Devedesetih godina turbo-folk je bio mainstream kultura, a danas doživljava svoj drugi veliki vrhunac. Devedesete jesu krive za ekspanziju ove vrste glazbe, ali turbofolk bi, donosi B92 u svojoj analizi, i bez rata našao svoj put do slušatelja.

Iako turbo-folk sigurno ne vole svi na ovim prostorima, on ima itekako veliki broj poklonika. Tko sluša turbo-folk ovisi o više stvari – kulturnoj politici, društvenim okolnostima, ulaganju novca u kulturu, opću ponudu događaja... 

“Turbo-folk je u pravom smislu riječi doživio svoj prvi veliki vrhunac za vrijeme rata, i sada možda doživljava svoj drugi vrhunac. Naravno, rat nije stvorio turbo-folk, koji se inače smatra specifičnim proizvodom srpske kulture, jer je i prije rata postojala značajna tradicija neofolka”, rekla je za portal “Bulevar B92” Nada Sekulić, profesorica antropologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. 

Nada Sekulić kaže da su devedesete godine zapravo samo doprinjele popularizaciji ovog glazbenog žanra. 

“Međutim, ono što se devedesetih dogodilo je jedna sprega ratne politike, mafijaških mehanizama funkcioniranja društva i velikog propadanja kulture uz stvaranje ekonomskih profita na upravo tim najnižim i najproblematičnijim načinima funkcioniranja društva”, kaže Sekulić. 

Ipak, profesorica Sekulić je razbila jednu veliku predrasudu, a to je da je turbo-folk kultura siromašnih. On je zapravo, ističe Sekulić, kultura najbogatijih.

“Najsiromašniji su najvidljiviji konzumenti te kulture, a najbogatiji su oni koji pokreću konce te kulture. Na žalost, turbo folk predstavlja izuzetno profitabilan sektor za ljude koji su bili najveći ratni mafijaši i koji danas funkcioniraju kao reprezentativni predstavnici biznismena, medijskih kuća i slično, a istovremeno služe definitivno kao najefikasniji način političke manipulacije”, tvrdi Sekulić.

Nada Sekulić kaže kako bi turbofolk kultura svakako postojala i da nije bilo rata jer je to dio jedne epohe. Turbofolk je proizvod masovnog društva, ali problem je što se turbofolk probio na sam vrh društva i kulture.

“Cjelokupna kultura izuzetno puno gubi. Ona gubi zbog toga što postaje površna, ona gubi zbog toga što se gubi prostor u kojem imate neku alternativu, prostor u kojem možete kritički razmišljati i da s tim svojim kritičkim pristupom društvu nađete podršku u onome što je zapravo elita.”