Nakon što se zasitila malih mahača čarobnim štapićima, vječitih previranja i sudaranja njihova s “našim”, za potrebe najpoznatijeg serijala o dječaku-čarobnjaku nazvanog “bezjačkim”, svijetom, britanska autorica J.K. Rowling odlučila je odrasti. Bogatstvom premašivši i samu kraljicu preselila se u dvorac i zaželjela daška stvarnog svijeta. Ili barem vanjskog, onog za koji je vjerojatnije da se dogodi izvan stranica čarobnjačke sage. Svjesna da će, barem isprva, njezino ime prodati sve na što ga se, grandioznim fontom i velikim brojem točaka, otisne objavila je najprije satiričnu studiju naizgled idiličnog engleskog mjestašca-slučaja “Prijevremeni izbori”, a potom se, možda ponukana i pokojim negativnim slovom o svojem posljednjem djelu, odvažila na eksperiment. Tako se 2013. na britanskom tržištu pojavio debitantski roman Roberta Galbraitha. Pa iako je kritika pohvalila prvijenac, stajalo je u biografiji bivšeg istražitelja vojne policije čije je napuštanje službe bilo izazvano željom da pridonese javnoj sigurnosti, “Zov kukavice” prodan je u jedva 1500 primjeraka. Naslovna je ptica, stoga, bila prisiljena ispustiti svoje poslovično jaje - uskoro je na Twitteru jedne britanske novinarke objavljeno kako je riječ o pseudonimu iza kojeg stoji JK Rowling, prodaja romana preko noći je porasla za gotovo 4000% i ostalo je, narodski rečeno, povijest. Serijal o Cormoranu Strikeu, veteranu afganistanskog rata i britanskom privatnom istražitelju, danas je bogatiji za četiri naslova, autor(ica) ih najavljuje još deset, a od 2017. priča je, zahvaljujući BBC One, u čijoj su produkciji u posljednje vrijeme snimljene neke vrlo dobre serije (spomenimo samo nova iščitavanja “Sherlocka” i “Drakule”), dostupna i na malim ekranima. 

Premda isprva zamišljene kao nizovi dvodijelnih mini serijala, scenaristi Ben Richardson (poznat kao scenarist “The Outcasts”, a iskustvo u vodama kriminalističkog žanra brusio je i kroz rad na britansko-francuskoj seriji “The Tunnel”) i Tom Edge naposljetku su “Zovu kukavice” posvetili tri, “Dudovu svilcu” i “Karijeri zla” po dvije epizode, dok su posljednji odsječak Strikeove priče, 20. siječnja prikazano “Smrtonosno bijelo”, pretvorili u četverodijelnu mini seriju. 

Već se u prethodnim sezonama pokazalo kako Tom Burke i Holiday Grainger (poznata po ulozi prekrasne i ubojite Lucrezije Borgije u Showtimeovoj adaptaciji priče o najpoznatijoj papinskoj obitelji) na male ekrane izvanredno prenose kemiju koju je Rowling utkala između Strikea i njegove partnerice Robin Ellacott, no “Smrtonosno bijelo” već uvodnim svojim scenama, u kojima Cormoran gotovo nepozvan upada na bajkovito Robinino vjenčanje kako bi njezina odabranika Matthewa, jednog od najbezličnijih među beskičmenim sporednim likovima suvremene kriminalističke literarne produkcije, razotkrio kao kontrolom posjednutog muškarca, udara ton novoj sezoni. Premda kao ponovno ujedinjeni poslovni partneri pokušavaju povezati čak dvije istražiteljske linije, onu psihički nestabilnog Billyja Knighta, koji tvrdi da je u obližnjoj šumi zakopano tijelo nepoznate djevojčice, i britanskog ministra Jaspera Chiswella, žrtve ucjene nepoznatog ucjenjivača, gotovo električna napetost među protagonistima često će oduzimati primat ne uvijek do granica izdržljivosti napetoj priči. Tako je to, uostalom, bilo i u starim kriminalističkim serijama čiji trop scenaristi, često to u intervjuima ističu, rado prate jer smatraju kako je upravo staromodan način pisanja i razvoja radnje koji J.K. Rowling (ili Robert Galbraith) u svojim romanima njeguje jedan od razloga njegova uspjeha. 

Drugi je, vjerojatno, izrazita vizualnost koja posebno pogoduje ovakvim, televizijskim formatima. “Smrtonosno bijelo”, naime, sigurno nije najljepša serija predstavljena gledateljima u posljednjih nekoliko godina, no svakako je vizualno najuvjerljivija, vješto slijedeći vizure i ozračje sivila Londona kakav se ne prikazuje na razglednicama i istražitelja kakav ne bi našao mjesto u suvremenim, pomalo uglancanim ili pretjerano korektnim detektivskim serijama. Strike je neuredan, ali autentičan, njegov se život doima pomalo klaustrofobičnim, no poput protagonista u nekom od filmova Guya Ritchieja, sve to jako dobro funkcionira, stvara okvir i udara ton za priču koja, poput one iz Rowlingičina/Galbraithova romana, korijenje vuče iz najdublje močvare ljudskog postojanja i uzdiže se sve do vrhuške moći ostavljajući, naposljetku, pitanje kolika je zapravo dubina najgušćeg ljudskog mulja.