlučio je pobjeći početkom rujna i prvotni plan je bio da bježi sam.

"Kad sam krenuo, nisam ništa rekao ženi. Rekao sam joj samo da moram ići u Al-Raku. Ostavio sam pušku kod kuće i ponio samo pištolj. Ako ste pripadnik ISIL-a, morate uvijek uz sebe na ulici imati oružje. Bio sam u uniformi. Napustio sam kuću u sedam sati ujutro. Otišao sam kod prijatelja, onog koji mi je napravio nove dokumente, presvukao se i ostavio oružje kod njega. Odrezao sam bradu, ali ne skroz, da me ne uhite ako sam potpuno obrijan."

Khaled je zatim skočio na motor i odvezao se u gradić Minbij. Ondje je unajmio minibus kojim je otišao u Alep, a to je mogao učiniti jer ga u MInbiju nitko nije poznavao. 

Kad je stigao u Alep, kojeg su držali pobunjenici a ne ISIL, nazvao je suprugu.

"Rekao sam ženi: 'Moraš otići za jedan sat!'. Rekao sam joj neka skupi stvari, odjeću koju će nositi neka stavi u malu vrećicu i da uzme taksi. Za 45 minuta, bila je na putu, i to s majkom, bratom i sestrom. Dva-tri sata poslije, bili su samnom."

Danas je Abu Khaled okupio novu skupinu boraca koji će se ovaj put boriti protiv ISIL-a, ali i al-Asadovog režima istodobno. Islamistička super brigada Ahrar al-Šam mu je pomogla da financira osnivanje vojske iako on tvrdi da će ostati neovisni. "Dali su nam 10.000 lira. To je oko 20 dolara po vojniku."

Ovaj minimalac će ipak utjecati na to da mala milicija ostane u Siriji.

"Dvije brigade ISIL-a se na sjeveru Alepa bore protiv nas. A ja poznajem vođe od obje. Jedan je iz Maroka, a drugi iz Libije. Znam kako razmišljaju i kako se bore."

Zahvaljujući prethodnom iskustvu, Khaled bi mogao daleko napredovati s daljnjim borbama protiv donedavnih suboraca. Jer tko će ih najlakše zaustaviti, ako ne netko tko je bio njihov visoki član i zna svaku njihovu prednost, ali i manu.