"Ovo je svijet gdje niti jedan čovjek ne može živjeti. Toplije je od Merkura, atmosfera je otrovnija od Saturnove. U srcu požara temperatura prelazi 500 stupnjeva celzijevih. Smrtonosni oblaci ugljikovog monoksida i drugih plinova preplavili su stjenovite komore"

Tako je pisac David DeKok opisao požar koji već desetljećima gori ispod danas napuštenog grada Centralije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sve je počelo u svibnju 1962. godine kada su gradske vlasti raspravljale o rješavanju ilegalnih odlagališta smeća. Zbog čak osam takvih odlagališta donešena je odluka da će ispuniti dvadesetak metara duboku rupu ostalu iza jednog rudnika i koristiti je kao gradski otpad. 

Obližnji komunalni inspektor upozorio je gradske oce da postoji nekoliko šupljina u toj rupi koje su vjerojatno nastale zbog ranijih iskopa ugljena. George Segaritus rekao je da će morati prvo urediti rupu pa je tek onda koristiti kao odlagalište.

Njegova upozorenja nisu pala na plodno tlo i gradske vlasti odlučile su spaliti velike količine smeća na odlagalištu kako bi se napravilo mjesta za drugi otpad. Odlučen je dan i vrijeme kada će spaliti smeće i dovedena je ekipa lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva koja će ugasiti vatru iste večeri.

27. svibnja 1962. godine upaljen je sudbonosni plamen, a kasnije navečer vatrogasci su ugasili sve vidljive plamenove. Samo dva dana kasnije plamenovi su se opet razbuktali i ponovno su ugašeni. Nekoliko dana kasnije otkrivena je šupljina široka gotovo pet metara koja je povezivala odlagalište otpada s obližnjim rudarskim oknima.

Nakon što se župnik William Burke požalio da se širi dim i nesnosni smrad s otpada dovedeni su buldožeri koji su trebali ugasiti vatru, ali ni taj pokušaj nije uspio. Dim i otrovni plinovi nastavili su se širiti po napuštenim rudarskim tunelima ispod čitavog grada i uskoro su čak i aktivni rudnici zatvoreni. Razine ugljikovog monoksida u podzemlju dosegle su smrtonosnu razinu.

Ostaci ugljena po napuštenim oknima su jedan po jedan počinjali gorjeti i gradske vlasti počinjale su paničariti. Zaposlili su kopače koji su trebali teškim strojevima uništiti vatru. Nekoliko mjeseci i nekoliko desetaka tisuća tona iskopane zemlje kasnije, projekt je zaustavljen zbog nedostatka novca.

Vatra ispod Centralie nije zaustavljena.

Došla je zima 1963. godine i neuobičajeno niske temperature zaustavile su i neke nove pokušaje gašenja vatre. Niti ti novi pokušaji nisu uspjeli zaustaviti širenje vatre, a u travnju '63. godine otkriveno je da se vatra proširila barem 200 metara od ishodišta na odlagalištu otpada.

Zbog nedostatka novca, svi projekti su zaustavljeni, a otrovni plinovi nastavili su izlaziti u atmosferu i trovati više od tisuću stanovnika Centralie.

Tek 1979. godine ljudi su postali svjesni problema podzemne vatre kada je vlasnik benzinske pumpe izmjerio temepraturu od 77 stupnjeva u spremniku goriva. Dvije godine kasnije, dvanaestogodišnjak upao je u rupu duboku oko 45 metara koja se naglo otvorila pod njegovim nogama u dvorištu obiteljske kuće. Todd Domboski imao je sreće zato što se uspio uhvatiti za korijen stabla, a bratić Eric Wolfgang ga je uspio spasiti.

1984. godine, američke savezne vlasti odobrile su isplatu 40 milijuna dolara za troškove preseljenja stotina žitelja Centralije, ali nekoliko obitelji je odbilo preseljenja. Nakon godina suđenja i žalbi, u Centraliji je ostalo još sedam osoba koje su dobile dopuštenje da do smrti žive tamo. 

U godinama nakon razbuktavanja prvog plamena, vatre ispod Centralije proširile su se kilometrima po napuštenim rudnicima. Mjesto Byrnesville, par kilometara od Centralije, potpuno je uništeno i napušteno zbog vatri.

O Centraliji napisane su brojne knjige i dokumentarci, a pretpostavlja se da je Centralija bila inspiracija za video igru i istoimeni film Silent Hill.