Svaki je rat prožet mračnim stvarima - od uništenja i smrti do kaosa, gubitka i misterija, kao i nevjerojatnih priča s ratišta. Tijekom Prvog svjetskog rata, 5. bataljun Norfolk regimenta bio je formiran kao kraljevska taktička vojna jedinica u kojoj su zaposleni muškarci iz kraljevskog osoblja po inicijativi kralja Edwarda VIII.

Taj je bataljun sam po sebi bio poprilično jedinstven, budući da je bio jedan od prvih slučajeva u kojem je cijela jedinica sastavljena od iste grupe civila, npr. iz istog grada ili tvrtke. Bila je riječ o tijesno povezanoj grupi ljudi koji su se vrlo dobro poznavali, a mnogi od njih su zajedno i odrasli. Oni su, kad su već morali ići u rat, željeli ići zajedno i čuvati si međusobno leđa.

Upravo su ti muškarci postali dijelom jedne od najbizarnijih vojnih misterija. 

Nakon obuke, bataljun je poslan u borbu na Galipolje, koje je trebalo izbaciti Tursku iz rata i donijeti posjed morskog tjesnaca Dardanela. Borbe su počele u travnju 1915., a dovršene su u siječnju sljedeće godine potpunim povlačenjem invazivnih trupa, a najveće gubitke pritom su doživjeli pripadnici vojske Australije i Novog Zelanda.

Danas je Galipolje Britancima i njihovim bivšim kolonijalnim državama simbol uzaludne borbe i masovnih žrtava.

Norfolksi, kako su zvali pripadnike bataljuna, stigli su tamo 10. kolovoza 1915. Ukupno ih je bilo 250, na čelu sa sir Horraceom Proctor-Beauchampom. Samo dva dana nakon dolaska bataljun je vidio borbu kao dio 163. brigade koja je krenula u napad na turske položaje u ravnici Anafarta.

Pakao Galipolja i nemoguća operacija

Vojnici su bili u vrlo lošem stanju brzo nakon stupanja na Galipolje - dugo su putovali, osjećali su nuspojave cjepiva koje su primili, imali su vrlo male zalihe hrane i vode. Vrućine su bile užasne, bili su neispavni, a velik broj njih obolio je od dizenterije koja ih je dodatno iscrpljivala.

Osim toga, operacija se trebala izvesti usred bijela dana, a vojnici su imali vrlo loše, pa čak i netočne karte, dok se s druge strane nalazio neprijatelj ukopan u greben, neprijatelj koji je teritorij poznavao kao dlan svoje ruke. 

 Nije ni čudno da su izmoždeni Norfolksi učinili grešku i uputili se krivim smjerom, koji ih je odveo dalje od većeg dijela 163. brigade. Uočivši grešku, odlučili su ipak nastaviti prema cilju, bez pojačanja i podrške.

Dok su se penjali, dočekala ih je kiša metaka iz mitraljeza, a snajperi su ih gađali s drveća i ukopanih položaja. Norfolksi su hrabro uskočili u taj pakao te su čak i uspjeli neprijatelja izgurati do šume koja je bila u plamenu od artiljerijske vatre. 

Beauchamp i njegovi ljudi ušli su u šumu - i tada su posljednji put viđeni.

Bizarni izvještaji

Nitko od njih nikad nije izašao iz te šume, niti jedan od 250 njih nije mogao ispričati što im se dogodilo. Britanci su pretpostavljali kako su zarobljeni.

No, nakon što je rat završio, povratka zarobljenika nije bilo, a turske vlasti jamčile su kako ih nikad nisu ni zarobili, dapače rekli su da nikad nisu ni čuli za njih.

Ipak, u godinama koje su uslijedile, Britanci su izveli brojne ekshumacije te među 13.000 tijela čak i pronašli ostatke koje su povezali s nestalom jedinicom. Na 122 tijela pronađene su bedževi kakve su nosili Norfolksi te je definitivno zaključeno kako je riječ o njima. Slučaj bi tako ostao zaboravljen u povijesti, da se na 50-u obljetnicu bitke kod Galipolja novozelandski veteran Frederick Reichardt nije oglasio s bizarnom pričom za koju je tvrdio da je istinita.

Nestali u oblaku?

Njegovu su priču potvrdila još dva suborca, otkrivajući da nisu željeli prije ništa govoriti jer su mislili kako im nitko neće vjerovati, no sada više nisu imali što izgubiti. 

Reichardt je rekao kako se njegova jedinica nalazila u blizini turskih položaja, što je bilo blizu mjesta gdje je nestao 5. bataljun. Tvrdio je da su svi vidjeli neobične sivo-smeđe oblake koji su gotovo lebdjeli iznad bojišnice.

Ti su čudni oblaci opisani kao potpuno mirni i nepomični usprkos jakom vjetru koji je puhao, a ispod tih oblaka nalazio se jedan veći i znatno gušći. Muškarci su ga procijenili na barem 800 metara dužine i 200 metara širine, a taj se oblak doslovno spustio na zemlju.

Norfolksi su navodno bez imalo oklijevanja umarširali u njega i tako im se izgubio trag, nakon čega se oblak još više raširio i odjednom velikom brzinom krenuo prema visinama. Veterani se kunu kako su tada vidjeli i tijela kako lete zrakom.

Ta je priča prvi put objavljena u novozelandskom magazinu Spaceview, a od tada se javljali više ratnih veterana koji su je potvrđivali priču. Od tada je bila predmetom istraživanja brojnih teoretičara zavjere i NLO entuzijasta, a što se točno dogodilo znaju samo oni koji su svoje živote tada ostavili na Galipolju.