Bez hrane, bespomoćne i po velikoj hladnoći  izdržale su sedam dana i osam noći, a od smrti kojoj su gledale u oči spasili su ih lovci iz obližnjeg sela Drago, Rade i Krešo Ćavar. Kasnije su i Draženki i Šimi amputirane noge, ali su zahvaljujući medicinskim pomagalima i velikom entuzijazmu danas uspješne supruge i majke.

Žive u dalekoj Kanadi, a na mjesto koje im je promijenilo život, kasnije su došle samo jednom. Prije tri godine otišle su tamo u pratnji svojih spasilaca. O njima je i kanadska televizija kasnije snimila dokumentarni film. 

Pokušale su na razne načine izbaviti se i krenuti dalje, ali nije išlo. Snijeg i led činili su svoje, u dubini provalije nije bilo slamke spasa. Otac od kojeg su krenule pješice iz Bogodola, mislio je da su stigle majci u Mostar, majka je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao danas.

– Onako mokre, preumorne i razočarane što ne možemo izaći, pomišljale smo na najgore. Nismo smjele zaspati u snijegu, znajući da i to može biti kobno, pa smo se uvukle u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle smo poprijeko, ja sam glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a traper-jakne koje smo nosile iskoristile smo da pokrijemo glave i zaspale smo. Nismo vjerovale da ćemo žive dočekati jutro, a ta noć nam je nekako od svih najbrže prošla - priča Draženka Čuljak za Fokus.ba. U jami je bilo oko - 27 stupnjeva Celzijusa.

– Vjerovale smo i da će nas pronaći lovci. Blizu je drugo selo, mi smo dozivale, ali nažalost niko nije čuo zapomaganja. Dolazilo je tih dana i do kriznih momenata, osjećale smo da nas nitko ne voli ili da nikom nismo važne. Znala sam da su susjedi po cielu noć znali tražiti izgubljenu kravu, a mi smo bile tako blizu i istovremeno tako daleko, priča Draženka.

Došao je petak i istovremeno donio i veliko razočarenje za Šimu i Draženku. Ni u subotu se nitko nije javio, prisjeća se Draženka. U danima u kojima su led i snijeg bili jedino što su unosile u organizam, i Šima i Draženka neprestano su molile za spas.

Uskoro je uspostavljena komunikacija s lovcima, ali mukama ni tu nije bio kraj. Ljudi koji su tih dana tragali za životinjama, pomislili su da su vapaji sestara, zapravo neka mitska bića o kojima su slušali priče i koja su postojala u narodnim vjerovanjima.

Čudo prirode Neviđeno: Pustinja Sahara okovana snijegom

– Kasnije smo doznale da su u selu pričali o onom što su čuli. Jedna od žena kazala je da je i ona čula dozivanja, ali da je mislila da je riječ o dječjoj graji, nastavlja priču Draženka.

Na kraju je humanost pobijedila strahove, pa su Drago, Rade i Krešo u pratnji jedne od žena iz sela ponovo došli do sestara. Jedan od njih nadvirio se iznad jame i vidio djevojčice koje trebaju pomoć. Zatražio je uže, u akciju su se uključila i ostala dvojica, pa su uz veliki napor na kraju uspjeli. Sestre su malo kasnije završile u jednoj od kuća u obližnjem selu. Tamo su dobile novu odjeću, hranu i tople napitke.

– Odvezli su nas do Doma zdravlja u Širokom Brijegu, odakle smo odmah prebačene u bolnicu u Mostaru. Tamo je sva uplakana došla mama, koju je uz pomoć policije pronašao Drago Ćavar. Liječnici u Mostaru kazali su joj da nam nema spasa. Roditelji se nisu mirili s tim. Svojim vezama došli su do Isidora Pape i već nakon dva dana prebačene smo u Beograd. Posjećivali su nas tih dana novinari, kojima je sve izgledalo nestvarno. Neki nisu mogli vjerovati da smo preživjele sedam dana u snijegu bez hrane - prisjeća se Draženka.

Zima Posipanje ulica solju štetnije je nego što se misli

Tijekom liječenja u Beogradu upoznale su najveće ljubavi svog života. Šima je upoznala Milu koji je dolazio majci u posjetu i dogodila se ljubav na prvi pogled, a Draženka je upoznala Gojka koji je imao tešku saobraćajnu nesreću nakon koje su i njemu amputirane obje noge.

Šima se 1990. godine preselila u Kanadu, a 3 godine kasnije i Draženka. Danas su uspješne poslovne žene. Šima radi kao računovođa i profesionalni je ronilac, a Draženka je završila fakultet informatike i radi u vrlo uglednoj kompanija te istovremeno predaje u školi, piše jabuka.tv.

Spasioci su u brojnim sjećanjima spominjali i zanimljivosti poput one da su dok su se vozile iz Širokog Brijega ka Mostaru sestre zatražile da se u autu pojača muzika.

Šima se dugo zadržala u šok sobi tijekom liječenja u Beogradu, a kasnije su i jednoj i drugoj amputirane noge uz suglasnost roditelja. Oporavak je trajao oko devet mjeseci. Sestre su se na kraju s protezama vratile u Mostar. Nastavile su školovanje, sugrađani su bili solidarni i pomogli izgradnju kuće u naselju Rudnik. 

Šima se udala i s mužem otputovala još 1990., a Draženka tri godine poslije, bježeći od rata u Mostaru.

– Naš slučaj je posljednji koji je ujedinio Jugoslaviju. Kasnije su nažalost počele nesuglasice, mržnja i ratovi, s gorčinom govori - Draženka.

Prije tri godine tijekom boravka u Hercegovini sestre su posjetile spasioce koji su i danas živi, a po prvi put tad su otišle i do mjesta na kojem su u snijegu provele sedam dana.

Njihova priča brzo je obišla svijet, mediji su danima brujali o nemogućem preživljavanju u ekstremnim uvjetima..

Iako je nesreća uzela svoje, sestre su razvile novo poštovanje života, prenosi blic.rs.