Na Kozari, mjestu golemog stradanja u 2. svjetskom ratu, danas se igraju neka nova djeca. Trče oko spomenika Dušana Džamonje, penju se po otetom talijanskom oklopnom transporteru proizvedenom 1934., slikaju kraj njemačkog topa i igraju rata. S roditeljima koji sjede na livadama često dolaze na piknik. Mnogo je planinara koji se iz Prijedora penju do Mrakovice. 

Putem prolaze kroz mjesto proboja, kad je dio partizana i civila te 1942. izašao iz obruča. Na Kozari i u potkozaračkim selima je, prema podacima iz Memorijalnog centra, poginulo oko 45.000 ljudi, od kojih su 33.398 bili civili. Na zidu iza spomenika upisana su imena 9938 poginulih partizana. 

Među njima je bilo i Austrijanaca, Talijana, ljudi iz svih krajeva ovih prostora koji se nisu slagali s politikom NDH. Među njima i nekoliko Zaprepčana. Po ustaškim i njemačkim dokumentima, u kozaračkoj ofenzivi zarobljeno je 68.000 ljudi. Sudbina mnogih nestalih ni danas se ne zna.

"Najviše ljudi stradalo je 10. lipnja 1942. Oko Kozare je bio formiran neprijateljski obruč unutar kojeg se našlo 80.000 civila, bolnica s 500 ranjenika i 3500 kozarskih boraca. Na njih je krenulo 11.000 oficira i vojnika Wermachta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika Draže Mihailovića, a Mađari su sudjelovali s pet topovnjača riječne flote. Civili iza leđa partizana bili su majke, djeca, bake, djedovi, njihovi najmiliji. Branili su ih, iz dana u dan, ali nestajalo je hrane i municije, bilo je puno ranjenih, žednih, bolesnih... Napadali su ih avionima, tenkovima, najmodernijim naoružanjem", priča Milenko Radić, direktor muzeja na Kozari i dodaje: 

“Obruč se stezao, Kozaru su branili mjesec dana. U proboj su krenuli u noći na 4. srpnja, na zapadnim obroncima planine. Nije im bilo druge, shvatili su da će ovako oslabljeni izdržati još samo koji dan ili tjedan. Probili su liniju u dužini pet kilometara, ali narod koji je bio iza njih, s kravama, ovcama i konjima, sporo je izlazio. Kad je svanulo jutro, izašli su 10.000 civila i samo dio partizana, a deseci tisuća ljudi ostalo je u obruču koji je ujutro ponovno bio zatvoren”.

Vodi nas planinom i pokazuje špilje u kojima se narod skrivao. Sljedeće noći, na 5. srpnja, pokušali su proboj na istome mjestu. Mislili su da Nijemci neće očekivati ponovni snažan napad. Drugi proboj nije uspio. Istinita je, kaže, scena iz filma u kojoj je Bata Živojinović jednom rukom začepio usta djetetu da ga ne čuju, a drugom zaustavljao njemačko svrdlo. 

Fašisti su, kaže Radić, u tri gusta reda čistili Kozaru. Narod je, poput Živojinovića u filmu, bio spreman dati ruku samo da ih ne pronađu. Pretraživali su svaki pedalj planine, svaku jamu i pećinu da nađu borce i civile. 

Tražili su sve što živi. Preživjeli su mu, govori Radić, pričali da je to bila najkrvavija noć u povijesti Kozare. Kilometrima nisu mogli stati na zemlju, hodali su po truplima.

"Bilo je to masovno pogubljenje. Više nije bilo obrane. Naišli su na bolnicu s 500 ranjenika i odmah ih pobili. Civile su odvodili u logore. Tih dana, po njemačkoj statistici, s Kozare i potkozaračkih sela odvedeno je 68.600 žena i djece. Među njima je bilo 23.800 djece, od beba do 14 godina. I tad je počelo stradanje djece. Nijemci su odvajali zdrave od bolesnih, vodili zdrave na rad u Njemačku, a djecu na preodgoj. Na masovno ubijanje zapravo", govori Radić. 

Preživjelim mališanima pomogli su ljudi koji su ih udomljavali po obiteljima diljem bivše zemlje i tako spašavali iz logora smrti. Kompozicija iz Siska 16. listopada 1942. dovukla je u Zagreb 566 kozaračke djece s brojevima i karticama ispod vrata. Njih 30 raspoređeno je u prihvatilište Crvenog križa u Kukuljevićevoj 19. 

Među njima je bila i Božidarka Grublješić. Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece, došli su u prihvatilište 21. listopada 1942. Uzeli su, kako je to zapisano u dokumentima, žensko dijete s brojem 527-a. 

Imenu Božidarka dodano je prezime novih roditelja i divi hrvatskog filma poklonjeno je sretnije djetinjstvo. Mještani nam pokazuju na planinare koji se uspinju nekad krvavim stazama. Kozara je danas nacionalni park koji ima najumreženije pješačke staze. 

Svaki kutak planine je povezan, može se šetati s jednog kraja na drugi. Sagradili su avanturistički park u kojemu jednako uživaju djeca i odrasli.

Izuzetno je bogata šumskim biljem, a samo na Mrakovici je desetak izvora čiste, pitke vode. Pazi se na svaki spomenik, trava je uredno pokošena posvuda.

Titova vila se održava, a u njoj se nerijetko okupljaju tamošnji političari. Hrana u obližnjim restoranima je odlična. Sad sa sjeverne strane planine proširuju cestu.

Prohodan makadam je dugačak 20 kilometara. Organiziraju i festivale, poput Kozara Puls Festa, na koje zovu najbolje grupe i pjevače iz regije. Tijekom godine Kozaru posjeti 120.000 turista i većina ih se vraća. Spavaju u hotelima, bungalovima, prenoćištu, ovisno o financijama. 

Zanimaju ih i priroda i povijest, ali doma se vraćaju praznih ruku. Nema partizanskih suvenira.

"Ranije smo proizvodili svakakve replike partizanskih simbola, sad manje. Vjerojatno ćemo opet jer zanimanje je golemo", govori Radić. 

Osim raznih aktivnosti, turistima nude i sat povijesti. Pokazuju im vile kojima su mještani započeli ustanak, oružje koje su oteli od neprijatelja pa su mogli i zapucati. Sve je to izloženo u muzeju. Ta svjedočanstva povijesti mještani im daruju i danas. 

Nađu nešto kod kuće što je pripadalo ocu, djedu pa daruju. Ponosni su ako muzej uzme predmete, smatraju da im obitelj time ulazi u povijest. U satu povijesti četiri je godine Drugog svjetskog rata sažeto u sat. 

Od trenutka kad su ti prostori ušli u sastav NDH do veličanstvene pobjede. Među 30.000 neprijateljskih vojnika koji su krenuli na 3500 boraca najpoznatiji je Kurt Waldheim, pokojni predsjednik Austrije. Tijekom bitke na Kozari bio je oficir Wehrmachta, a Jugoslovenska državna komisija ga je proglasila ratnim zločincem. 

Nikad mu nije dokazano da je počinio ikakav zločin. Optuživali su ga da je znao za zločine koje su činili drugi, a nije ih spriječio. Zbog zasluga u bitki na Kozari odlikovao ga je Ante Pavelić. Washington i London su mu zabranili ulazak u SAD i Veliku Britaniju. Ta odluka do njegove smrti, 2007., nije promijenjena.

Mnogi ljudi i danas dolaze sa željom da doznaju nešto o svojem ocu, djedu..., članovima obitelji koji su se borili na Kozari. Nema obitelji, priča Radić, koja barem jednog člana nije izgubila. Puno je, kaže, obitelji koje su cijele nestale ili su pobijene. Među onima koji tragaju za svojima nikad nije bilo ni jednog Nijemca. 

Oni nisu došli potražiti kosti svojih djedova. Mještani Prijedora jako su ponosni na dr. Mladena Stojanovića, koji je pozvao ljude na ustanak.

"Ustaše su i prije ofenzive hapsili i ubijali ugledne ljude, pa je i Mladen završio u zatvoru. Uspio je pobjeći na Kozaru, okupio je narod i poveo ih u rat. Ljudi su se odazvali jer je bio voljen i poštovan. Liječnik, humanist, koji je besplatno liječio, a pritom i siromašnima davao novac, da imaju što pojesti. Poginuo je prije velike bitke, a njegova rodna kuća danas je muzej u Prijedoru", kaže Radić. 

Kozara je dala 45 narodnih heroja, među kojima je baš on najznačajniji. U sjećanje na njih, na sve stradale, postavljen je spomenik od 20 betonskih vertikala visokih 33 metra. One simboliziraju borce. 

Okolo su betonski blokovi, na početku masivniji, a kako se približavaju središnjem dijelu, manji su, niži. Oni su simbol fašizma, neprijatelja koji steže obruč, napada borce, narod. Ploče koje se smanjuju pred glavnim spomenikom simboliziraju poraženog neprijatelja, pobjedu nad fašizmom. 

Kozaračka djeca danas se često okupljaju. Postoje, govori Radić, stotine njihovih udruženja: u Zagrebu, Beogradu, Banjoj Luci, Sarajevu...

Priča svakog preživjelog je emotivna, svaki pedalj je natopljen krvlju nedužnih stanovnika, civila. Od partizana koji su ih pokušali obraniti više ni jedan nije živ. Najpotresnije je svima stradavanje djece.

"Ukupno 13.186 djece je stradalo, to je najbolnije. Naježim se kad spomenem Dijanu Budisavljević, Austrijanku udanu za srpskog kirurga u Zagrebu. Kad je čula što se radi s djecom u ustaškim logorima, krenula je u akciju spašavanja. Sa svojim aktivistima Crvenog križa spasila je 12.000 djece s Kozare. Nije bila u komunistima, bila je humanist. Imala je kartoteku, za svako dijete poseban karton", priča Radić.

Za ljubav u tragediji Kozare nije bilo vremena. Tijekom ofenzive razmišljalo se kako preživjeti, a tek kasnije su se rađale ljubavi. Zlata i Ahmet iz filma Veljka Bulajića nisu stvarni likovi, ali bilo je, kaže Radić, partizana koji su nakon rata zasnovali obitelji.

"To su ti događaji, to se dogodilo. Jedan od scenarista bio je i Skender Kulenović, koji je ratovao na Kozari. Zato Kozara i slovi kao najvjerodostojniji partizanski film koji se vrti u muzeju dok se ne zatvori", rekao je Radić.